Pokušao je nakalemiti bogosloviju na filozofiju. Poslao je zaštitare Sokol Marića na studente. Ako nakon svega toga dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu Vlatko Previšić uspije dočekati na tome mjestu Valentinovo sljedeće godine, bit će to još jedan čudesan uspjeh u njegovoj karijeri. 

Na Filozofskom se uspio skrasiti tog datuma još daleke 1973. i očito je tijekom svih tih godina jezivo stradao, kad pobunjenim studentima prije nekoliko dana ima obraza nabijati na nos ni manje ni više nego Slobodana Miloševića. “Nama koji smo živjeli u ono prošlo vrijeme nameće se samo jedno sjećanje i asocijacije svega ovoga na Miloševićevu ‘antibirokratsku revoluciju’”, zavapio je dekan Previšić u pozivu na borbu protiv studentarijskog terorizma.

A kako je to Previšić stradao u SFRJ, osim što je uspio složiti 18 godina radnog staža na odličnom radnome mjestu, a potom na tom istom fakultetu sve do danas natukao još 25 godina radnog staža? Globus od 7. listopada 1994. brutalno ga je razapeo u trenutku kad ga je tadašnji premijer Nikica Valentić umalo uzeo za ministra prosvjete, kako se to tada još zvalo. 

Novinari su tada istraživali i po fakultetu i po životu iz 1976. pokušavajući doznati je li “Vlatko Previšić, kao kandidat za ministra, preoteo stan kolegi profesoru s malim djetetom oboljelim od leukemije”. Previšić je tad, naime, kao 31-godišnji asistent, bio predsjednik Stambene komisije na Filozofskom, a nekako se sretno poklopilo da je na stambenoj listi uspio preskočiti jednog redovitog profesora, koji je slučajno imao bolesno dijete.

Uglavnom, u zločinačkom režimu “recikliranih komunista”, čija djeca, kako bi rekao Željko Glasnović, danas “anarhistički i boljševičko sotonistički” ruše Previšića, taj isti Previšić stradao je 1976. tako što je mimo svih očekivanja dobio stan od 89,65 metara četvornih! 

Kako Globus star 22 godine svjedoči, Previšić je podjednako tragično stradao i u Domovinskom ratu. 

Hrvatska je 1992. stenjala i trećinom okupirana i štiteći 550.000 prognanih i izbjeglih iz BiH i Hrvatske, a usred svega toga današnji dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu i sam je pretrpio životni udarac kad mu je Komisija Grada Zagreba dodijelila stan od 136 četvornih metara u Ulici Kneza Mislava 13! 

Slično kao što protiv njega danas rovari golobrada studentarija “patoloških mrzitelja svega što je hrvatsko i žalitelja za izgubljenim privilegijima njihove propale države”, tako su i tad na Filozofskom fakultetu o Previšiću širili objede da je on time vješto izbjegao zakon Republike Hrvatske po kojem su se u tim ratnim trenucima stanovi na korištenje smjeli davati samo izbjeglicama. 

Kao i to da je na listi onih koji su podnijeli molbu za dodjelom stana skočio u trenutku kad je u stan doveo svoju staru majku iz Županje, tamo je registrirao, da bi je vratio nakon što je dobio stan kako bi riješio svoje kritično stambeno stanje života u stanu od 90-ak metara četvornih. 

Toliko o Previšićevu ratnom stradanju i preživljavanju u komunističkom paklu za koji zastupnik Glasnović danas optužuje studentice i studente u ranim dvadesetim godinama života ili nešto manje.

Jedno od spektakularno neinteligentnih pitanja koja je Glasnović studentima poslao bilo je i: “Gdje ste vi bili u 70-ima i 80-ima kad je milicija batinala hrvatske studente?” Na stranu to što nekim mlađim studentima  u vrijeme kad je Previšić došao na odlično radno mjesto na Filozofski fakultet ni roditelji nisu još bili rođeni. No valja Glasnoviću i sličnima pojasniti gdje je, na primjer, bio Vlatko Previšića kojeg tako grčevito brane.

Dekan je u doba stradanja hrvatskih studenata 1971., kad je Dražen Budiša kao student osuđen na četiri godine zatvora, dobio Rektorovu nagradu! Baš kao ona studentica čiji je otac prije nekoliko dana pristojno u otvorenom pismu ukazao Glasnoviću da je u nedemokratskom i pljuvačkom pohodu na modernu Hrvatsku. A sljedeće, 1972. godine, Previšić je dobio i sveučilišnu nagradu za studentski pismeni rad.  

I dok je Budiša već dvije godine robijao u Lepoglavi, Previšić je 1973. nagrađen radnim mjestom. Još je najmanje tri godine bio asistent na tom istom fakultetu. A onda je nagrađen i onim stanom. Skroman kakav jest, dok ga ovih dana napadaju horde, kako kaže Glasnović, “podivljalog titojugenda” određenog fenotipa, Previšić se ničim od svega toga nije hvalio. 

Nije se hvalio niti onime što je Goran Vojković s Indexa otkrio o njegovoj borbi za nacionalno oslobođenje u Jugoslaviji, koja ga je prisilila da za dobru plaću robija na sigurnom poslu. Vojković je iskopao da je današnji dekan Previšić napisao predgovor knjige iz 1988. “Domovinski odgoj i nastava, Prilozi metodici odgojno-obrazovnog rada s djecom jugoslavenskih građana u inozemstvu”, gdje objašnjava stvari poput: “Sudjelovanje na omladinskim radnim akcijama u Jugoslaviji... može biti vrlo zanimljiv način ‘škole druženja i rada’. Našim nastavnicima neće uvijek biti lako formirati neku radnu jedinicu (brigadu) sastavljenu od naših omladinaca iz inozemstva”. 

Bilo je to 1988. i svi znamo da su se tad već više od jednog desetljeća svi masovno sprdali s radnim akcijama, tad je to već bio posve napušten i propali koncept socijalističkog odgoja omladine i razvoja radnih navika. No Previšić nije mario za to i ziheraški je - samo dvije godine uoči prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj - pisao panegirike radnim akcijama za djecu jugoslavenskih državljana iz inozemstva i riskirao sprdanje. U predgovoru Previšić još piše: “Za sada je prijem učenika prvog razreda u Savez pionira Jugoslavije uglavnom tekao svečano i primjereno takvom trenutku. Svečanost tih trenutaka, kao i simbolične oznake koje djeca primaju tom prilikom, s oduševljenjem su prihvaćala i djeca i roditelji.”

Jasno, ne zaboravlja ni širenje bratstva i jedinstva kad piše o ekskurzijama: “Upoznat će se novi krajevi, ali i ljudi u njima, steći nova prijateljstva i poznanstva, bez obzira na bilo koju pripadnost, širiti bratstvo i jedinstvo i razumijevanje koje svakako nadilazi bilo kakve granice.” Na kraju poentira u predgovoru knjige za djecu gastarbajtera: “Domovinski odgoj i nastava označava jedinstven sistem organizirane brige za jugoslavenske građane u inozemstvu”...