Moji su osjećaji, bit ću vam iskren, dvojaki. S jedne strane, te je dimnjake, ciglanu, gradio moj pradjed, Adolf Müller, i zato mi je žao što su srušeni, jer su i simbol moje obitelji, no s druge strane, ako su bili opasnost jer su oštećeni u potresu, trebalo ih je srušiti i ići dalje. Ne možemo živjeti u prošlosti, kaže nam Dubravko Miler, čiji su preci zagrebačku prošlost zapravo - gradili. Zagreb su zadužili prije svega urbanistički, a onda i kulturno. Sagradili su ciglanu na Črnomercu, zbog njezinih radnika onda i crkvu u Kustošiji, kako nam priča Dubravko, zato što je njegova baka Nada djeda Lea, jednog od dvojice Adolfovih sinova, na to nagovorila. Na Blagdan svetog Vinka, kojeg se kao zaštitnika slavilo u dvorištu ciglane, uvijek je padala kiša, zbog čega je Leo onda sagradio crkvu. 

Ovo je prvi put da potomak Müllerovih iznosi opsežnu priču o obitelji, malo je reći filmsku. Ne vole istupati u javnosti, iako su prije Drugog svjetskog rata bili jedna od najistaknutijih i najbogatijih gradskih obitelji. Osim ciglane na Črnomercu, koja im nije bila jedina, dali su sagraditi kino Balkan, kasnije Europa, koje je zatvoreno već dugo i čija mala dvorana nosi njihovo ime. Stari Adolf još je 1917. dao sagraditi i jedno od prvih kina, Helios, kasnije pretvoreno u kazalište Gavella. Posjedovali su i veliki voćnjak - poznati Müllerov brijeg, na kojem su uzgajali posebne sorte bresaka i jabuka te jagoda, a između 1924. i 1925. sagradili su i cijeli trgovačko-stambeni kompleks oko kina Balkan, uključujući istoimeni pasaž, danas Prolaz sestara Baković. Adolf je umro 1932. godine, a na ulicama Zagreba ispratilo ga je više od tisuću ljudi. Stariji sin Alfred ubijen je u Dachauu 1945., a Leo u šumi oko Zagreba 1941.

Bogatstvo Müllerovih krenulo je od nule, od Adolfa, rođenog u Zagrebu 1857. godine, koji je završio samo zanat, u školu mu se dalje nije dalo ići niti je imao novca za to. Ali je imao jako dobar nos za biznis. Oženio se Fanikom Mülhofer iz Krapine, s kojom je iz Zagreba otišao živjeti u Josipdol k njenim rođacima, tako je bilo lakše započeti. Tamo im je dobro išlo s trgovinom i gostionicom pa su već za godinu dana imali dovoljno novca za povratak u Zagreb, gdje su, u Ilici, preuzeli jedan propali dućan i u njemu otvorili trgovinu ugljem i drvima.

- Dotad je ta trgovina stalno propadala, a moj ju je pradjed valjda preuzeo u pravome trenutku, kad je ogrjev ‘išao’ kao lud. I inače je imao sreće, najviše to - smije se Dubravko. Adolf je 1885. otvorio ciglanu, koja je prvo imala samo jedan dimnjak, do kraja njih pet. Neki dan su srušena posljednja dva. Ciglana je imala čak i vlastitu željezničku postaju, odnosno prugu, bila je izuzetno važan industrijski kompleks tog vremena. No Adolf je onda “namirisao” i film kao dobar biznis. Za tu su se “novotariju” posebno zainteresirali njegovi sinovi, stariji Alfred i mlađi Leo. Alfred je imao suprugu Klaru i dvoje djece - sina Alana i kćer Evelinu. Leo je s Nadom dobio tri sina - Marijana, Rajka i Branka. Sudbine su im se rasule cijelim svijetom. 

Obitelj je prešla na katoličanstvo još 1938., kad su i promijenili prezime u Miler. Bila su dva razloga za to, priča Dubravko. Prvi je činjenica da su Marijan i Rajko kretali u London na školovanje u internat, a drugi to što je Leo puno poslovao sa Srbijom, u kojoj njemačko prezime nije bilo omiljeno. Naime, poslije Adolfove smrti Leo je preuzeo ciglanu, voćarstvo, zgradu na uglu Frankopanske i Dalmatinske, a Alfred je dobio kino i stambeni kompleks oko njega. 

- Moj stric Marijan i otac Rajko su u Londonu bili u istoj školi u vrijeme kad i Petar Karađorđević II., bili su prijatelji - otkriva još jedan zanimljiv detalj Dubravko. Otkriva i da je kardinal Alojzije Stepinac bio veliki prijatelj njegova djeda Lea. 
- Stepinac je poludio kad je djed dobio žutu zvijezdu da ih prišiju na kapute. Kad je djed uhapšen, kardinal je urgirao na sve strane, čak i kod Ante Pavelića, ali nije uspio Lea izvući iz logora Kerestinec - otkriva Dubravko. Leo je bio među bjeguncima iz Kerestinca u srpnju 1941., s Andrejom Žajom i ostalim kasnijim narodnim herojima. Uhvaćen je i strijeljan negdje u šumi. Nije točno da je stradao u Jasenovcu, kako se piše, kaže Dubravko. 

Leo je prije rata vrlo uspješno vodio ciglanu, u kojoj je njegova Nada, profesorica sociologije, osnovala čak i večernju školu za radnike, većinom muške. Ciglana je imala i modernu menzu, orkestar, zbor, kapelicu, a kasnije i crkvu. Alfred je vodio kino u kojem je, kaže Dubravko, među prvim pijanistima koji su pratili nijemi film bio Bruno Bjelinski, tad student koji si je tako popravljao budžet, a kasnije jedan od najvećih hrvatskih skladatelja. Kino, sagrađeno prema nacrtu Srećka Florschütza, otvoreno je 1925. godine projekcijom filma “Nibelunzi” Fritza Langa i domaćeg “Dalmacija, zemlja sunca”, a kad su koju godinu kasnije prikazivali danas benigan horor “Nosferatu”, zabilježile su tadašnje novine, publika je od straha bježala iz kina.  

Prije rata, 1938., Alfred je svoje nasljedstvo prodao, osim dvorca u Bedekovčini u kojem su živjeli, i s obitelji otišao u Nicu. Leo nije ništa prodavao i obitelj je to u određenoj mjeri uspjela vratiti denacionalizacijom. 

Leov Marijan i Rajko, kao i mama Nada, rat su proveli u Britaniji, najmanjeg je Branka otac s guvernantom poslao na Kosovo, gdje je također imao rudnike. Živjeli su u obitelji tamošnjeg rudarskog čuvara, kojemu je Leo platio za čuvanje, ali je dječak nakon godinu i pol ipak odveden u logor u Kosovskoj Mitrovici. Prebačen je u Beograd, odakle ga je guvernanta, Slovenka koja je odlično govorila njemački, izvukla kao svoga sina, maloga “Nijemca”. Bio je plavokos i neobrezan, to ga je spasilo od smrti.

- Moja obitelj nije bila baš u najboljim odnosima s tadašnjom židovskom zajednicom u Zagrebu, to je tako bilo još u vrijeme pradjeda. Na katoličku su vjeru još 20-ih prešli i Spitzeri, obitelj moje bake Nade, koja je poživjela do 1975. godine. Njezin je otac sagradio zgradu u Mihanovićevoj, u kojoj danas živimo i ja i moja majka Marija, i to s ciglom koju mu je posudio Adolf. Poznavali su se poslovno i privatno - priča Dubravko. Kako je zgrada stajala sama, oko nje su napravljeni posebna serklaža i piramidalna betonska konstrukcija, zahvaljujući čemu je jako dobro, gotovo netaknuto, podnijela lanjski potres, kaže Adolfov potomak. Guvernanta se s malim Brankom vratila u Zagreb, gdje ih je, kod svećenika u Brezovicu, sakrio Stepinac. Alfred je s obitelji u Nici živio do kraja 1944., kad su izdani Gestapu. 

Alfredova supruga Klara i kći Evelina uspjele su se sakriti, a Alfred i sin Alan su uhićeni te strpani u vlak za Dachau. Iz njega je Alan uspio iskočiti i pobjeći, no kasnije je ulovljen te odveden na strijeljanje. Sekundu prije nego što će metak izletjeti iz cijevi, onesvijestio se pa su nacisti mislili da je pogođen. Pobjegao je u šumu, pridružio se francuskom Pokretu otpora i u Zagreb vratio 1945., gdje se opet susreo s majkom i sestrom. One su kasnije otišle u SAD, a Alen je živio u Zagrebu do 2014. godine. Leov sin Marijan se, priča Dubravko, iz Velike Britanije vratio u Zagreb te se, kako je bio zaljubljenik u avione, motao po borongajskom aerodromu. 

- Marijan je sad bio prvi nasljednik imovine svog ubijenog oca. Tek je napunio 18. Udba mu je smjestila da je špijun, bila je to 1946. godina. Prvo je osuđen na smrt, a onda je baka Nada, njegova majka, urgirala na sve strane te mu je kazna preinačena u zatvorsku od sedam godina. Čak je iz Beograda dolazio britanski veleposlanik kojeg je molila da ga uzmu u London, ali to nije uspjelo. Služio je kaznu dvije godine, kad se odrekao svega - kaže Dubravko. Po izlasku iz zatvora, nastavlja, protjeran je u Izrael, odakle nije dolazio sve do 1990. godine. Radio je kao meteorolog u Haifi, u Izraelu je preminuo i pokopan, tamo mu je i obitelj.

Drugi stric, Branko, otišao je u Njemačku, u Zagrebu je ostao samo Rajko, sa suprugom Marijom te sinovima Dubravkom i Leom. Djed Leo i Nada su sa sinovima živjeli u velikoj vili u Jurjevskoj ulici, odakle su bile obavezne šetnje niz Dugu ulicu, danas Radićevu, čiji je Leo bio izaslanik u Narodnom vijeću Države SHS. Na Trgu se razgovaralo s prijateljima, a u Palainovki pila kava. Kad se vratila iz Londona nakon rata, Nada je u domu u Jurjevskoj zatekla 17 nepoznatih obitelji. Nastavila je živjeti u zgradi u Mihanovićevoj, koju je sagradio njezin otac ciglom njezina svekra. Leovi su nasljednici uspjeli vratiti Müllerov brijeg, koji je Jugoslavija opet prenamijenila u zelenu površinu, kako ga je, s malo sportsko-rekreacijske površine, obitelj onda i prodala 2006. godine. 

Priča o ciglani i 240.000 kvadrata iznad nje, koji bi trebali postati elitni dio Zagreba, danas je prepuna zamršenih i skrivenih vlasničkih odnosa. Sve što je Adolf sagradio, prepušteno je propadanju. Ciglanu je preuzeo Ivica Todorić, odnosno Agrokor, ali ju je prije deset godina prodao mađarskim investitorima. Pravi vlasnici nisu poznati, ali se zna da je na 97.000 kvadrata moguće graditi stambene zgrade i poslovne prostore. 

Detaljni plan uređenja nikad nije donesen. Nakon što su pali dimnjaci, nema prepreka ni rušenju zgrade ciglane. Nije zaštićen spomenik kulture, a prostor ciglane je neodvojivo povezan za zemljištem uokolo od 240 tisuća četvornih metara, Müllerovim brijegom, koji je uprava Milana Bandića prenamijenila u stambeno-poslovnu zonu. Zemljište su prije 14 godina kupili odvjetnici Anto Nobilo, Mićo Carić, a udio imaju i Danko Končar te Mario Špekuljik, zet Petra Pripuza. Plan je graditi urbane vile s okućnicama, školu i vrtić. Jezera bi trebala ostati dio parka.