Kultura
1394 prikaza

"Split više nije grad po mjeri čovjeka, nego turizma"

Olja Savičević Ivančević
Miranda Čikotić/ PIXSELL
Olja Savičević Ivančević govori o tome zašto je u doba smrada Karepovca neukusno pitati kako diše taj grad

Roman prvijenac Olje Savičević Ivančević "Adio kauboju" iz 2010. - višestruko nagrađivan, prevođen i postavljen kao kazališni komad, funkcionira kao opće (literarno) mjesto domaće kulture. Ali i sve ostalo ( i nagrađivano i prevođeno) što je Olja "proizvela", vrijedno je delikatne čitateljske pažnje. Prozna i dramska autorica, naša sugovornica je po vokaciji pjesnikinja, bez dileme. U tom je smislu dobra okolnost što je povod razgovoru Oljina nova slikovnica za djecu i odrasle: jer svatko u njoj uživa na svoj način.

Slikovnica "Šporki Špiro i Neposlušna Tonka" u izdanju Sandorfa na vedar način otvara i dodiruje nekoliko stvari. Diskretno šagalovski uvrnute ilustracije Svjetlana Junakovića uz precizan i duhovit poetski glas pred nama su u ime velike teme: slobode dječjega (prije svega ženskoga) glasa i obrane svake (dječje) drukčijosti. Uz to, slikovnica starijim čitateljima/cama potiče nostalgiju prema djetinjstvu krajem 1970-ih i 1980-ih, kad je u modernističkom pristupu dječjem odgoju bilo savršeno logično da slikari ili slikarice, poput Nives Kavurić Kurtović, ilustriraju pjesme za djecu Zvonimira Baloga… Pri tome bi, za istu nostalgičnu generaciju, Šporki Špiro bio pandan onome "zločestome" liku dječaka Pucka iz školskih udžbenika: jedino što tad nije bilo nikakve "neposlušne" Tonke? Ali pitanje: koja je vaša motivacija teme, motiva, ideje poetske priče?

Olja Savičević | Author: Sandorf Sandorf

Bilo je krajnje vrijeme za Neposlušnu Tonku, a Šporki Špiro je tu kao dostupan model slobode, onaj iz svijeta fikcije. A možda još važnije, došlo je vrijeme da se Pucko i Šporki Špiro emancipiraju, što nipošto ne znači pripitomljavanje. Svijet djetinjstva je uzbudljiv, zastrašujući je, sve je novo, sve je prvo i – sve je moguće, gdje god da jesi, u središtu si svijeta. Uostalom, odrasli ljudi su posljedice svojeg djetinjstva, bivša djeca.

Kad radim za djecu, a to je uglavnom rad u kazalištu, nastojim da to ne bude pozicije učiteljice-roditeljice, mudre tete pripovjedačice, kako se već pogrešno percipiraju autorice koje pišu za djecu, nego iz pozicije bivšeg djeteta, nekoga tko je tamo bio i vidio. Kao što me nije briga za podilaženje čitateljskom ukusu kad pišem za odrasle, tako ne podilazim ni djeci, izazov je uvijek isti: napisati dobru knjigu.

Ponuditi djeci ilustracije Svjetlana Junakovića ili kazališne svjetove koji donose hrabru, veselu priču – koja korespondira s vremenom – i pametnu estetiku umjesto zaslađenoga kiča, znači poštovati ih, znači ne samo zabaviti ih sat-dva nego za stalno pridobiti nove čitatelje, ljubitelje umjetnosti, gledatelje. Pa, zašto ne, i stvoriti nove spisateljice, slikare, redateljice, glumce, nije to nerealno, zapravo, tako to nekako i ide.

Drukčija je, naravno, generacija djece kojoj medij knjige, pa niti slikovnice, nije primaran - možda niti važan. Ali "testirano na djeci", stihovi vaše slikovnice pouzdano okupiraju njihovu pažnju! Za razliku od (također "testirano na djeci") njihove službene školske lektire. U propalom pokušaju takozvane Jokićeve kurikularne reforme bili ste jedna od novouključenih autorica u lektirni školski popis. Sad je na kulturnopolitičkom terenu nova Strategija poticanja čitanja: kako je shvaćate? Kako djeca, recimo, mogu "bolje" čitati? Kreativni pristup okoštalom lektirnom kanonu bit će dovoljan?

Meni to izgleda jednostavno: oni koji se brinu o djeci neka im počnu čitati što ranije. Kao što mu nećeš zaboraviti dati jabuku, ne zaboravi sjesti s djetetom i pročitati mu priču, za zdravlje je jednako bitno - pogotovo zbog izloženosti senzacijama koje utječu na smanjenu koncentraciju, poremećaje pažnje i ponašanja, razdražljivost, a čitanje na sve to utječe kao lijek, a usput i razvija maštu, kreativno mišljenje, vokabular i empatiju – ono što nam najviše fali danas.

Književnica koja piše za mlade, Jasminka Petrović, u jednom je intervjuu rekla da su djeca koja čitaju otmjena. To sam zapamtila jer je neobično, a istina, stječe se rafiniranost koja se ne dobiva ni novcem, ni nasljeđem, ni socijalnim statusom, koja čak i ne mora biti naoko vidljiva, dok čitatelj ne progovori. Naravno, nikad nije nevažno što se čita. U ranim godinama nije loše zaviriti u sve – od treša i žanrovske literature do suvremenih klasika i starih pisaca, tako se gradi i profilira ono što kasnije zovemo ukus, stil.

Predstavljanje knjige Pjevač u noći, autorice Olje Savičević Ivančević | Author: Igor Kralj (PIXSELL) Igor Kralj (PIXSELL)

Zadnjih godina sam dosta putovala za prijevodima svojih knjiga i ono što sam vidjela, izgleda otprilike ovako: uložite u kvalitetne prijevode i autore za djecu, u kazališta i tekstove za djecu, u čitaonice u knjižarama i knjižnicama s pametnim programom i za nekoliko godina, eto ti čitateljske publike, inače će je biti sve manje i manje. Ako, na primjer, mali Talijani i njihovi roditelji kupuju ulaznice da bi čuli što ima reći neka autorica iz Hrvatske, znači li to da njima, nevoljnima, crtići i igrice nisu dostupni, pa u nedostatku drugih sadržaja više čitaju?! Ili je netko tko stvarno radi i zna posao osmislio program koji je zanimljiv takvoj čitateljskoj publici.

Kod nas se od nečeg što nije teško primijeniti u svakodnevnom životu, kad bi za to bilo neke stvarne volje, pravi problem i političko pitanje, a u međuvremenu iz škola izlaze generacije polupismenih ljudi jer ne ovisi baš sve o pojedinačnim slučajevima entuzijazma nastavnika. Ja ne znam, možda je to cilj, ta nepismenost.

S druge strane, važno je ponavljati u nadi da će nekome svanuti: svaka službena strategija čitanja treba uključiti autore. Nemam ništa protiv podržavanja književnog amaterizma, ali onda dobiješ i takvu književnost – hobističku. Kad se piscima i prevoditeljima prestane onemogućavati da se ovim poslom bave profesionalno, to će se odraziti na cijelo književno polje.

Više puta je javno elaborirano: u vašim romanima, tako i u ovoj slikovnici, afirmiraju se "jaki" ženski likovi. Taj, iako konvencionalno točan, ali dosadan kritičarskomedijski klišej teško zato dovede literaturu domaćih autorica do merituma: sadržaja, teme, motiva, "čiste" estetike. Vidite li to tako? Paradigmatski primjer izuzetne složenosti (poetičnog, praktičnog, socijalnoklasnog) ženskoga karaktera u literaturi je lik Naranče Peović iz vašega romana "Pjevač u noći". Što sve nije taj "ženski mozak" sakupio u svojoj nježnopoetskoj i društvenouspješnoj (literarnoj) pojavi?!

Paralelno uz priču o ljubavi, a svedeno na neku razinu jednostavne metafore, koja nije bez ironije: Naranča je autorica, Slavuj je umjetnost. To je ta ljubavna priča. Ona je, doduše, autorica trivijalnih žanrova, ali takav je više-manje društveni status svake od nas, bez obzira što pišemo i koliko uspjeha ili 'uspjeha' imamo. To je činjenica koju vrijedi osvijestiti pa mijenjati, što bi s obzirom na retrogradne pojave kod nas, moglo potrajati. Nisam sigurna koliko su moje junakinje snažne, valjda jesu i to. Zasigurno nisu pobjednice, ali su buntovne, a to je već dovoljno da ne budu gubitnice.

U romanima i poeziji (eksplicitno ili posredno) bavite se rodnim Splitom, pogotovo njegovom inspirativnom okolicom. Kako vidite taj "najluđi grad na svitu"? I otkud dojam da više nemamo pravo govoriti o "okolici", kad se grad na svaki način "razlio" preko nekadašnjih rubova? Kako vama diše taj grad?

U konkretnom trenutku pitanje kako grad diše zvuči mi kao šala jer Split već mjesecima smrdi zbog smetlišta na Karepovcu, a kad padne kiša, iz slavina danima teče zagađena smeđa voda. Sve osim centra ušminkanog za turiste i šoping centara, oko kojih su neobrađene njive i kuće bez fasade i kanalizacije, prepušteno je propadanju, događaji su kao na početku nekog distopijskog filma o ekološkoj katastrofi, a ljudi su uskraćeni za informaciju što im se to događa, kakav zrak dišu i kakvu vodu piju.

Ljeti je po centru nemoguće hodati od turista, kao što je nemoguće i okupati se na plažama. Ako imate novca i vremena, lijepo vam je, dostupne su vam krasne stvari po gradu. Ali to nije više grad po mjeri običnog čovjeka nego po mjeri turizma i profita. Za grad nas vežu intimne stvari, javni prostori i ljudi koji su ujedno dio naše intime, ako stanovnike protjeraš iz grada na njegov obod, to prestaje biti intimni grad.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.