Društvene mreže su svojevrsni lakmus-papir stanja u društvu. Promatrati što pojedini pišu / objavljuju može omogućiti odličan uvid u raspoloženje određene društvene skupine. Jedan (veliko)Hrvat se ponosi svojim domoljubljem: njegov profil u Zuckerbergovu medijskom carstvu krasi fotografija s Ivom Sanaderom, a svakodnevne objave odišu netrpeljivošću prema Srbima te, na poseban način, Miloradu Pupovcu, u kojeg je netom spomenuti (veliko)Hrvat projicirao svu svoju mržnju prema istočnim susjedima.

Iako je svaka mržnja nelogična, kontraproduktivna te zapravo autodestruktivna, ne mogu se ne zapitati kako je moguće nepotrebno generalizirati i mrziti jedan etnički kolektiv zbog navodnog "neprijateljstva prema Hrvatima i Hrvatskoj" te se istovremeno ponositi selfijem s čovjekom koji je Hrvatsku oštetio više negoli svi Srbi zajedno?

DOJKIĆ Bivši dečko Sanaderove kćeri: Ćaća mu je plaćao stanove

Ivo Sanader, u čijoj se režiji odigrao najgori korupcijski kriminal ikad počinjen u Hrvatskoj, još uvijek uživa kultnu reputaciju u regiji. Zahvaljujući političkoj samouvjerenosti i skoro pa narcističkoj samodopadnosti, bivši šef HDZ-ove hobotnice i dan-danas ima status "zvijezde" kojoj se pomno prati svaki korak. Ovaj hrvatski Tito je vedrio i oblačio Hrvatskom, a cijela Europa je s oduševljenjem promatrala kako suvereno čisti posttuđmanovsku Hrvatsku od ratnih zločinaca i provincijskih radikala.

Čak ni aktualni premijer Andrej Plenković kao "Europljanin par excellence" ne uživa toliki ugled u europskim metropolama kakav je svojevremeno uživao Ivo Sanader. Njegova slava nije isparila ni nakon uhićenja, optužbe i osude. Sanaderova popularnost, kojem su Hrvati pripisivali skoro pa magične moći i mitska svojstva, kulminirala je poluozbiljnim internetskim viralnim hitom "Ćaća se vraća".

Da stvar bude gora, uvjeren sam da bi Sanader na izborima bez ikakve kampanje osvojio popriličan broj glasova. No, što i očekivati od društva u kojem se demokracija (ili barem ono što je od nje ostalo) svodi na odabir manjeg zla? Suđenje Ivi Sanaderu se već davno pretvorilo u grotesku, farsu i jedan običan pravosudni performans kojem je konačni cilj amnestiranje političkog kriminala. Vješti odvjetnici odugovlače sa suđenjima konstantno smišljajući nove trikove, a suci rado surađuju.

Ako slučajno dođe do presude, onda se s providnom izlikom pronalaze rupe u pravosuđu i sve počinje ispočetka. Ivo Sanader je svima pokazao da su političke stranke u Hrvatskoj zapravo tvrtke za iznudu novca te da stranačko-državni reket nije iznimka nego hrvatska svakodnevica. Iako su nakon Sanaderova uhićenja i suđenja svi pokušavali oprati ruke, činjenica je da su znali.

Skoro da ne postoji državna firma koja ne stoji pod sumnjom da je po Sanaderovim uputama dijelila novac premijerovim suradnicima i prijateljima, skoro da ne postoji ministar koji u svemu tome nije sudjelovao. Od Sanadera su imali koristi skoro svi: počevši od HDZ-ovih političara, intelektualne zajednice, pa sve do Crkve, čije je potrebe Ivo Sanader velikodušno i darežljivo tuđim novcem financirao. Dok su nestajali milijuni, svi su se pretvarali da ništa ne znaju i od sindroma čovječje ribice debelo profitirali.

Dobar dio HDZ-ovaca i suradnika, koji su bili sudionici famoznog "zločinačkog pothvata", danas glumi amneziju i uživa u Sanaderovim darovima. Jedni su još uvijek na vlasti, drugi uživaju u (ne)zasluženoj mirovini, treći se nadaju kako će ignoriranjem cijele priče i zastrašivanjem javnosti gurnuti ovaj skandal pod tepih.

Pregled tjedna Dok su hapsili Sanadera, Kordić je spoznao vjeru u Boga

Korumpirani biznismeni Robert Ježić je nedavno na zagrebačkom Županijskom sudu nastavio svjedočenje na ponovljenom suđenju Ivi Sanaderu u aferi "Ina-MOL". Iako ništa čišći od Sanadera, Ježić je u ovom slučaju glavni svjedok optužbe protiv bivšeg hrvatskog premijera. On je izjavio, između ostalog, kako je, prema Sanaderovim uputama, Andreju Dojkiću, tadašnjem dečku Petre Sanader, uplatio dva puta po 200.000 dolara.

Novac je uplaćen na račun Dojkićeve tvrtke Dioki Holding, u kojoj je Dojkić, inače glumac, bio direktor s plaćom od 12.000 dolara. Ježić je na Županijski sud dostavio čak dokumentaciju iz koje proizlazi kako je godine 2010. izdvojio oko 250.000 eura za troškove života dečka Sanaderove kćeri u New Yorku. No, Dojkić je samo jedan od mnogih koji su debelo profitirali od Sanadera. Otvoreno je pitanje zašto se i oni ne nalaze na optuženičkoj klupi. Kao što vidimo, Sanader u cijeloj ovoj priči nije bio sam.

Riječ je o zločinačkom pothvatu, čiji se sudionici tek trebaju otkriti. Ono što ovdje najviše iznenađuje je nedostatak kritičke svijesti građanskog dijela Hrvatske. Hrvati se s korupcijom očito rađaju i umiru: već prilikom rođenja djeteta roditelji daju "nešto" kako bi majka i dijete imali pristojniji tretman u bolnici, a novac - diskretno uručen u omotnici, rješava čak i pitanje mjesta sahrane.

Sve je očitije da je veliki dio hrvatske društveno-političke elite stasao na lažima, prikrivanju zločina i njihovom poticanju te da su svi pripadnici spomenute "elite" danas jako bogati ljudi. Dok u iole zdravom, pristojnom i normalnom društvu takve ljude čeka "progon", oni u Hrvatskoj vode glavnu riječ i nastavljaju Sanaderov posao.

U Sanaderovu su slučaju hrvatskim sudnicama prodefilirali svjedoci s najrazličitijim pričama. Neovisno o njihovom statusu, riječ je o aktualnim pripadnicima društvene, gospodarske i političke elite ili o njihovim "vodonošama" koji su do sada već iznijeli dovoljno materijala za ozbiljnu analizu cijele vladajuće strukture i samog državnog aparata. Ali Hrvatima su u cijeloj ovoj priči opet najveći problem - Srbi.