Čim se zastupnici nekog tijela jednoglasno slože o nečemu, možete se kladiti da se tu ne radi o interesu onih koji su ih izabrali. Ne radi se tu čak ni o novcu koji će završiti u stranačkim blagajnama ili nečijim privatnim džepovima, jer u podjelama ispod stola ionako nikad ne sudjuluju svi zastupnici, već stranke koje čine većinu, odnosno uži krug zastupnika te većine.

Kad, dakle, zastupnici jednoglasno donesu odluku o nečemu, tada možete biti sigurni da se tu radi o lovu u mutnom i to isključivo u predizbornoj kampanji. A takva odluka se obično tiče nečega što im, kako zaključuje prosječni zastupnički mozak, može priskrbiti simpatije većine birača. Obično na meniju budu domoljublje i slična bižuterija. Tako i ovom prigodom.

'Ukrao' rođendan Kako je Bandić poludio zbog torte s petokrakom

Vijesti kažu da su zastupnici zagrebačke Gradske skupštine "jednoglasno prihvatili odluke o podizanju spomenika prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu te Spomenika domovini u gradskoj četvrti Trnje". Sve je ovdje u redu, osim jedne sitnice. Naime, Hrvatska je davno postala samostalna država, a prvi hrvatski predsjednik davno je umro, pa je bilo sasvim dovoljno vremena da im se glavni grad oduži spomenikom. A nije.

Nije, jer se iz toga sve do jučer nije mogao izvući opipljiviji politički kapital. Sve do jučer građane se u predizbornim kampanjama varalo slasnijim mamcima, opetovanim obećanjima o gradnji sljemenske žičare i tunela kroz Medvednicu, o mostovima i odlagalištu otpada, o podzemnoj željeznici i sličnim, nikad ostvarenim infrastrukturnim projektima, koji bi već prvi dan nakon izbora pali u zaborav, da bi prašina s njih bila otpuhnuta u sljedećoj izbornoj kampanji.

No, kako se ni Zagrepčane ne može beskonačno dizati na istu foru, i kako je u međuvremenu pomanjkalo i mašte i infrastrukturnih projekata koji će poslužiti kao mamac, sad se spalo na sitniš. Pa je gradonačelnik u lovu na tko zna koji mandat iskopao iz šešira spomenike Tuđmanu i domovini, a zastupnici u strahu da se ne bi posumnjalo u njihov patriotizam i odanost Hrvatskoj spremno su digli ruke, svi do jednog.

U slučaju spomenika prvom hrvatskom predsjedniku išlo se nekim redom; najprije je u glavnom gradu dobio trg i park, a sad je, evo, na vidiku i spomenik. Dotle, s domovinom se odmah ide u glavu, diže joj se spomenik u čast, s golemim zakašnjenjem, ali svejedno. Zanimljivo je s tim u vezi da se po Republici Hrvatskoj u njezinom glavnom gradu ništa ne zove, ona nema, za razliku od većine europskih republika, svoj trg.

Uoči izbora Spašavanje brata Svetimira jer Bandića guta Mrak

Štoviše, čim je Republika Hrvatska proglašena samostalnom državom, ostala je bez svojeg trga u glavnom gradu. Tad je zagrebačkom Trgu Republike, koji je to ime nosio u socijalizmu, vraćen stari naziv Trg bana Josipa Jelačića. Onako, na prvu, ispada da hrvatski građani više cijene monarhiju od demokratske republike.

I da im je prihvatljivije da glavni trg glavnoga grada nosi ime po grofu koji se proslavio ratujući za austrijske careve nego po republici, obliku vladavine za koji su se plebiscitarno izjasnili referendumom i za koji su se izborili u četverogodišnjem ratu. A na drugu, postavlja se pitanje je li Hrvatska uopće demokratska republika. Drže li u Hrvatskoj vlast predstavnici građana ili predstavnici nečeg drugog i nekog drugog?

Ne treba biti osobito inteligentan da se odgonetne čiji predstavnici i predstavnici čega drže vlast u Hrvatskoj. To vrlo jasno pokazuju zakoni koje predlaže Vlada, a usvaja ih Sabor, te način na koji te zakone provodi treći stup vlasti, ona sudbena. Dovoljno je, dakle, upitati se u čijem su interesu ti zakoni i kako na njihovo kršenje reagira sudbena vlast. Recimo, Zakon o porezu na nekretnine. Je li on u interesu većine građana ili u interesu bezličnoga, bezosjećajnog, nezasitnog birokratskog aparata poznatog pod nazivom država?

Steže li taj zakon dodatno omču za vratom već izmoždenih građana ili im on omogućuje da slobodnije dišu, da uštede nešto više novca nego dosad? Pa onda "lex Todorić". Hoće li taj zakon zaštititi onoga kojemu je račun blokiran zbog duga od nekoliko stotina kuna ili onoga tko nekažnjeno duguje milijarde kuna? Što su Vlada i Sabor učinili da spase desetke tisuća blokiranih, a što čine da spase jednog pohlepnog?

Uzme li se k tomu u obzir da se kasti privilegiranih ne dogodi ništa ni nakon milijunskih prevara (slučajevi zamračenih milijunskih dnevnica u ministarstvima, za milijunske grabeži i prevare dobije se nekoliko tjedana rada za opće dobro itd.), dok se za drugima zatvorska vrata zatvore zbog nekoliko stotina kuna duga, može se zaključiti da je trodioba vlasti, inače vodeni žig demokratske republike, u hrvatskom slučaju samo loša tapiserija koja prekriva neofeudalnu državu koja nema nikakve veze ni s demokracijom niti s republikom.

Anka Mrak Taritaš 'Pušila sam travu, bilo mi je zlo, pa sam odustala'

Na kraju, bilo bi dobro da zastupnici zagrebačke Gradske skupštine, kako bi se izbjegli mogući nesporazumi, objasne što će to točno simbolizirati spomenik domovini. Kako je domovina apstraktan pojam, svaka apstraktna skulptura odgovarat će svrsi, u konkretnom slučaju što umjetnički promašenija, to bolja, ali to nije dovoljno. Spomenik mora simbolizirati nešto konkretno po čemu je Hrvatska poznata: planinu, ravnicu, more, otoke, ljude...

Zato bi, velim, bilo dobro da se kaže hoće li ta skulptura simbolizirati more i planine. Ili ljude koji su ginuli za domovinu. Ili tajkune koji su se obogatili domovinskim biznisom, a danas ne plaćaju poreze i račune i ne vraćaju dugove. Ili građane pritisnute porezima koji plaćaju dugove tajkuna. Ili će, možda, simbolizirati bezlične, bezosjećajne, nezasitne birokrate koji guše i čerupaju građane i jedina im je briga izmisliti nove zakone koji će legalizirati dodatno čerupanje.