Kad je riječ o politikama i ideološkim odrednicama tih politika, ključno pitanje koje se može postaviti o tom suodnosu je sljedeće: Je li ideološko pokriće sredstvo ili cilj? To posredno daje odgovor na još neka važna pitanja. Pokušat ću to pojasniti. U svojem tekstu “Esej o vječitom fašizmu”, Umberto Eco tvrdi kako talijanska varijanta fašizma nije bila u potpunosti realiziran totalitarizam, bez obzira na autokratski i zločinački karakter tog režima.
Razlog tome Eco vidi u “filozofskoj slabosti” njegove ideologije, odnosno njezina nepostojanja. “Članak o fašizmu koji potpisuje Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani, u osnovi je inspiriran Giovannijem Gentileom i reflektira kasnohegelijansko razmatranje o apsolutnoj i etičkoj državi, što Mussolini nikad nije realizirao”, piše Eco. Može se zaključiti kako je ideološko pokriće u Mussolinijevu slučaju bilo tek puko sredstvo za dolazak na vlast, a ne njegov cilj.
S druge strane, Eco smatra kako su samo dva sustava u ljudskoj povijesti bila istinski totalitaristička, nacizam i staljinizam. Hitlerov “Mein Kampf” bio je manifest nacizma, a ujedno i politički program. “Nacizam je sadržavao rasističku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne opise degenerirane umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za moć i filozofiju Übermenscha.” Nacisti su se od početaka pa do sloma striktno pridržavali ciljeva proklamiranih u “Mein Kampfu”.
Odgovor na pitanje navedeno na početku teksta u slučaju njemačkog nacizma je vrlo jednostavno: proklamirana ideologija bila je isključivi cilj. Međutim, ne treba smetnuti s uma da je ta ideologija također poslužila i kao poluga prilikom dolaska na vlast. Knjiga je objavljena 1924., a do 1939. prodana je u više od pet milijuna primjeraka. Nacistička vlast je, primjerice, svakom novovjenčanom paru kao svadbeni poklon darivala “Mein Kampf” te ga na taj način, poput Biblije, unijela u gotovo svaki dom u nacističkoj Njemačkoj.
Staljinov ideološki program bila je zvanična varijanta sovjetskog marksizma, takozvani Diamat (Dijalektički materijalizam). On je nastao nakon dolaska boljševika na vlast tako da je, za razliku od “Mein Kampfa”, bio isključivo proklamirani cilj. Osnovna dva postulata Diamata, vulgarni materijalizam i rigidni ateizam, bili su ideološka okosnica Staljinova režima. Bitno je naglasiti kako su oba ova režima, i Hitlerov i Staljinov, bili antikršćanski.
Razlozi leže vjerojatno u činjenici kako je religija bezbroj puta u povijesti zloporabljena kao ideološka podloga. Posljednji primjer je Islamska država. Zapravo su oba ova režima promatrali religiju kao suprotstavljenu ideologiju. Sad se treba vratiti na krizu prevladavajućeg političkog modela u Europi, podjelu na ljevicu i desnicu, te nevjerojatnu ekspanziju populističkih pokreta. U okosnici ovih procesa je nešto što bismo mogli nazvati zamjenskom ideologijom.
U tom smislu treba promatrati pomor socijaldemokratskih stranaka diljem Europe, koje nisu znale prilagoditi svoje programe, odnosno ideološki suspens današnjem svijetu, koji se iz temelja promijenio. Jedan češki novinar nedavno je krah socijaldemokracije u Češkoj pojasnio time kako se ljevica više bavi “transrodnim toaletima” negoli radništvom, odnosno prekarijatom.
Isto bismo mogli reći i za hrvatski SDP, kojemu je jedina tema u proteklom periodu Istanbulska konvencija, dok, primjerice, istovremeno cijele regije u Hrvatskoj plivaju u vodi, u poplavama biblijskih razmjera. Je li ijednom članu SDP-a, odnosno njihovu vodstvu, ijednog trenutka palo na pamet koliko su dragocjenih radnih mjesta zbrisale poplave, što bi bilo u skladu s njihovom proklamiranom politikom?
Ne želim ovime umanjiti važnost usvajanja Istanbulske konvencije, ovdje se isključivo radi o brkanju prioriteta, odnosno pokazatelju kako je hrvatska socijaldemokracija u programskoj nesvijesti. Licemjerje je ključna riječ kad se govori o političkim prepucavanjima vezanim za ovu konvenciju. Govorim o svim stranama, a nijednima nije primarni interes ono što je srž i bit te konvencije, sprečavanje i prevencija nasilja nad slabijima.
Ponovno ću, po tko zna koji put, parafrazirati Umberta Eca i njegovu genijalnu rečenicu iz “Imena ruže”: “Hoće li šaka u glavu isto zaboljeti ženski spol i ženski rod?” Uostalom, velik broj Hrvata završava u zemljama koje su ratificirale Istanbulsku konvenciju, pa ako su akteri ove političke travestije principijelni, onda bi trebali upozoriti Hrvate vjernike da odlaze u neprijateljsko okruženje, jer u suprotnom proizlazi kako je malignost Istanbulske konvencije endemska, vezana isključivo za Hrvatsku i još nekoliko zemalja, što je budalaština prve vrste.
Vratimo se sad tektonskim političkim promjenama koje su se dogodile (i još se događaju) diljem Europe. Hrvatska je, uz Njemačku i još nekoliko zemalja, poput Norveške, Švedske ili Danske, ostala imuna na ta događanja, ako ne uzmemo ozbiljno u obzir pojave poput Živog zida. Hrvatska je, dakle, po ovom pitanju u društvu najuspješnijih europskih društava. Međutim, razlozi su drukčiji. Hrvatska, sa svojim administrativnim uređenjem, naprosto je predodređena za politički status quo.
Kad se na izborima 2015. pojavila platforma nezavisnih lista, nazvana Most, ona je uistinu bila to, zbrda-zdola okupljeni lokalni aktivisti koji su ukazivali na katastrofalan položaj lokalnih sredina. Glavni predizborno obećanje ove liste bila je promjena administrativnog uređenja Hrvatske, na čemu su i postigli spektakularan izborni uspjeh.
Nastavak na sljedećoj stranici...
