Na dan kada mu se život iz temelja promijenio, Eric Lampaert se probudio i ugledao vlastite ruke. Zapanjilo ga je što se miču ispred njega, a on je, činilo se, bio osoba koja ih kontrolira. Lampaert je glumac i stand-up komičar čiji rad ima snažnu klaunovsku dimenziju; njegove ruke oduvijek su se doimale kao da imaju vlastiti um. No dok je tog kobnog jutra ustajao iz kreveta, diveći se čarobnim stvarima na krajevima svojih ruku, osjećao je samo čuđenje. Ono što još nije znao bilo je da je izgubio pamćenje, a njegov život uskoro više neće biti njegov, piše The Guardian.

Bilo je to prije sedam godina, 17. ožujka 2019. Taj datum nije ostao duboko urezan u njegovu sjećanju, nego ga je poslije pronašao u dnevniku i ponovno naučio. Kucanje na vratima otkrilo mu je da "postoje i druge stvari" izvan njegove spavaće sobe: četvrt Miracle Mile u Los Angelesu, cimeri u kući koju je nekoć dijelio s otuđenom suprugom i susjed s donjeg kata koji je došao po bocu izbjeljivača. Lampaert ju je posudio da očisti mrlje od kave, ali sada nije prepoznavao ni osobu na vratima ni cimera koji je prolazio. "Eric?" upitao ga je susjed. A on je samo ponavljao: "Ne znam, ne znam, ne znam..." To jutro završio je u bolnici gdje su mu dijagnosticirali "delirij zbunjenosti" sa simptomima amnezije. Nije prepoznao ni vlastite roditelje.

​- Shvaćam da si ti mama ovog tipa. Ali što se mene tiče, Eric je umro - rekao je majci. ​

Vraćanje sjećanja često mu se činilo kao oživljavanje samog sebe.

​- Više se ne bojim umiranja. Već sam to jednom prošao. - kaže.

Zvuči pomalo frankenštajnski, a grčenje kao da neko unutarnje čudovište traži izlaz česta je pojava u njegovim nastupima. No, kada su mu se sjećanja počela vraćati, kaže, osjećao ih je kao suvenire iz tuđeg života. Bio je posjetitelj u vlastitom tijelu, stvarajući sebe iznova.

​- Uvijek sam svjestan da nosim Ericovu kožu - kaže.

Govoriti o sebi u trećem licu nije afektiranje, već posljedica njegovog disocijativnog iskustva. Čini se da bi moglo postojati i četvrto, peto i šesto lice, a on i dalje ne bi imao dovoljno perspektiva. Profesionalno, uvijek je bio poznat kao Eric Lampaert. Ali kada je nastupila amnezija, obrisao je svoju web stranicu i prestao objavljivati za svojih 100.000 pratitelja na Facebooku. Usvojio je nove identitete na društvenim mrežama - “umjetnik prije poznat kao Eric”, “surfajući kaos” - i spajao je kraj s krajem povremenim televizijskim poslovima i nastupima s puno improvizacije. Nova predstava pokušaj je iscjeljenja, ponovnog spajanja sa svojim imenom.

Amnezija stvorena tijekom života

Lampaertova amnezija dogodila se u trenu, ali stvarala se cijeli život. Odrastao je diljem svijeta prije nego što se skrasio u Ujedinjenom Kraljevstvu, a 2016. stigao je u Los Angeles "jašući na valu uspjeha", kako sam kaže. U prethodne tri godine oženio se s kreatoricom sadržaja i modelom Jordan Dwayne, osvojio nagradu Royal Television Society i međunarodnu nagradu za komediju na ComediHa u Quebecu te nastupao kao predgrupa Eddieju Izzardu. Pojavio se u filmu Luca Bessona "Valerian i grad tisuću planeta" i mislio je da će se to pretočiti u posao u L.A.-u.

​- Ali jednostavno nije. Uopće - priznaje.

Prije amnezije, Lampaert je želio promijeniti svoj život. Često je patio od tjeskobe. Brak mu se raspao i krajem 2018. podnio je zahtjev za razvod.

​- Bilo je to vrlo usamljeno vrijeme. Bilo je jasno da ponavljam ponašanja koja sam imao u prethodnim vezama - kaže, misleći na nevjeru kao mehanizam nošenja s osjećajem napuštenosti koji vuče iz djetinjstva.

Put u vlastitu psihu

Kada su mu na ekranu računala iskočili oglasi za hipnoterapiju, osjetio ih je kao "slamku spasa". Nakon nekoliko sesija online tečaja, bio je "vidljivo drugačiji". Prijatelji su mislili da je postao viši, a on je shvatio da se prestao grbiti. Uz tjeskobu, Lampaert se povremeno borio i s depresijom. Godine 2016. pisao je na blogu o tome kako mu je kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) pomogla u suočavanju sa suicidalnim mislima. Hipnoterapija je išla dublje od KBT-a i ponudila mu novi način razumijevanja mentalnog zdravlja. Naučio je "alate za ulazak u sebe", ali, kako kaže: "Nitko nije bio tu da pazi na mene". Samo on i njegov laptop, bez granica, jurcajući kroz vlastitu prošlost "u ovom vrtoglavom, perceptivnom stanju".

Tri specifična sjećanja "promijenila" su ga kada su isplivala na površinu. Kao dijete, Lampaert je uvijek bio "autsajder". Otac mu je bio britanski džokej, a do dvanaeste godine živio je u Francuskoj (gdje je i rođen), Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Južnoj Africi i Dubaiju prije nego što se obitelj smjestila u Newmarketu. U školi u Engleskoj, kaže, tukli su ga jer je bio Francuz. Jednog dana su ga tako jako pretukli da su mu aparatići za zube razrezali usne. No, sjećanje koje ga je preoblikovalo tijekom hipnoterapije bilo je ono kada se sa šesnaest godina našao na ulici okružen bandom tinejdžera koji su vitlali štapovima za snooker.

​- Natjerali su me da brojim od deset unatrag na francuskom - prisjeća se.

Značajno u tom sjećanju nije bio napad, već "odrasli koji su prolazili - nitko od njih nije ništa poduzeo". Za Lampaerta, to sjećanje sažima "potpuno napuštanje od strane svijeta odraslih" tijekom njegove mladosti. Kada je imao petnaest godina - njegovo drugo ključno sjećanje - roditelji su mu se rastali. Odlučio je ostati u Engleskoj s prijateljima, misleći da će mu roditelji pomoći.

​- Ali nisu. Bilo je kao: 'Oh, onda zbogom'. Boravio sam kod obitelji prijatelja.

Tek kada je došao na sveučilište u Londonu, drugi studenti su mu sugerirali riječ za njegovu situaciju.

- Bio sam u šoku. Mislio sam: 'Je li to bilo beskućništvo?’

Treće sjećanje bilo je iz 2009. godine, kada je s 21 godinom snimio TV reklamu za kanal Viva. Odmah je postao poznat kao "tip iz reklame Up Your Viva". Nije bio spreman na mržnju koja je uslijedila, uključujući prijetnje smrću i Facebook grupe posvećene tome koliko sam ružan.

Resetiranje sustava

U tom stanju preosjetljivosti na sebe, svoju prošlost i bol, postao je, kako kaže, "gremlin sjećanja". Mimikom pokazuje kako čupa sjećanja i odbacuje ih. Lampaert je već čistio svoja sjećanja prije nego što je amnezija nastupila.

​- Ono što ću podijeliti zvučat će psihotično - jer je i bilo - upozorava.

Počeo je viđati "sinkronicitete" između svog unutarnjeg i vanjskog svijeta. Tjedan dana prije amnezije, dok je šetao, preplavila ga je migracija leptira, što je shvatio osobno.

​- Bili su posvuda. Da je ovo film, ovo bi bila scena u kojoj lik prolazi kroz metamorfozu.

Mislio je da ga hipnoterapija liječi. Umjesto toga, sada vjeruje, pokrenula je amneziju.

​- Mozak je rekao: 'Gotov sam s ovim stresom. Tsssshhhh. Reset'.

Nakon što ga je susjed odvezao u bolnicu, pobjegao je. Kada su ga vlasti pronašle, prisilno su ga hospitalizirali - "zavezanog za nosila i odvedenog na sigurniju lokaciju". Nije siguran koliko je dugo tamo proveo. Lampaertovo iskustvo psihoze pojačalo se s pandemijom bolesti COVID-19. Godine 2018. napisao je scenarij o globalnoj epidemiji.

​- Kad se pandemija dogodila, mislio sam da sam ja napisao pandemiju. Stvarno sam poludio. To promijeni osobu. Mislio sam da sam kriv za milijune smrti.

Uvid u vlastite traumatske uspomene dao mu je bolje razumijevanje sebe i drugih. Posljednjih 18 mjeseci živio je s ocem u Newmarketu, prvi put od djetinjstva. Rekao je ocu da se osjećao napušteno.

​- Rekao je: 'Pa, da, znaš, baka je napustila kuću kad sam ja imao sedam godina.' Nisam to znao.

Na pitanje kako se sada osjeća, odgovara:

​- Dio mene želi zaboraviti i nastaviti dalje, vratiti se u normalu. Što god to značilo. A drugi dio mene kaže: ‘Ne. Ne usuđuj se zaboraviti.’

Stručnjaci poput dr. Stefana Köhlera, koji proučavaju poremećaje ljudskog pamćenja, objašnjavaju da sjećanja nisu pohranjena na jednom mjestu u mozgu, već su distribuirana. Ozljeda, bilo fizička ili teška psihička trauma, može poremetiti složeni proces dohvaćanja tih sjećanja. U nekim slučajevima, kao kod disocijativne amnezije, praznine u sjećanju često su usredotočene na traumatične ili stresne događaje, što sugerira da um ponekad gradi zidove kako bi zaštitio sam sebe.

Lampaertov povratak sebi dogodio se 18 mjeseci nakon amnezije, a potaknuo ga je smijeh. Razmišljajući o pandemiji i teretu koji je nosio, šapnuo je sam sebi: “Jedna smrt je tužna. Desetak je tragedija. Ali milijuni? E, to je prilično impresivno.” Bila je to, priznaje, smiješna stvar za reći, ali dugo se nije smijao. Smijao se toliko jako da su mu suze tekle niz lice.

​- Uhvatio sam se i rekao: ‘O, tu si.’ Moja suština je možda samo smijeh, dobar humor. Kad bol postane šala, to je umirujuće.

Što se tiče glasova u njegovoj glavi, sada, kaže Lampaert, čuje se samo ‘Ššššš’. Tišina. "Stvarno je lijepo."

Priča o tome kako je 40-godišnji Lampaert izgubio pamćenje tema je njegove nove predstave "Zero Minus One", koja se otvara na festivalu u Edinburghu. Radnja je smještena u podstavljenu ćeliju, a predstava je zapravo duo između pacijenta i liječnika, pri čemu Lampaert glumi obje uloge, uz epizodne dionice za druge glasove u njegovoj glavi.