USS Tulsa i USS Santa Barbara, dva od tri broda američke mornarice namijenjena protuminskim mjerama dodijeljena Perzijskom zaljevu, fotografirani su 3500 nautičkih milja dalje na kontejnerskom terminalu North Butterworth u Penangu u Maleziji 15. ožujka, ostavljajući strateški plovni put koji prevozi 20 posto globalne morske nafte bez potvrđene američke pokrivenosti pronalaženjem mina, piše Defense Media. Oni su dakle oko sedam tisuća kilometara daleko od Hormuškog tjesnaca!

Oba supermoderna 'minolovca' napustila su Bahrein prije američkih vojnih operacija 28. veljače, s bunker baržom uz brod i posadom koja radi na palubi, što sugerira aktivnosti održavanja, a ne skori premještaj. Brodovi su zamijenili borbeno testirane minolovce klase Avenger koji su služili desetljećima, no paket protuminskih mjera LCS (Littoral Combat Ship) ima cijelu operativnu povijest mjerenu u mjesecima s poznatim problemima, uključujući nepouzdana bespilotna vozila, sonar koji se muči s otkrivanjem prijetnji i metalni trup znatno veći od drvenog Avengera kojeg je zamijenio, što ograničava koliko blizu može sigurno djelovati unutar minskih polja.

Tulsa i Santa Barbara su samo dio projekta koji je progutao desetke milijardi dolara, a čiji su rezultati, prema mnogim vojnim analitičarima, poražavajući. Ovi brodovi, perjanice tehnologije namijenjene osiguravanju najvažnijeg svjetskog pravca za transport nafte, sada se nalaze u drugom dijelu svijeta, ostavljajući za sobom ne samo stratešku prazninu, već i gorak okus neuspjeha skupo plaćenog eksperimenta.

USS Tulsa (LCS-16) i USS Santa Barbara (LCS-32) pripadaju klasi Independence, prepoznatljivoj po futurističkom dizajnu trimarana izrađenog od aluminija. Njihov zadatak bio je zamijeniti staru, ali provjerenu klasu minolovaca Avenger, čiji su drveni trupovi presvučeni stakloplastikom bili idealni za izbjegavanje magnetskih mina. Tranzicija je trebala označiti ulazak u 21. stoljeće, no cijena te modernizacije bila je astronomska. Svaki LCS brod koštao je porezne obveznike između 360 i 400 milijuna dolara, dok su rani modeli zbog nekontroliranih troškova dosezali i cijenu od 700 milijuna.

GEOPOLITIKA DOLARA Četiri dana prije prisege Trumpu je stigao ček iz Emirata - 187 milijuna $

No, troškovi tu ne staju. Godišnje održavanje i operativni troškovi jednog LCS-a procjenjuju se na 50 do 70 milijuna dolara. Ta brojka izazvala je bijes u Pentagonu i Kongresu, jer je gotovo identična godišnjem trošku održavanja znatno većeg, moćnijeg i za borbu sposobnijeg razarača klase Arleigh Burke, koji iznosi oko 81 milijun dolara. Kritičari program od početka nazivaju "Little Crappy Ship" (mali usrani brod), a čini se da su godine operativne službe samo potvrdile njihove najgore strahove.

Revolucionarna strategija koja ne funkcionira

Na papiru, koncept LCS-a zvuči revolucionarno. Umjesto da brod s posadom ulazi u opasno minsko polje, on ostaje na sigurnoj, "standoff" udaljenosti i koristi napredne bespilotne sustave. Paket za protuminsko djelovanje (MCM) uključuje autonomne površinske brodove (CUSV) koji vuku sonare visoke rezolucije za otkrivanje mina, kao i helikoptere MH-60S Seahawk opremljene laserskim sustavima za detekciju (ALMDS) i neutralizaciju prijetnji. S brzinom većom od 40 čvorova (oko 74 km/h), LCS je trebao biti agilan i smrtonosan odgovor na asimetrične prijetnje.

Stvarnost je, međutim, potpuno drugačija. Interni izvještaji američke mornarice, koji su procurili u javnost, slikaju mračnu sliku. Jedan od direktora zaduženih za protuminsko djelovanje u svom je brifingu iznio šokantne detalje. Bespilotni sustavi pokazali su se krajnje nepouzdanima. Svaka misija zahtijeva više od četiri sata pripremnog održavanja i dodatnih sat i pol kalibracije nakon porinuća. U nekoliko vježbi, sonari jednostavno nisu uspjeli snimiti podatke, a posada to nije znala sve do analize nakon povratka drona. Zamislite takav propust u stvarnoj ratnoj zoni.

Sustav je prepun takozvanih "kritičnih točaka kvara". Ako se pokvari samo jedan dio, poput dizalice za spuštanje bespilotnih letjelica ili specijaliziranog laptopa za dijagnostiku, cijela protuminska sposobnost broda postaje neupotrebljiva. Spomenuti mornarički časnik bio je brutalno iskren opisujući jedan od ključnih mehanizama.

​- To je zabrinjavajuć sustav. Iznimno je složen za ono što radi, a kad se pokvari, ja ostajem bez posla, bez misije.

Bijeg iz Bahreina i pitanja bez odgovora

U jeku eskalacije sukoba s Iranom, kada su iranske snage počele izvoditi napade na komercijalne brodove, a američke baze u Bahreinu se našle na meti projektila i dronova, donesena je odluka o povlačenju. Službeno objašnjenje nikada nije dano, no dva su razloga najizglednija. Prvi je čisto praktičan: skloniti skupocjene, ali ranjive brodove izvan dometa iranskog oružja. Drugi je mnogo porazniji i vjerojatno bliži istini: u stvarnoj borbenoj situaciji, ovi se brodovi smatraju ne samo beskorisnima, već i opasnom obvezom. Njihovi nepouzdani sustavi i dugo vrijeme pripreme za misiju čine ih lakim metama u okruženju visokog rizika.

Njihovo pojavljivanje u Maleziji, tisućama kilometara od kriznog žarišta, neki analitičari vide i kao dio šireg strateškog zaokreta SAD-a prema Indo-Pacifiku, gdje se Kina percipira kao najveća dugoročna prijetnja. No, to ne mijenja činjenicu da je Hormuški tjesnac, žila kucavica svjetske ekonomije, ostavljen bez namjenskih američkih protuminskih snaga u najgorem mogućem trenutku.

Život na brodu s rotirajućim posadama

Da bi se maksimizirala operativna dostupnost ovih brodova, mornarica je uvela inovativan, ali i zahtjevan sustav posada. Svaki brod ima osnovnu posadu od oko 40 članova (osam časnika i 32 mornara), kojoj se pridružuje i misijski tim od otprilike 35 stručnjaka za rukovanje specifičnom opremom, poput one za protuminsko djelovanje ili protupodmorničku borbu. Ukupno se na brodu, ovisno o misiji, nalazi oko 75 mornara.

Kako bi se smanjilo vrijeme koje brod provodi u luci, koristi se takozvani "Blue/Gold" sustav rotacije. Dvije kompletne posade, "plava" i "zlatna", izmjenjuju se na istom brodu svakih četiri do pet mjeseci. Dok je jedna posada na moru, druga je na kopnu gdje se odmara, obučava i priprema za svoju rotaciju. Ovaj model omogućuje da brod ostane na terenu znatno duže nego tradicionalni ratni brodovi, no postavlja i ogroman pritisak na posade i logistiku održavanja.