Zove se "alepski bor", po sirijskom gradu Alepu, iako ga tamo nema. No u njemu je prvi put opisan, pa je tako dobio ime. Sirija nam je nekoć, u mediteransko-osmanskom svijetu, bila bliža nego danas - i sablja dimiskija, opjevana u desetercima, dobila je ime po Damasku, gradu gdje je kovana. No ni sablja ni bor nisu nam donijeli previše sreće. Alepski bor se, naime, na vrućini i suši čudesno transformira u oružje smrti i destrukcije kakvo nijedno drugo drvo kod nas ne može biti. Kako se tako raširio? Taj je bor čudo od vitalnosti. Preživljava tamo gdje bi se svako drugo stablo osušilo. Obožava topla, suha i siromašna tla, zbog čega je desetljećima korišten za pošumljavanje krša. Zapaljivost proizlazi iz njegove strukture - kora, iglice i smola bogati su hlapivim organskim spojevima koji gore pri visokim temperaturama, a požutjele iglice stvaraju debeli sloj gorivog materijala na tlu. Kad alepski bor počne gorjeti, plamen se širi brzinom koja nadmašuje ljudsku sposobnost bijega. Njegov se požar ne širi poput plamena u šumi bukve ili hrasta, pa čak ni u smrekovoj ili jelovoj šumi - on doslovce eksplodira.
Gusto impregnirane smolom, krošnje drveta izgore poput benzina, vjetar, ako ga ima, podiže užarene iglice, grančice i komade kore s tla pa ih nosi desecima metara ispred prve crte, potpaljujući nova žarišta. To je kao utrka na stotinu metara s preponama: požar strahovitom brzinom izvodi duge skokove, preskače prepreke, pa čak i ceste, i upravo ga ta sposobnost preskakanja prostora čini jedinstveno smrtonosnim. Ovo je još gore ako su naselja uronjena u borovinu. U nekoliko sekundi lijepi bor pored kuće - sjajan motiv za oglase na Booking.com - pretvara se u buktinju koja prijeti krovovima, preskače prepreke i pali velike površine, kao što se nedavno dogodilo u Omišu. Tu nije kraj nevolje, nego početak novog ciklusa. Češeri alepskog bora čvrsto su zatvoreni smolom i otvaraju se tek pod utjecajem ekstremne topline. Nakon što vatra prođe, oni popucaju i rasipaju sjeme po golom, pepelom prekrivenom tlu, omogućujući brzu obnovu šume. I tako ulazimo u začarani krug - požar stvara uvjete za novi bor, a novi bor stvara uvjete za novi požar kojemu, kako vrijeme prolazi, ljudi postavljaju sve manje prepreka. Mimo nekih predrasuda, alepski bor je u Dalmaciji i priobalju autohtona vrsta, ali njegova prekomjerna zastupljenost rezultat je ljudske intervencije, odnosno šumarske politike s početka 20. stoljeća.
U doba Austro-Ugarske i kasnije, između 1920. i 1930. godine, krš je intenzivno pošumljavan alepskim borom jer je bio jedina vrsta koja uspijeva na golom kamenjaru. Zasadi bora trebali su, prema planu, biti privremeno rješenje - pripremiti tlo za druge vrste, nakon čega bi se zasad prorijedio. No došli su ratovi, bor je zaboravljen, kao i nakane sadnje novih vrsta, pa je preživio i silno se raširio. Rezultat se pokazao kobnim. Dobili smo masovne katalizatore požara. Ipak, alepski bor nije ključni krivac, nego je to čovjek.
Dr. Lukrecija Butorac s Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša za Dalmatinski portal spomenula je nekoliko kontekstualnih problema: napuštanje poljoprivrede, nestanak stoke i depopulacija olakšavaju izbijanje i širenje požara. Ljudi su se iz sela u unutrašnjosti preselili na obalu, pašnjaci su zarasli, a poljoprivredna zemljišta pretvorila se u šume. Premda je naša turistička zajednica svojedobno paradirala sa sloganom "Mediteran kakav je nekad bio", to je savršena laž. Današnji Mediteran, od Barcelone i Ibize do Mljeta i Poreča, opsjednut je apartmanizacijom, turizmom i sezonskim radom, dok izvan sezone sve hibernira. Mediteran kakav nikad nije bio - to je istina ove priče. Kako na obali ima sve manje koza i ovaca, koje su nekoć tamanile makiju, na tlu se gomilaju sve veće količine zapaljivih tvari. Uz ovako duge i teške vrućine - a ova je kolovoška dala najviše uzastopno vrućih dana u povijesti mjerenja - priobalje se pretvara u "bure baruta".
Meteorolozi tvrde da će nam ovo ljeto biti najhladnije u ovom desetljeću, a to znači da nas tek čeka drugi krug pakla. Omiško područje ima i lokalne specifičnosti - kombinaciju vjetrova u kanjonima koji dodatno ubrzavaju širenje vatre, a to ga čini jednim od najugroženijih dijelova Jadrana, kako to već dvadeset godina upozoravaju procjene ugroženosti. Ovogodišnja procjena, donesena dva mjeseca prije požara, doslovce je predvidjela što će se dogoditi. Dokument od 193 stranice upozorio je na gustu borovu šumu, tešku pristupačnost i neprovođenje mjera. Požar je izbio, ljudi su poginuli, a kuće izgorjele, procjena je džaba napravljena. Sustav javnog upozoravanja SRUUK nije poslao upozorenje, evakuacija je izostala, a na uskim cestama nastao je kaos u kojem su i vatrogasci teško prolazili. Upravitelj splitske Šumarije, Ivan Vidosavljević, objasnio je da je veliki dio južne strane omiške Dinare u privatnim rukama, s neriješenim imovinsko-pravnim odnosima, pa nitko ne provodi mjere zaštite od požara jer se ne smatra odgovornim. Parcele su podijeljene na desetke nasljednika, od kojih mnogi ne žive na tom području, a još manje ih ima volje očistiti svoje zemljište ili prokrčiti šumski put. Procjena ugroženosti izričito navodi da se mjere zaštite od požara ne provode upravo zbog neriješenih imovinskih odnosa. Država za sada nema pravni mehanizam da natjera vlasnike na čišćenje, a kad bi ga uvela, uslijedile bi tisuće pritužbi tipa "oduzimaju nam didovinu". Rezultat? Hektari zaraslog zemljišta samo čekaju iskru. Hrvatske šume, tvrtka koja bi trebala brinuti o državnim šumama, označena je kao “neradnička”, a kritizira se i nedostatak opreme i ljudi. Umjesto da se ulaže u prokrčivanje protupožarnih puteva, prioritet je, sugeriraju kritičari, često bio doći do vile lokalnog moćnika.
Država ima svoje dijelove šuma, svoje ceste i dovoljno divljeg suhog raslinja uz njih, ali redovnog košenja i čišćenja - nema.
- Nigdi hidranta ili bar proširenja za staviti heli krušku - kaže jedan naš sugovornik upućen u problematiku, koji smatra da se Hrvatske šume više bave lukrativnim nego preventivnim aktivnostima. Heli kruška o kojoj govori je viličasti spremnik koji helikopter nosi na užetu za zračno gašenje požara. Kad helikopter doleti iznad požarišta na nepristupačnom terenu, iz tog se spremnika istresa voda.
- Demografija je isto problem. Danas više nemaš stoku koja je čistila terene jer nema više ni ljudi. Imaš odličan primjer u NP-u Risnjak. Livade koje su nekad korištene za ispašu i prirodnu barijeru za zaustavljanje požara danas su šikare. Trebalo je manje od 50 godina za taj revers. A bor je tu već 100 plus godina. Treba dovesti ročnike i ove neradnike iz Šuma te prokrčiti još stotine kilometara puteva, opremiti ih, a ne samo napraviti put do vile lokalnog šerifa. Dovesti agronome koji znaju nešto, posaditi točno što treba. Reaktivirati agrikulturnu zemlju i početi nešto proizvodit, planski i organizirano. Prije toga po hitnom postupku riješiti zemlju, katastar i zemljišnik, sve svesti na što bliže 1/1, maksimalno u pet do deset godina. Opaliti porez, ali samo za neodržavane i zapuštene parcele. Samo prije toga treba donijeti i GUP-ove i sve ostale planove niže razine. Ukratko, triba nešto i raditi - govori naš sugovornik.
Najveće šume alepskog bora nalaze se na Mljetu, Pelješcu, Hvaru, Korčuli, Lastovu i u makarskom primorju. Iako je autohton na jugu, alepski bor je sađen i u sjevernom dijelu Jadrana, često u svrhu pošumljavanja nakon požara ili na golom kršu, primjerice na otoku Obonjanu, poluotoku Raduču i u Zadru. Na brojnim otocima kao što su Brač, Hvar, Korčula, Murter i Lokrum alepski bor gradi mješovite šume s crnikom. Odgovornost za požare, dakle, podijeljena je - na državu koja ne ulaže u prevenciju, na lokalne vlasti koje ne provode planove, na vlasnike koji ne čiste svoje parcele, na šumariju koja ne prorjeđuje, na klimu koja se mijenja, na sustav koji je zakazao. Mediteranske zemlje poput Španjolske, Italije i Grčke suočavaju se s istim problemima - klimatske promjene, depopulacija ruralnih područja i šumski požari zajednički su nazivnik. No one imaju razvijenije sustave preventivnog upravljanja vegetacijom, obveznu izradu protupožarnih pojaseva oko naselja i strože kazne za neodržavanje parcela. U Kataloniji, primjerice, postoji zakon koji obvezuje vlasnike na čišćenje zemljišta u krugu od 50 metara oko kuća, a u Italiji su regije uvele sustav subvencija za obnovu pašnjaka i stočarstva. U Portugalu i Kaliforniji koze se koriste kao prirodni čistači terena, a to je praksa koju bismo i mi mogli usvojiti. Alepski bor ne treba potjerati s Jadrana. On je autohtona vrsta s meliorativnom ulogom koja sprečava eroziju na golom kršu. Ono što treba jest njegovo prorjeđivanje, zamjena gušćih monokultura mješovitim šumama s listačama poput rogača, murve, oleandra ili limuna, te redovito održavanje pojasa uz naselja. Ključno je vratiti ravnotežu - onu koju su prijašnje generacije održavale stoljećima, a mi smo je izgubili u samo nekoliko generacija opsjednutih turizmom i apartmanima.
Ovo je Milna na otoku Braču prije nego se počao sijati Alepski Bor. Ljudi misle da su otoci oduvijek krcati tom usranom biljkom.
— Željko Petko (@cuka_tv) September 13, 2026
Borova šuma je znak zapuštenosti, a ne prirodne ljepote Dalmacije!
Sjetite se ovoga kad čujete za požare! pic.twitter.com/AvgC1PRusV
Prije sto godina Dalmacija je bila mozaik maslinika, vinograda i pašnjaka. Stoka je redovito čistila teren, a poljoprivredne površine služile su kao prirodne barijere protiv širenja požara. Danas je situacija dramatično drugačija - ljudi su se odselili, poljoprivreda je zamrla, a koza, koje u Kaliforniji, Portugalu i Španjolskoj koriste kao prirodne čistače terena, više nema. Sustavnim planom prevencija Vlada bi učinila nekoliko dobrih stvari. Krčenjem šuma, probijanjem požarnih puteva i pošumljavanjem drugim vrstama drveta potaknula bi novi ciklus rasta. Davanje poticaja za nabavu velikih stada koza po priobalju, uz električne pastire, sigurno bi stimuliralo razvoj zamiruće poljoprivrede, dalo dosta mlijeka i mesa, sira, uz nemjerljive preventivne koristi, a dalo bi nadu i viziji budućnosti u kojoj apartmani i požari nisu jedina budućnost. Sređivanja katastra i vlasničkih odnosa je preduvjet - a sve zajedno je pitanje nacionalne sigurnosti non plus ultra. Omiš je primjer koji bi trebao upozoriti sve sredine gdje postoje veliki zasadi ove vrste na opasnost koja vreba uz ceste ili ispred kuća. Više se ne možemo oslanjati na improvizaciju, na “partizansko” gašenje i na herojstvo pojedinaca. Ozbiljna država rješava problem zimi, prije nego što se pojavi dim.
Stručnjak: Postoji opasnije drveće od alepskog bora
Jedan od simbola dalmatinskog krajobraza - alepski bor - našao se na listi potencijalnih krivaca za omiški pakao. Smola, eterična ulja i češeri mogu pridonijeti širenju vatre, osobito u vrijeme ekstremnih suša. No stručnjaci su stali u 'obranu' ovog zimzelenog drveća iznoseći njegove pozitivne karakteristike te ističući kako ima ‘opasnijeg drveća’ od tog bora u Dalmaciji.
Alepski bor je domicilna vrsta na Mediteranu i nije istina da je uvezen. Imamo dokaze da na Mljetu on postoji u kontinuitetu već 3000 godina. Pokazale su to palinološke analize. Donijeli su ga Grci još u antičkim vremenima. Na sjeveru prema Istri, gdje ga također ima, tamo nije domicilan, ali već u srednjoj Dalmaciji pa južno od Zadra, tamo je već tipična mediteranska vrsta - rekao je profesor Stjepan Mikac sa Zavoda za ekologiju i uzgajanje šuma Fakulteta šumarstva u Zagrebu. Kao pozitivnu karakteristiku alepskog bora istaknuo je upravo njegovu laku prilagodbu suši i dodao da crnika brže izgara.
On gori jednako kao i druga drveća, crnika primjerice. Ona će još prije planuti. Kad je tlo ovako suho i vani je 40 stupnjeva, normalno je da sve gori. I sekvoja tad gori. A njegova dobra strana je što je on izuzetno dobro prilagođen sušama i ima sjajnu moć regeneracije nakon požara. Vrućine će kao što znamo biti sve veće i ekstremnije te ako nećemo više imati zelenila i borova zbog straha od požara, bit će još gore, a da ne govorim o tome kako će se zagaditi voda. Šume su nam potrebne kao prirodni pročišćivač - kaže profesor, no dodaje: ‘Samo ga ne treba imati blizu kuća i naselja’. Pojasnio je kako po pitanju vegetacije postoje metode za sprečavanje požara. Treba održavati higijenu šume. Jer nisu krivi samo borovi. Ispod njih se nalazi gusta vegetacija, grmlje i makija i to se zimi sve treba raščistiti da se napravi prazna zona između tla i početka krošnje. Treba smanjiti zapaljivu materiju, ali kod nas nitko to ne radi jer je skupo - rekao je Mikac. Predlaže da se napravi strategija, da mjerodavni sjednu i skupe sve znanje o požarima kojega, kaže, ima sasvim dovoljno u svijetu.
Zemlje poput Amerike, Francuske, Grčke i Turske imaju puno razornije požare od nas i puno više iskustva. Treba samo uzeti neke od učinkovitih metoda koje drugi primjenjuju u tim situacijama - kaže naš stručnjak. Napominje da u Americi čak ljudima znaju zabraniti ulazak u šumu ako su temperature previsoke i postoji velika opasnost od požara.
