Hoće li biti lustracije? Zlatko Hasanbegović najavio je u Bujici taj zakon kao jedan od prvih akata nove vlasti. 

Tomislav Karamarko o njemu je proteklih godina govorio bezbroj puta. Ministar kulture sastao se s češkim ambasadorom kako bi pretresao češka iskustva obračuna s komunistima - aktivnosti su se, dakle, razgranale, a onda je Karamarko dao pitijsku izjavu, prema kojoj HDZ ne priprema zakon o lustraciji!? 

Ipak, malo pažljivija analiza pokazuje da to ne znači da zakona neće biti. HDZ, naime, doista ne priprema zakon o lustraciji.

No taj zakon priprema, i to već godinu dana, udruga Hrvatski križni put, a radnu skupinu vodi Bruna Esih, koja je nedavno portalu Direktno. hr otkrila i drugu finesu koja objašnjava Karamarkov iskaz.

Dotični zakon, povrh svega, uopće se neće zvati zakon o lustraciji, nego drugačije...

"Mi smo prikupili većinu zakonskih rješenja iz bivših socijalističkih država te smo u kontaktu i sa stručnjacima koji su sudjelovali u njihovoj izradi", rekla je Esih. 

Prema njoj, zakon bi mogao zahvatiti mnogo ljudi. On bi im onemogućio javni rad:

"Najvažnijim dijelom zakona vidimo da se onima koji su proizašli iz bivšega sustava, poglavito ako su bili u poziciji donošenja odluka na štetu pojedinaca koji su tada smatrani nepodobnima, ne smije pružiti prilika i moć da nastave sa svojim utjecajem koji su imali u komunističkom sustavu. Danas gotovo svakodnevno svjedočimo da imamo problem s ljudima iz iste Udbine mreže, odnosno novim ljudima koje su ovi putem sustava proizveli i koji su usvojili istu metodologiju rada.Stoga ‘argument’ da su, primjerice, suradnici i dužnosnici Udbe danas u godinama kad su jedva živi ili to više nisu i da se radi o izmišljenom lovu na vještice, zapravo ne stoji. Isto tako, i mimo te tzv. Udbine suradničke mreže postoje ljudi koji su se ogriješili o ljudska prava i slobode drugih, a u svoju vlastitu korist te njihovo djelovanje nije i ne smije ostati tajna. I za takve će se naći mjesta u ovom zakonu, a onda ga neće smjeti biti u tijelima državne vlasti na koja obično pretendiraju teško se mireći s manjim."

I strani novinari su morali pristajati na određene uvjete

Nemoguće je precizno znati na koga će se zakon odnositi dok ne vidimo nacrt teksta, no prema opisima Brune Esih, jasno je da bi lustracija - kako god je nazivali - imala izuzetni širok zahvat.

Ona bi, naime, pomela masu sudaca s Ustavnog i Vrhovnog suda, koji su sudili u vrijeme socijalizma, a neki od njih su - prema indiskrecijama iz tiska - bili i doušnici komunističkih tajnih službi, kako civilne (Službe državne sigurnosti), tako i vojne (KOS). 

U Jugoslaviji su djelovale i druge obavještajne i kontraobavještajne službe, poput one u Ministarstvu vanjskih poslova.

Novinari koji su bili dopisnici iz stranih država morali su se također obvezati na stanovite forme suradnje (davanje pisanih izjava) itd., dok je gotovo kompletna hrvatska Udba (Služba državne sigurnosti) 1990. i 1991. prešla u službu novog režima. 

Poteškoća je u tome što je to mnogo ljudi. Prema nekim podacima, od 851 službenika hrvatske Službe državne sigurnosti, njih 754 početkom 90-ih stavilo se na raspolaganje Hrvatskoj.

Mnogi visoki časnici JNA (admiral Davor Domazet Lošo, general pukovnik Petar Stipetić, general armije Martin Špegelj, admiral Sveto Letica, brigarid Ademi...) prešli su u Hrvatsku vojsku.

Oko 90.000 komunista ušlo je u HDZ, oni su i danas kralježnica te stranke. Hrvatska je, inače, imala oko četvrt milijuna članova Partije.

Prema “Memoarima” Josipa Manolića, gotovo 40 ljudi iz Tuđmanova vrhovništva bili su suradnici jugoslavenskih tajnih službi. Predsjedništvo te stranke bilo je doslovce izbušeno agentima druge strane. 

Bude li Hrvatska prepisivala češka ili mađarska rješenja, ova će zemlja postati “dolina suza”. U Češkoj je progon zahvatio 300.000 ljudi. 

Njemačka je bila stroga - udaljeni su svi s visokim činovima

Njemačka, čiji je zakon bio oštar, iz vojske je udaljila sve s činom višim od potpukovničkog. Usvoji li se takav zakon, javni će dužnosnici prije stupanja na dužnost morati dobiti certifikat da nisu obavljali poslove koji su se našli na udaru zakona (represija, špijunaža, politički progoni, sudovi, komiteti za obranu, vojska, policija itd.).

"Intencija je kažnjavanje zločina i zločinaca. Ne radi se o lovu na vještice", rekao je Ivan Tepeš i pojasnio kako se od svibnja 1945. do 1990. dogodio niz zločina za koje nije nitko odgovarao. 

Pojasnio je da je zakon u izradi. Vlada još nije rekla što misli o tom zakonu i kad bi trebao doći do Sabora.

Očito je da će u javnoj raspravi, do koje će doći ako zakon bude stavljen na dnevni red, biti priređena i minijaturna “suđenja” mrtvacima - nemoguće je da se rasprava o zakonu ne pretvori u raspravu o Titu, titoizmu i socijalizmu, ali će protivnici zakona sasvim sigurno kao argument koristiti i komunističku djelatnost Franje Tuđmana, koji je bio “crven” tri desetljeća, od trenutka kad ga je Josip Manolić primio u zagrebačku organizaciju Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) pa do izbacivanja iz partije 70-ih godina prošlog stoljeća. 

Andrija Hebrang: Ja sam bio jedini nekomunist

Tomislav Karamarko prošle je godine u Imotskom, na stranačkom skupu, možda i nehotično, teško optužio dr. Franju Tuđmana govoreći ispod njegove biste.

Karamarko je, naime, rekao kako je X. zagrebački korpus JNA u završnim borbama za oslobođenje Zagreba pobio 8000 ljudi. To je Srebrenica!

No nije samo Tuđman bio u X. korpusu, nego i mnnoge druge legende: Ivan Šibl, osnivač Televizije Zagreb (on je bio politički komesar Korpusa, dakle komunistički nadzornik vojne postrojbe), Marko Belinić (jedan od osnivača Dinama)...

Ovaj bi zakon mnoge važne Hrvate, mrtve i žive, prebacio s onu stranu legalnosti.

Ne samo oca hrvatske državnosti, Tuđmana, nego i njegova zaštitnika Miku Špiljka, njihova patrona Ivana Stevu Krajačića, Miku Tripala i Savku Dabčević Kučar (šefovi Komunističke partije i vlade), ali i aktere današnjice - Milana Bandića, Vladimira Šeksa, Matu Arlovića, Zvonimira Šeparovića...

Andrija Hebrang je svojedobno napisao da je on bio jedini nekomunist u tadašnjoj hrvatskoj vladi - svi drugi (Manolić, Mesić, Ramljak...) bili su bivši komunisti. Kako je Tuđman - ovaj moderni, hrvatski i državotvorni, gledao na Tita?

Ushićeno, kao kurir Pinki. Tito mu je bio uzor, a njegova je bista do kraja života stajala u Tuđmanovu uredu. U zreloj fazi života Tuđman je malčice zaoštrio kritički kut gledanja, ali on još više nalikuje na apologiju nego na giljotinu. 

“Tito je”, nastavio je Tuđman, “dakle osjećao problem naroda Jugoslavije. Nedvojbeno je bio komunist, i lenjinist, i staljinist. Ali... bitna razlika između njega i Staljina jest u dva momenta: Tito nikad nije postao predvodnikom velikosrpske politike, a Staljin je postao, iako nije bio Rus nego Gruzijac - pripadnik malog neruskog naroda, provodnikom velikoruske politike, i u toj mjeri da je to primijetio čak i Lenjin. U svojim počecima Staljin je zastupao marksistička gledišta, ali našavši se na čelu SKPB-a postao je provodnikom velikoruske politike.S druge strane, Tito nije postao provodnikom velikosrpske politike, ostao je hrvatski komunist, iako je bio internacionalist. Ne mogu mu se pripisati nikakva uskohrvatska gledišta. On je osjećao nacionalni problem u Jugoslaviji, problem samobitnosti srpskog, hrvatskog, slovenskog... naroda. Druga velika razlika između Tita, kao i između ostalih komunističkih prvaka u socijalističkim zemljama, jest u tome što je on bio političar velikog formata, pa i državnik velikog formata - nije slučajno izigrao i Staljina i Churchilla - i što se nije u svojoj vladavini toliko oslanjao na teror koliko oni drugi. Kad to kažem, onda ne niječem da je KPJ upotrijebila revolucionarni teror u smislu osiguranja pobjede za vrijeme rata i neposredno poslije rata”.

Zadrži li se lustracija samo na objavi imena (registar) svih sudionika političke represije ili masovne retorzije (nekontrolirane osvete) nad pripadnicima snaga poraženih u Drugom svjetskom ratu, kao i civilnog stanovništva, stvar će opet nalikovati na Pandorinu kutiju.

Vladimir Dedijer u svojoj knjizi “Novi prilozi za biografiju J.B. Tita” piše da su partizanske snage likvidirale nekoliko stotina tisuća ljudi. Tuđmanov X. korpus, koji Karamarko optužuje za 8000 likvidacija, u svojoj arhivi sadrži zanimljive podatke. 

"Likvidirati sve one koji su nam neprijatelji"

U pismu OZNA-e za zagrebačku oblast upućeno Oblasnom komitetu KPH i komesaru X. korpusa “Zagrebačkog” od 29. rujna 1944. piše:

...Vojni sud komande Bjelovarskog područja pokazao se skoro oportunistički, čak toliko da to ide na štetu naše borbe. U posljednjih mjesec i pol dana isti sud nije izrekao ni jednu smrtnu kaznu, premda je bilo više slučajeva da su zaslužili smrt...

O razlozima likvidacije domobranskih časnika i vojnika koji su se odazvali amnestiji pripadnici OZNA-e VI. korpusa NOV-a i PO-a Jugoslavije za razdoblje od 15. rujna 1944. do 1. siječnja 1945. pišu:

... Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas...

Tuđman nije negirao zločine koji su počinjeni potkraj 2. svjetskog rata i neposredno nakon njegova završetka. No ovako ih je tumačio:

"Vi ste kukavice, niste kao Tito!"

“Bilo je krvavog gušenja stvarne i tobožnje kontrarevolucije nekih godinu, dvije poslije rata. No to su zakonitosti svake revolucije. To važi i za Francusku revoluciju, čiju smo obljetnicu proslavili tako pompozno. To podjednako važi i za hrvatsko i za slovensko tlo itd. Tito je suodgovoran za takvo revolucionarno obračunavanje sa svojim protivnicima, ali - Tito nije bio čovjek koji je osobno naređivao umorstva ili poticao na njih niti je radio ono što znamo da se događalo u Sovjetskom Savezu s gulazima, ubijanjima ljudi ili procesima u istočnim zemljama”.

Ta Tuđmanova ocjena djeluje zaprepašćujuće.

Milovan Đilas svjedoči da je Staljin jednom prekorio predstavnike Komunističke partije Poljske riječima: “Vi ste svi kukavice, niste kao Tito. Ostavili ste sve protivnike na životu, a on ih je sve pobio”.

Na Golom otoku smrtno je stradalo nekoliko stotina ljudi, koji su tamo upućivani administrativnom mjerom, bez sudske presude.

U godinama političke represije, 1971. i dalje, u Hrvatskoj je političkom progonu bilo izvrgnuto nekoliko desetaka tisuća ljudi, a sličan se, možda tek malo manji progon, događao i nakon obračuna sa srpskim i slovenskim oporbenjacima lijevog predznaka. 

Pripadnicima poražene struje se sudilo ili su bili ostracirani bez suda, ostajali su bez posla, a mnogi su emigrirali.

Tamo bi ih dočekali pripadnici političke emigracije, umjerene ili ekstremne, ili Udba - koja je uvijek forsirala radikalizam. I za sve to nikad nitko nije suđen.

To je, dakle, rodno mjesto hrvatske političke traume koja traje već četvrt stoljeća.

Jasno je zašto Tuđman nije pokretao proces lustracije - zato što bi gotovo svi članovi njegova pokreta došli na udar zakona, zato što je socijalizam u Hrvatskoj bio masovno prihvaćen, zato što je u Partiji bilo četvrt milijuna građana (s članovima obitelji to je barem milijun ljudi), a u drugim organizacijama (socijalistički sindikati, omladina, Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske, Teritorijalna obrana, civilna zaštita, Služba državne sigurnosti, JNA, milicija...) vjerojatno i dva, ako ne i tri milijuna. 

Ideji lustracije on je pretpostavio ideju pomirbe. Tuđman je pokušavao napraviti jedan politički narod. Tu ideju su Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović očito odlučili pokopati. 

Zlatko Hasanbegović je Karamarkov ambaador u svijetu ideologija, dok je Bruna Esih delegatkinja Kolinde Grabar Kitarović. 

Kako će oni - i njihova radna skupina za pisanje zakona - opravdanu ideju raskirnkavanja agenata političke represije, ili retorzije, uskladiti s masovnošću podrške koju je režim imao u stanovništvu? 

Hrvatska je očito podijeljena na dva dijela, na dva politička plemena, na dvije konfrontirane skupine, koje će se ovim procesom - ne bude li izveden kirurški vješto - dodatno zakrviti. A, na kraju, kako će u tom procesu proći dva Zagorca, dva komunista, dva - i to - Hrvata? Tito i Tuđman?

Može li Tuđman politički preživjeti ovo rasvjetljavanje? Tuđman je u intervjuu Poletu jasno iskazao svoj stav prema Josipu Brozu. “Tito je nesumnjivo velika povijesna ličnost hrvatskog i jugoslavenskog tla. 

To što se našao na čelu KPJ u prijelomnom razdoblju poput Drugoga svjetskog rata nije slučajno. 

Našao se na čelu KPJ kao hrvatski komunist i kao takav shvaćao je da komunistički pokret u Jugoslaviji može uspjeti samo rješavajući nacionalno pitanje, što opet predstavlja tradiciju hrvatskog marksističkog pokreta iz dvadesetih godina. 

Takvu je ideju mogao prenositi samo pripadnik marksističkog pokreta iz hrvatskih redova i pripadnik nesrpskog naroda. 

To što je došao iz redova potlačenog naroda u bivšoj Jugoslaviji - velika je stvar”. Od pasusa koji je uslijedio Karamarko bi dobio ospice. 

“Tito je”, nastavio je Tuđman, “dakle osjećao problem naroda Jugoslavije. Nedvojbeno je bio komunist, i lenjinist, i staljinist. Ali... bitna razlika između njega i Staljina jest u dva momenta: Tito nikad nije postao predvodnikom velikosrpske politike, a Staljin je postao, iako nije bio Rus nego Gruzijac. U svojm počecima Staljin je zastupao marksistička gledišta, ali našavši se na čelu SKPB-a postao je provodnikom velikoruske politike. S druge strane, Tito nije postao provodnikom velikosrpske politike, ostao je hrvatski komunist, iako je bio internacionalist. Ne mogu mu se pripisati nikakva uskohrvatska gledišta. On je osjećao nacionalni problem u Jugoslaviji, problem samobitnosti srpskog, hrvatskog, slovenskog... naroda. Druga velika razlika između Tita, kao i između ostalih komunističkih prvaka u socijalističkim zemljama, jest u tome što je on bio političar velikog formata, pa i državnik velikog formata - nije slučajno on izigrao i Staljina i Churchilla - i što se nije u svojoj vladavini toliko oslanjao na teror koliko oni drugi. Kad to kažem, onda ne niječem da je KPJ upotrijebila revolucionarni teror u smislu osiguranja svoje pobjede za vrijeme rata i neposredno poslije rata”.