Kad je riječ o politikama i ideološkim odrednicama tih politika, ključno pitanje koje se može postaviti o tom suodnosu je sljedeće: Je li ideološko pokriće sredstvo ili cilj? To posredno daje odgovor na još neka važna pitanja. Pokušat ću to pojasniti. U svojem tekstu “Esej o vječitom fašizmu”, Umberto Eco tvrdi kako talijanska varijanta fašizma nije bila u potpunosti realiziran totalitarizam, bez obzira na autokratski i zločinački karakter tog režima.

Razlog tome Eco vidi u “filozofskoj slabosti” njegove ideologije, odnosno njezina nepostojanja. “Članak o fašizmu koji potpisuje Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani, u osnovi je inspiriran Giovannijem Gentileom i reflektira kasnohegelijansko razmatranje o apsolutnoj i etičkoj državi, što Mussolini nikad nije realizirao”, piše Eco. Može se zaključiti kako je ideološko pokriće u Mussolinijevu slučaju bilo tek puko sredstvo za dolazak na vlast, a ne njegov cilj.

S druge strane, Eco smatra kako su samo dva sustava u ljudskoj povijesti bila istinski totalitaristička, nacizam i staljinizam. Hitlerov “Mein Kampf” bio je manifest nacizma, a ujedno i politički program. “Nacizam je sadržavao rasističku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne opise degenerirane umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za moć i filozofiju Übermenscha.” Nacisti su se od početaka pa do sloma striktno pridržavali ciljeva proklamiranih u “Mein Kampfu”.

Odgovor na pitanje navedeno na početku teksta u slučaju njemačkog nacizma je vrlo jednostavno: proklamirana ideologija bila je isključivi cilj. Međutim, ne treba smetnuti s uma da je ta ideologija također poslužila i kao poluga prilikom dolaska na vlast. Knjiga je objavljena 1924., a do 1939. prodana je u više od pet milijuna primjeraka. Nacistička vlast je, primjerice, svakom novovjenčanom paru kao svadbeni poklon darivala “Mein Kampf” te ga na taj način, poput Biblije, unijela u gotovo svaki dom u nacističkoj Njemačkoj.

Staljinov ideološki program bila je zvanična varijanta sovjetskog marksizma, takozvani Diamat (Dijalektički materijalizam). On je nastao nakon dolaska boljševika na vlast tako da je, za razliku od “Mein Kampfa”, bio isključivo proklamirani cilj. Osnovna dva postulata Diamata, vulgarni materijalizam i rigidni ateizam, bili su ideološka okosnica Staljinova režima. Bitno je naglasiti kako su oba ova režima, i Hitlerov i Staljinov, bili antikršćanski.

VJERODOSTOJNO HDZ je prije tri godine tražio ratifikaciju Istanbulske

Razlozi leže vjerojatno u činjenici kako je religija bezbroj puta u povijesti zloporabljena kao ideološka podloga. Posljednji primjer je Islamska država. Zapravo su oba ova režima promatrali religiju kao suprotstavljenu ideologiju. Sad se treba vratiti na krizu prevladavajućeg političkog modela u Europi, podjelu na ljevicu i desnicu, te nevjerojatnu ekspanziju populističkih pokreta. U okosnici ovih procesa je nešto što bismo mogli nazvati zamjenskom ideologijom.

U tom smislu treba promatrati pomor socijaldemokratskih stranaka diljem Europe, koje nisu znale prilagoditi svoje programe, odnosno ideološki suspens današnjem svijetu, koji se iz temelja promijenio. Jedan češki novinar nedavno je krah socijaldemokracije u Češkoj pojasnio time kako se ljevica više bavi “transrodnim toaletima” negoli radništvom, odnosno prekarijatom.

Isto bismo mogli reći i za hrvatski SDP, kojemu je jedina tema u proteklom periodu Istanbulska konvencija, dok, primjerice, istovremeno cijele regije u Hrvatskoj plivaju u vodi, u poplavama biblijskih razmjera. Je li ijednom članu SDP-a, odnosno njihovu vodstvu, ijednog trenutka palo na pamet koliko su dragocjenih radnih mjesta zbrisale poplave, što bi bilo u skladu s njihovom proklamiranom politikom?

Ne želim ovime umanjiti važnost usvajanja Istanbulske konvencije, ovdje se isključivo radi o brkanju prioriteta, odnosno pokazatelju kako je hrvatska socijaldemokracija u programskoj nesvijesti. Licemjerje je ključna riječ kad se govori o političkim prepucavanjima vezanim za ovu konvenciju. Govorim o svim stranama, a nijednima nije primarni interes ono što je srž i bit te konvencije, sprečavanje i prevencija nasilja nad slabijima.

Ponovno ću, po tko zna koji put, parafrazirati Umberta Eca i njegovu genijalnu rečenicu iz “Imena ruže”: “Hoće li šaka u glavu isto zaboljeti ženski spol i ženski rod?” Uostalom, velik broj Hrvata završava u zemljama koje su ratificirale Istanbulsku konvenciju, pa ako su akteri ove političke travestije principijelni, onda bi trebali upozoriti Hrvate vjernike da odlaze u neprijateljsko okruženje, jer u suprotnom proizlazi kako je malignost Istanbulske konvencije endemska, vezana isključivo za Hrvatsku i još nekoliko zemalja, što je budalaština prve vrste.

Vratimo se sad tektonskim političkim promjenama koje su se dogodile (i još se događaju) diljem Europe. Hrvatska je, uz Njemačku i još nekoliko zemalja, poput Norveške, Švedske ili Danske, ostala imuna na ta događanja, ako ne uzmemo ozbiljno u obzir pojave poput Živog zida. Hrvatska je, dakle, po ovom pitanju u društvu najuspješnijih europskih društava. Međutim, razlozi su drukčiji. Hrvatska, sa svojim administrativnim uređenjem, naprosto je predodređena za politički status quo.

Istanbulska konvencija Plenki je HDZ-ovu desnicu razbio 'neutronskom bombom'

Kad se na izborima 2015. pojavila platforma nezavisnih lista, nazvana Most, ona je uistinu bila to, zbrda-zdola okupljeni lokalni aktivisti koji su ukazivali na katastrofalan položaj lokalnih sredina. Glavni predizborno obećanje ove liste bila je promjena administrativnog uređenja Hrvatske, na čemu su i postigli spektakularan izborni uspjeh.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Međutim, nakon što se Most etablirao kao politička stranka, ovo obećanje je odjednom nestalo iz njihova političkog vidokruga jer su shvatili, ono što HDZ i SDP znaju dvadesetak godina, kako se ne siječe grana na kojoj se sjedi, da je snaga političke stranke mjerljiva jedino u sinekurama koje mogu osigurati svome članstvu. Sve drugo je nevažno, a pogotovo nekakva principijel-nost.

Zapravo su Mostovo “administrativno preuređenje Hrvatske” i oštro protivljenje ratificiranju Istanbulske konvencije šarene interesno-političke grupacije koja se u medijima najčešće naziva “konzervativnom revolucijom” u biti jedna te ista stvar, nekakvo ideološko pokriće koje bi makijavelistički poslužilo dolasku na vlast, ali ne i njen cilj. Jedan od argumenata protivnika Istanbulske konvencije je onaj kako su sve mjere koje predlaže Istanbulska konvencija već podržane hrvatskim zakonodavstvom.

Postavlja se onda pitanje je li sličan slučaj u zemljama koje su dosad ratificirale konvenciju. Primjerice u Njemačkoj. Je li njemačko zakonodavstvo riješilo na adekvatan način pitanje obiteljskog nasilja, pa im je trebala potpora konvencije? Kao što je to napravilo hrvatsko? Drugi argument je svjetonazorski. Odnos prema Istanbulskoj konvenciji od strane Hrvatske biskupske konferencije je dogmatski, bez ikakvog teološkog pokrića za takvu argumentaciju.

Međutim, “konzervativna revolucija” nije od jučer. Treba se prisjetiti nekoliko prethodnih parlamentarnih izbora, kad ta grupacija, unatoč svesrdnoj podršci Crkve, nikad nije uspjela prijeći izborni prag na nacionalnoj razini. Nakon niza izbornih neuspjeha, ova grupacija je prva u Hrvatskoj napravila dugoročnu političku strategiju osvajanja vlasti, iznimno dobro osmišljenu i realiziranu.

Počelo je s Tomislavom Karamarkom i njegovim HDZ-om, koji su poslužili kao trojanski konj, a s druge strane, izvana, djelovao je Most kao njihov prirodni dio. Ovaj princip podsjeća na djelovanje kompjutorskih “trojanskih virusa”, popularnih Trojanaca, koji iznutra nagrizaju operativni sustav sve dok ga u potpunosti ne preuzmu. S jedne strane imate pohlepu i nekompetenciju, tehnokratsku struju u HDZ-u, vjerojatno najomraženiju kastu u Hrvatskoj, oličenu u Martini Dalić i Borislavu Škegri, kao navodnoj sivoj eminenciji te kaste, a s druge “principijelnost” i “kršćanske vrijednosti”.

Kako vjetar puše Kad zagusti partizani su im ok, inače bi lustrirali ZAVNOH

U tom srazu tehnokrati imaju vrlo male izglede. Trenutačna pat-pozicija na hrvatskoj političkoj sceni najbolje govori tome u prilog. Istanbulska konvencija je zapravo samo puko sredstvo u unutarstranačkom obračunu. Ono što je za Karamarkovu rekonkvistu bio famozni “ugroženi dignitet Domovinskog rata”, apstrakcijkoja može poslužiti kao alibi za sve i neka vrsta zamjenske ideologije, to je za vladu Andreja Plenkovića Istanbulska konvencija, u najkraćem - Istanbulska konvencija je Plenkovićev “šator”.

HDZ se prvi put suočava s ozbiljnim unutarstranačkim raskolom na lokalnoj razini, HDZ-ovu krvotoku, koji ga više od dva desetljeća održava na životu, unatoč velikim koruptivnim aferama, poput posljednje s Agrokorom. HDZ-ov ministar Goran Marić na jednoj od sjednica Vlade izjavio je u vezi Istanbulske konvencije “kako nije ništa dobro što radi pukotine unutar HDZ-a i prema Katoličkoj crkvi”.

Goran Marić ponavlja pogrešku Zorana Milanovića, koji se donkihotovski borio za glasove desnice, koji ne shvaća kako za Katoličku crkvu postoji samo jedna prihvatljiva strana, da Crkva nikad neće prihvatiti tehnokratsku struju unutar HDZ-a, kao što nikad “šatoraši” nisu prihvatili Milanovića bez obzira na njegove klaunske eskapade, te da se tu ne radi o “pukotinama” nego o preuzimanju stranke. Podjela vlasti nije moguća.

Što prije Plenković shvati da je ovo borba na sve ili ništa, da dosadašnja raspodjela “resora” neće vrijediti, te da Istanbulska konvencija sve više postaje populistički deus ex machina koji rastače monolitnu HDZ-ovu bazu, što može značiti dvije stvari: da je članstvo svjesno momenta i instinktivno osjeća kako je vrijeme da se “legitimiraju”, jer će samo na taj način steći status “prvoboraca”, čije sinekure više ništa ne može ugroziti.

Da nije ovih događanja u Hrvatskoj, nitko u BiH, primjerice, ne bi ni znao da je ova zemlja još 2013. ratificirala famoznu Istanbulsku konvenciju, kao jedan u nizu dokumenata, pretpostavljam, za koje nikad nećemo čuti (doduše, postoji mogućnost kako je u BiH konvencija prihvaćena zbog onog “Istanbulska”, jer tamo sve što dolazi iz Istanbula prihvaća se na neviđeno).

Ovdje ne treba zanemariti ni činjenicu da pokret nazvan “konzervativnom revolucijom” nije homogen, što bi najviše došlo do izražaja tek nakon što bi slična opcija eventualno došla na vlast. Dogodilo bi se vjerojatno nešto slično što se dogodilo Mostu nakon što je prvi put ušao u Sabor, znači osipanje i razdor te odustajanje od maksimalističkih ideoloških špranci.

Može samo gore Kolinda Hrvate uporno gura u teroriste, zločince, nasilnike

Među prvacima “konzervativne revolucije” ima nemalo i onih koji fundamentalističko tumačenje religije prihvaćaju kao svoj jedini i isključivi svjetonazor, koji principijelno odbijaju ratificiranje Istanbulske konvencije i koje u principu ne interesiraju ni moć ni financijski aspekt dolaska na vlast. Ima ih sasvim dovoljno da otvore nove pukotine u političkome monolitu, bez obzira kako se zvao: HDZ, Grozd ili Hrast.