Bio je to nevelik skup čiji simbolički značaj uveliko nadilazi broj sudionika. Nekoliko desetaka članova i simpatizera Socijaldemokratske partije, Nove ljevice te Radničke fronte i postojeće, ali pasivne Socijalističke radničke partije na splitskom su Peristilu obilježili Međunarodni praznik rada – Prvi maj, na način kako se to drugdje radi, samo u većem formatu.
Nije, dakle, tu bilo janjaca u rotaciji i ćevapa na roštiljskoj vatri, no jeste crvenih zastava i majica, govora o prekarijatu i radničkim pravima, antifašizmu i, općenito, svemu o čemu se inače govori u takvim prilikama. Peristilsko bojenje u crveno organizirali su SDP i Nova ljevica, a ostali su im se, kao prirodni partneri, pridružili, zajedno s nekolicinom onih koji smiju u Splitu reći da su ljevičari i kad nisu u sigurnom prostoru i s provjerenim slušateljima.
Mali korak za ljevicu i veliki za prelazak granica međusobnih neslaganja članova četiri stranke na jugu nije izazvao nikakvu reakciju desnice, ne računamo li komentare čitatelja Slobodne Dalmacije, elektroničke i na lošem hrvatskom jeziku ispisane verzije rubrike “Odjeci i reagovanja” iz Miloševićeve Politike devedesetih godina prošlog stoljeća. Isti taj mali korak jeste, međutim, s neodobravanjem dočekan gori – kako se u Dalmaciji kaže kad se ide za Zagreb – u glavnom gradu u kojem se živi drukčije, politički djeluje drukčije i iz kojeg se malo što može prekopirati na obalu.
Dalmacija je, iz Zagreba gledano, regija u kojoj su prekjučer otkriveni Šibenik te Zadar Božidara Kalmete, Split u vlasništvu ratnih veterana i Torcide, skupi Dubrovnik i niz nešto manjih mjesta u kojima daljnji rođaci imaju vikendice pa ljeti postaju bliži srcu široj obitelji u metropoli. I da, Dalmacija je, iz istog kuta gledanja, teistički gulag u kojem na izborima sudjeluju svi, a pobjeđuju oni koje Crkva odabere: HDZ uglavnom i Most manjim dijelom.
Dosta je u tom opisu točnog i sve što je takvo posljedica je dugogodišnjeg pustošenja u kojem su gradovima mijenjane administrativne granice, industrija sravnjena sa zemljom, regionalni politički pokreti gušeni silom, a bogata, velika antifašistička tradicija pretvorena u krivnju i uzrok prokletstva Hrvatske koja je u tamnici naroda, inače, bila razvijena kao Španjolska i u cijeloj Jugoslaviji tek malo manje bogata od Slovenije.
U tom okviru politički koncepti i odnosi sa sjevera države ne vode ničemu drugom do daljnjem raslojavanju ljevice, posljedičnim slabljenjima i raskolima među onima koji, zapravo, imaju više sličnosti nego razlika. Također, na istom tom mjestu moguće je – trenutačno u dobroj teoriji, ali i u jedinoj razumnoj praksi – ono što je u Zagrebu neizvedivo. Ni uz puno mašte ne može se zamisliti o čemu bi se točno i kako mogli dogovoriti Rada Borić i Davor Bernardić, Domagoj Hajduković i Mate Kapović, Orsat Miljenić i bilo tko.
Istina, ni Zoran Milanović, Milanka Opačić i Ante Kotromanović nisu bili baš kakvi sugovornici za istinski lijeve teme. Oni su, kao i ovi što su ih zamijenili, ljevičari koje neoliberali obožavaju: prema kapitalizmu se odnose religijski, stvarnost hrvatskog radništva – od blagajnica do svih onih u prekarnom odnosu – razumiju koliko i svahili, a znalo im se, je li, fućkati i za korištenje starog ustaškog pozdrava u novoj Hrvatskoj.
Nisu, naravno, viđeniji SDP-ovci na jugu predstavnici Crvenih brigada na privremenom radu među socijaldemokratima niti su u Novoj ljevici i Radničkoj fronti oni što su se pošli učlaniti u SDP, ali su stranačke prostorije našli zaključane. Ima tu itekakvih ideoloških razlika i osobnih neslaganja, pitanja na koje, recimo, odgovori Dragana Markovine i Ivana Klarina sliče koliko i Michael Jordan na Ljubu Ćesića Rojsa, ali su mnoge sličnosti nezanemarive. I to one najbitnije, s antifašizmom na čelu kolone.
Neće se niti to treba očekivati NLJ, RF, pa ni SRP u Dalmaciji utopiti u SDP niti će Ranko Ostojić ili predsjednik šibenskog SDP-a Tonči Restović, uz mnoge druge, promijeniti partiju, ali se svi oni mogu i razumjeti te mogu naći poveznicu za veliki, crveni južnjački savez kojim će SDP ojačati, a ostali postati vidljivi u Dalmaciji kao što su u Zagrebu, ako ne i više.
Sav smisao višestranačja je u ideološkim i svjetonazorskim razlikama, računajući i one između socijaldemokrata i drugih ljevičara, ali je razlog sudjelovanja na izborima osvajanje glasova i što bolje pozicioniranje u, prvo, zakonodavnoj, te posljedično izvršnoj vlasti.
Protiv kapilarne interesno-klerikalne mreže HDZ-a, u klimi poželjne izdaje vlastitih predaka, te duhovnom degradiranju i deurbaniziranju gradova zarad njihova svođenja na poželjne destinacije, ni sam SDP, uz svu infrastrukturu, ne može kontinuirano ostvarivati značajnije rezultate, dok mu ostali u svojim samostalnim pokušajima mogu smetati, a da pri tome ne profitiraju.
Sve to, da ponovimo, možda izgleda čudno sa sjevernih vidikovaca, ali na jugu je empirijski dokazivo i kao takvo je više izlaz u slučaju nužde nego pitanje političke kombinatorike ili dobre volje. Peristilska proslava nije čvrsta najava zajedništva lijevoga bloka, ali može biti njezin začetak, dok je gunđanje zbog druženja SDP-ovaca sa simpatizerima drugih sličnih stranaka posljedica uzimanja zagrebačkih mjera za one izvan glavnoga grada - metropole čija su i politička pravila uz more jednostavno neupotrebljiva.
