Filmska priča o obitelji koja je izgradila ciglanu na Črnomercu

Moji su osjećaji, bit ću vam iskren, dvojaki. S jedne strane, te je dimnjake, ciglanu, gradio moj pradjed, Adolf Müller, i zato mi je žao što su srušeni, jer su i simbol moje obitelji, no s druge strane, ako su bili opasnost jer su oštećeni u potresu, trebalo ih je srušiti i ići dalje. Ne možemo živjeti u prošlosti, kaže nam Dubravko Miler, čiji su preci zagrebačku prošlost zapravo - gradili. Zagreb su zadužili prije svega urbanistički, a onda i kulturno. Sagradili su ciglanu na Črnomercu, zbog njezinih radnika onda i crkvu u Kustošiji, kako nam priča Dubravko, zato što je njegova baka Nada djeda Lea, jednog od dvojice Adolfovih sinova, na to nagovorila. Na Blagdan svetog Vinka, kojeg se kao zaštitnika slavilo u dvorištu ciglane, uvijek je padala kiša, zbog čega je Leo onda sagradio crkvu. 

Ovo je prvi put da potomak Müllerovih iznosi opsežnu priču o obitelji, malo je reći filmsku. Ne vole istupati u javnosti, iako su prije Drugog svjetskog rata bili jedna od najistaknutijih i najbogatijih gradskih obitelji. Osim ciglane na Črnomercu, koja im nije bila jedina, dali su sagraditi kino Balkan, kasnije Europa, koje je zatvoreno već dugo i čija mala dvorana nosi njihovo ime. Stari Adolf još je 1917. dao sagraditi i jedno od prvih kina, Helios, kasnije pretvoreno u kazalište Gavella. Posjedovali su i veliki voćnjak - poznati Müllerov brijeg, na kojem su uzgajali posebne sorte bresaka i jabuka te jagoda, a između 1924. i 1925. sagradili su i cijeli trgovačko-stambeni kompleks oko kina Balkan, uključujući istoimeni pasaž, danas Prolaz sestara Baković. Adolf je umro 1932. godine, a na ulicama Zagreba ispratilo ga je više od tisuću ljudi. Stariji sin Alfred ubijen je u Dachauu 1945., a Leo u šumi oko Zagreba 1941.

Bogatstvo Müllerovih krenulo je od nule, od Adolfa, rođenog u Zagrebu 1857. godine, koji je završio samo zanat, u školu mu se dalje nije dalo ići niti je imao novca za to. Ali je imao jako dobar nos za biznis. Oženio se Fanikom Mülhofer iz Krapine, s kojom je iz Zagreba otišao živjeti u Josipdol k njenim rođacima, tako je bilo lakše započeti. Tamo im je dobro išlo s trgovinom i gostionicom pa su već za godinu dana imali dovoljno novca za povratak u Zagreb, gdje su, u Ilici, preuzeli jedan propali dućan i u njemu otvorili trgovinu ugljem i drvima.

- Dotad je ta trgovina stalno propadala, a moj ju je pradjed valjda preuzeo u pravome trenutku, kad je ogrjev ‘išao’ kao lud. I inače je imao sreće, najviše to - smije se Dubravko. Adolf je 1885. otvorio ciglanu, koja je prvo imala samo jedan dimnjak, do kraja njih pet. Neki dan su srušena posljednja dva. Ciglana je imala čak i vlastitu željezničku postaju, odnosno prugu, bila je izuzetno važan industrijski kompleks tog vremena. No Adolf je onda “namirisao” i film kao dobar biznis. Za tu su se “novotariju” posebno zainteresirali njegovi sinovi, stariji Alfred i mlađi Leo. Alfred je imao suprugu Klaru i dvoje djece - sina Alana i kćer Evelinu. Leo je s Nadom dobio tri sina - Marijana, Rajka i Branka. Sudbine su im se rasule cijelim svijetom. 

Obitelj je prešla na katoličanstvo još 1938., kad su i promijenili prezime u Miler. Bila su dva razloga za to, priča Dubravko. Prvi je činjenica da su Marijan i Rajko kretali u London na školovanje u internat, a drugi to što je Leo puno poslovao sa Srbijom, u kojoj njemačko prezime nije bilo omiljeno. Naime, poslije Adolfove smrti Leo je preuzeo ciglanu, voćarstvo, zgradu na uglu Frankopanske i Dalmatinske, a Alfred je dobio kino i stambeni kompleks oko njega. 

- Moj stric Marijan i otac Rajko su u Londonu bili u istoj školi u vrijeme kad i Petar Karađorđević II., bili su prijatelji - otkriva još jedan zanimljiv detalj Dubravko. Otkriva i da je kardinal Alojzije Stepinac bio veliki prijatelj njegova djeda Lea. 
- Stepinac je poludio kad je djed dobio žutu zvijezdu da ih prišiju na kapute. Kad je djed uhapšen, kardinal je urgirao na sve strane, čak i kod Ante Pavelića, ali nije uspio Lea izvući iz logora Kerestinec - otkriva Dubravko. Leo je bio među bjeguncima iz Kerestinca u srpnju 1941., s Andrejom Žajom i ostalim kasnijim narodnim herojima. Uhvaćen je i strijeljan negdje u šumi. Nije točno da je stradao u Jasenovcu, kako se piše, kaže Dubravko. 

Leo je prije rata vrlo uspješno vodio ciglanu, u kojoj je njegova Nada, profesorica sociologije, osnovala čak i večernju školu za radnike, većinom muške. Ciglana je imala i modernu menzu, orkestar, zbor, kapelicu, a kasnije i crkvu. Alfred je vodio kino u kojem je, kaže Dubravko, među prvim pijanistima koji su pratili nijemi film bio Bruno Bjelinski, tad student koji si je tako popravljao budžet, a kasnije jedan od najvećih hrvatskih skladatelja. Kino, sagrađeno prema nacrtu Srećka Florschütza, otvoreno je 1925. godine projekcijom filma “Nibelunzi” Fritza Langa i domaćeg “Dalmacija, zemlja sunca”, a kad su koju godinu kasnije prikazivali danas benigan horor “Nosferatu”, zabilježile su tadašnje novine, publika je od straha bježala iz kina.