Čitanje kod političara više nije u modi. To je običaj prošlih vremena. Najviše su čitali diktatori. Josip Staljin imao je biblioteku od 25 tisuća knjiga, od kojih je većinu pročitao ili barem preletio pogledom, a na brojnima je ostavio i vlastoručnu kritiku, koja je u to doba, s tim potpisom, trebala biti shvaćana vrlo ozbiljno. Jednom je iza ponoći nazvao Borisa Pasternaka, kako bi ga pitao je li Osim Mandeljštam bio dobar pjesnik. Taj je napisao neku gadnu pjesmicu o Staljinu, a kako je tad važio "lex J.V." Pasternak je bio oprezan. "Ne znam, druže Visarionoviču. Pripadamo različitim školama", rekao je Pasternak. Ujutro je Mandeljštam otpremljen u logor. Pasternak je zahvaljujući mudrom odgovoru ostao u svojoj dači, u čarobnom Peredekinu. Kad je dobio Nobela, što mu je osigurala CIA, bijesni ga je Staljin opet nazvao i naredio mu da nagradu vrati. Ovaj je to i učinio.

Staljin je inače bio obožavatelj teatra. "Dane Turbinovih", Bulgakovljev komad, toliko je volio da ih je gledao 12 ili 14 puta. Kod nas bi gledanje toliko predstava za političare bilo paragraf kaznenog zakona. No Bulgakova nije volio, pa pisac "Majstora i Margarite" svoj roman za života nije vidio u tiskanom obliku...

Drug Tito nije bio načitan kao Staljin. Vjerovao je, kao i Kardelj, da i intelektualac može biti pošten (ovaj je jednom za nekoga rekao "intelektualac, ali pošten čovjek"), pa je i sam čitao. U vrijeme dok je vodio dnevnik (1950./1951.) čitao je Maupassanta ("sad čitam drugu knjigu Maupassanta", piše) i Pearl Buck. Prvoga prosinca 1950. Tito je "dva dana proveo čitajući" i "ne izlazeći iz kuće". Čitao je kineskog pisca Tung Linga ("Sunce nad rijekom Sangan"), Julesa Vernea ("Tajanstveni otok") i Engelsovu "Dijalektiku prirode". Iza ponoći nije zvao pjesnike. Odmarao se kako bi ujutro bio oran za ubijanje vrana ("to su vrlo štetne i dosadne ptice"), koje mu je skupljao pointer Tref, koji je vrane gledao "začuđen i s gađenjem". Danju je učio engleski. Iza njega je ostalo 4000 knjiga, iza Koče 4500 (nešto slično i iza Ive Andrića). Usporedbe radi, naši vodeći intelektualci (Grčić, Žunec, pokojni Zuppa, Bratulić) imaju od 10 do 25.000 knjiga u kućnoj biblioteci.

Franjo Tuđman puno je čitao i pisao. Imao je veliku biblioteku, koju je sređivala njegova supruga Ankica. Kad bi mu netko posudio knjigu, znalo se: ta se više nije vraćala. Ankica bi je popisala, kategorizirala i odložila u policu. Iz njegova dnevnika ostalo je zapamćeno i da je redovito čitao horoskop u Studiju. "U petak kupujemo 'Studio' s RTV programom. Uvijek iz znatiželje pročitam horoskop. Ne bih mogao reći da mi često sklop mog sazviježđa nije nagovještavao što-šta što se zbilja sa mnom zbivalo. A danas sam pročitao 'ovog ćete tjedna imati osjećaj da se sve srušilo na vas'...", zapisao je u listopadu 1978.

Staljin je bio nesvršeni svećenik. Tito je bio svršeni bravar, Tuđman svršeni trgovac, pa kasnije doktor, a onda i subjekt povijesti. Svi su počeli kao KV radnici, a završili kao državnici. Danas je prva polovica ove jednadžbe ista kao u ona vremena. U našoj političkoj eliti imamo kineziologe, teologe, imamo čak i doktore (skokne se kombijem do Osijeka, popije kava, pojede sendvič i doktorira), ali načitanih ljudi, ako ćemo pravo, baš i nema puno. Načitan je čovjek, kaže Henry Miller, onaj koji je pročitao dvije, tri tisuće knjiga (citiramo odokativno, po sjećanju). Kod nas u te spada Zoran Milanović, taj guta knjige - bogami i pamti dobro - nekoć su to bili Ivo Sanader, Antun Vujić i još pokoji. To ne znači da su glupi, nego da znaju kako im načitanost u današnjoj Hrvatskoj ne treba. Kad odu u kazalište, sigurno u glavi promrmljaju onu repliku Zvonka Lepetića iz "Balkanskog špijuna", kad ugleda brata Iliju na operi: "Eh, što čovjek mora zbog bande istrpjeti...". A čim se premijerna svjetla ugase, oni se, pod okriljem mraka, iskradu s pozornice, da bi sutra, odmorni, mogli pod svjetla svojih reflektora. Za odgledanu predstavu ih, ionako, nitko neće pitati. To je netema.