I što kad više neće imati tko puniti hrvatsku državnu blagajnu? Dan kad će biti potrošen novac od posljednjega prodanog javnog dobra, a država se više neće moći zaduživati. Taj dan nije daleko, doživjet će ga, kako stvari stoje, i današnji pedesetogodišnjaci. Tko će tad izdržavati milijun i nešto povlaštenih, od državnog vrha naniže, sretnika prikačenih na državnu blagajnu, koji zasad bez nervoze čekaju sutrašnji dan, ponašaju se kao da taj novac pada s neba i ne tiče ih se muka onih koji ga zarađuju.

Hoće li tad ikome iz te kaste sinuti da se proteklih desetljeća – umjesto države u kojoj će svatko tko to želi, a što je zajamčeno i Ustavom RH, moći živjeti od vlastitog rada – izgradila kuća od karata koja baš i ne može dugo trajati? Teško je povjerovati u to. Potpuno slijepi na mnoštvo problema koji sputavaju i guše ovu zemlju i ovo društvo, oni se i dalje bave sobom, vlastitim povlasticima i udobnostima.

U ovoj zemlji nitko od onih koji su izabrani i plaćeni da to rade ne bavi se dugoročnim projekcijama, planovima ili projektima od kojih će imati koristi cijelo društvo. Dugoročno se, kažem, planiraju samo nove povlastice. Pa tako zbog nekoliko statističkih pokazatelja, ne obazirući se na vidljivo osiromašenje većine građana, Vlada predlaže, a Sabor usvaja povećanje povlaštenih mirovina, dok broj zaposlenih u javnim službama raste nakon svakih izbora.

Raste, također, broj ratnih veterana, rastu i njihove povlastice, i to je osim spomenutog općeg siromaštva i onih koji odlaze iz Hrvatske jedino što je ovdje u porastu. Danas se govori o 505.000 veterana. Komentirajući to za Index, general Petar Stipetić, nekadašnji načelnik GS OS RH, rekao je kako je Hrvatska do kraja 1991. godine imala “između 200.000 i 220.000 ljudi pod oružjem, a tu spadaju pripadnici vojske i policije.

Kad je nastupilo Sarajevsko primirje, bilo je na desetine mobilizacija pa se taj broj mijenjao”. Stipetić je procijenio da je Hrvatska do 1995. godine uvijek imala do 220.000 ljudi pod oružjem i rekao da je danas ta stvar s brojem branitelja dotjerana do apsurda. “Bilo je tu nekih ljudi, mobiliziranih”, rekao je Stipetić, “bili bi po nekoliko dana u vojsci, no bilo je dosta onih koji nisu vidjeli ni vojske ni neprijatelja”.

Život branitelja 'Šatoraši mi ne mogu ništa, ionako sam sve izgubio'

U saborskoj raspravi na temu novog Zakona o braniteljima oporba je upozoravala da on produbljuje ionako golemu nejednakost ilustrirajući to primjerom prosječnih mirovina. Pa je tako rečeno da prosječna radnička mirovina iznosi oko 2300 kuna, dok prosječna braniteljska mirovina iznosi 5000 kuna.

Vladajući to opravdavaju klimavom činjenicom da su branitelji stvorili i obranili ovu državu, zanemarujući pritom da obrana zemlje ne bi bila moguća da netko nije radio za vojnike, hranio ih, oblačio, liječio, i da bez svih tih ljudi u pozadini vojnici ne bi imali što braniti niti bi se imali za što boriti. Svejedno su usta ministra branitelja i najglasnijeg dijela te populacije puna patriotizma.

Patriotizam, da ovdje zanemarimo njegovu ingenioznu definiciju kao posljednjeg utočišta hulja, kao i svi drugi vidovi ljubavi nesebičan je, ne traži ništa zauzvrat, on je čisto davanje. Ako nije takav, nema ga, ne postoji ili je podmukla laž. Ako patriotizam, kao u ovom slučaju, od objekta svoje ljubavi zauzvrat traži sasvim određena materijalna dobra i niz drugih povlastica, onda on nije patriotizam, nego koristoljublje.

A koristoljublje i pohlepa vrha braniteljske kaste takvi su da će, to je sasvim izvjesno, na kraju ubiti “davateljicu”. I zato bi bilo mnogo poštenije, ako to nije pretjeran zahtjev za tu vrstu ljudi, da prestanu pričati o patriotizmu, da se samo šutke i srčano nastave boriti za svoje povlastice.

S tim u vezi, iz ove se perspektive čini da blebetanje onog Tuđmanova klauna Canjuge (gdje li se taj djenuo, sjeća li ga se još itko?) o “stališima” uopće nije bilo blebetanje, nego vrlo promišljen plan izgradnje društva kakvo je hrvatsko društvo danas. Gdje kaste političara, javnih službenika i branitelja žive u nekim svojim balonima i potpuno odvojene od društvene stvarnosti bave se same sobom te relativno dobro žive, ovisno o poziciji u kastinskoj piramidi.

Dotle se za većinu onih koji su ih uzdržavali, i jučer u ratu i danas u miru, teško može reći da dobro žive. Oni, samo tako, traju i životare. Sustav na kojem počiva Hrvatska, pokazalo se proteklih godina, nemoguće je mijenjati.

Taj sustav je poput oboljelog organizma, povlašteni će izjedati njegove vitalne dijelove sve dok ga na kraju ne ubiju, i tek tad će biti moguće izgraditi nešto novo. Znaju to, očito, i ovi iz vrha kastinske piramide koja, usput rečeno, po mnogo čemu sliči klasičnoj piramidalnoj prevari. Gdje na kraju dobitnika bude kojih 10 posto, a ostalo su su gubitnici. I gdje je jedino važno ugurati se među tih 10 posto.