Bio je to nevelik skup čiji simbolički značaj uveliko nadilazi broj sudionika. Nekoliko desetaka članova i simpatizera Socijaldemokratske partije, Nove ljevice te Radničke fronte i postojeće, ali pasivne Socijalističke radničke partije na splitskom su Peristilu obilježili Međunarodni praznik rada – Prvi maj, na način kako se to drugdje radi, samo u većem formatu.

Nije, dakle, tu bilo janjaca u rotaciji i ćevapa na roštiljskoj vatri, no jeste crvenih zastava i majica, govora o prekarijatu i radničkim pravima, antifašizmu i, općenito, svemu o čemu se inače govori u takvim prilikama. Peristilsko bojenje u crveno organizirali su SDP i Nova ljevica, a ostali su im se, kao prirodni partneri, pridružili, zajedno s nekolicinom onih koji smiju u Splitu reći da su ljevičari i kad nisu u sigurnom prostoru i s provjerenim slušateljima.

Mali korak za ljevicu i veliki za prelazak granica međusobnih neslaganja članova četiri stranke na jugu nije izazvao nikakvu reakciju desnice, ne računamo li komentare čitatelja Slobodne Dalmacije, elektroničke i na lošem hrvatskom jeziku ispisane verzije rubrike “Odjeci i reagovanja” iz Miloševićeve Politike devedesetih godina prošlog stoljeća. Isti taj mali korak jeste, međutim, s neodobravanjem dočekan gori – kako se u Dalmaciji kaže kad se ide za Zagreb – u glavnom gradu u kojem se živi drukčije, politički djeluje drukčije i iz kojeg se malo što može prekopirati na obalu.

Dalmacija je, iz Zagreba gledano, regija u kojoj su prekjučer otkriveni Šibenik te Zadar Božidara Kalmete, Split u vlasništvu ratnih veterana i Torcide, skupi Dubrovnik i niz nešto manjih mjesta u kojima daljnji rođaci imaju vikendice pa ljeti postaju bliži srcu široj obitelji u metropoli. I da, Dalmacija je, iz istog kuta gledanja, teistički gulag u kojem na izborima sudjeluju svi, a pobjeđuju oni koje Crkva odabere: HDZ uglavnom i Most manjim dijelom.

Dosta je u tom opisu točnog i sve što je takvo posljedica je dugogodišnjeg pustošenja u kojem su gradovima mijenjane administrativne granice, industrija sravnjena sa zemljom, regionalni politički pokreti gušeni silom, a bogata, velika antifašistička tradicija pretvorena u krivnju i uzrok prokletstva Hrvatske koja je u tamnici naroda, inače, bila razvijena kao Španjolska i u cijeloj Jugoslaviji tek malo manje bogata od Slovenije.

Pršte uvrede Upitali smo Keruma je li luzer, a on nam je prekinuo vezu

U tom okviru politički koncepti i odnosi sa sjevera države ne vode ničemu drugom do daljnjem raslojavanju ljevice, posljedičnim slabljenjima i raskolima među onima koji, zapravo, imaju više sličnosti nego razlika. Također, na istom tom mjestu moguće je – trenutačno u dobroj teoriji, ali i u jedinoj razumnoj praksi – ono što je u Zagrebu neizvedivo. Ni uz puno mašte ne može se zamisliti o čemu bi se točno i kako mogli dogovoriti Rada Borić i Davor Bernardić, Domagoj Hajduković i Mate Kapović, Orsat Miljenić i bilo tko.

Istina, ni Zoran Milanović, Milanka Opačić i Ante Kotromanović nisu bili baš kakvi sugovornici za istinski lijeve teme. Oni su, kao i ovi što su ih zamijenili, ljevičari koje neoliberali obožavaju: prema kapitalizmu se odnose religijski, stvarnost hrvatskog radništva – od blagajnica do svih onih u prekarnom odnosu – razumiju koliko i svahili, a znalo im se, je li, fućkati i za korištenje starog ustaškog pozdrava u novoj Hrvatskoj.

Nisu, naravno, viđeniji SDP-ovci na jugu predstavnici Crvenih brigada na privremenom radu među socijaldemokratima niti su u Novoj ljevici i Radničkoj fronti oni što su se pošli učlaniti u SDP, ali su stranačke prostorije našli zaključane. Ima tu itekakvih ideoloških razlika i osobnih neslaganja, pitanja na koje, recimo, odgovori Dragana Markovine i Ivana Klarina sliče koliko i Michael Jordan na Ljubu Ćesića Rojsa, ali su mnoge sličnosti nezanemarive. I to one najbitnije, s antifašizmom na čelu kolone.

Neće se niti to treba očekivati NLJ, RF, pa ni SRP u Dalmaciji utopiti u SDP niti će Ranko Ostojić ili predsjednik šibenskog SDP-a Tonči Restović, uz mnoge druge, promijeniti partiju, ali se svi oni mogu i razumjeti te mogu naći poveznicu za veliki, crveni južnjački savez kojim će SDP ojačati, a ostali postati vidljivi u Dalmaciji kao što su u Zagrebu, ako ne i više.

Sav smisao višestranačja je u ideološkim i svjetonazorskim razlikama, računajući i one između socijaldemokrata i drugih ljevičara, ali je razlog sudjelovanja na izborima osvajanje glasova i što bolje pozicioniranje u, prvo, zakonodavnoj, te posljedično izvršnoj vlasti.

Protiv kapilarne interesno-klerikalne mreže HDZ-a, u klimi poželjne izdaje vlastitih predaka, te duhovnom degradiranju i deurbaniziranju gradova zarad njihova svođenja na poželjne destinacije, ni sam SDP, uz svu infrastrukturu, ne može kontinuirano ostvarivati značajnije rezultate, dok mu ostali u svojim samostalnim pokušajima mogu smetati, a da pri tome ne profitiraju.

Ravno do dna "Split više nije grad po mjeri čovjeka, nego turizma"

Sve to, da ponovimo, možda izgleda čudno sa sjevernih vidikovaca, ali na jugu je empirijski dokazivo i kao takvo je više izlaz u slučaju nužde nego pitanje političke kombinatorike ili dobre volje. Peristilska proslava nije čvrsta najava zajedništva lijevoga bloka, ali može biti njezin začetak, dok je gunđanje zbog druženja SDP-ovaca sa simpatizerima drugih sličnih stranaka posljedica uzimanja zagrebačkih mjera za one izvan glavnoga grada - metropole čija su i politička pravila uz more jednostavno neupotrebljiva.