Živka cijelu noć drži oči otvorenima. Krajnjim naporom volje kapke drži stalno otvorenima jer joj o tome ovisi život, a o njenom životu mnogo toga. Ako zaspe, u snu bi joj mogli ispasti pištolj i bomba koje je sakrila ispod suknje posavske narodne nošnje, a u dvorištu kuće partizanskih simpatizera u kojoj je zastala nadomak Zagreba utaborili su se njemačka patrola i jedan brbljavi ustaša, koji se neprestano hvali koliko je partizana poklao. Prije dva dana istim se putem u istoj nošnji prebacila u Pokuplje, gdje je dobila instrukcije od šefa partije za Zagreb, budućeg, de facto gradonačelnika Mike Špiljka. (Zlobnici unutar partije i izvan nje kasnije će mu iza leđa prišiti nadimak “Dermatolog” jer je po struci bio obućar.) Instrukcije su jednostavne - spasiti Zagreb od razaranja. No kako kaže Clausewitz, najbolja rješenja jesu najjednostavnija, ali ona su uvijek i najteža.

FELJTON: 1. DIO NDH kaputt! Zadnjih šest sati kukavice Pavelića u Zagrebu: Cijene divljaju, hrane nema...

Travanj je 1945., točnije negdje oko 10. travnja i instrukcije koje je Živka dobila mogle bi se ukratko opisati sloganom pariških 68-osmaša: “Budimo realni, zahtijevajmo nemoguće!”. Živka treba “samo” razminirati ključne objekte - poštu, električnu centralu, mostove, radio stanicu, glavna industrijska postrojenja, organizirati tajni štab s radio stanicom i stalnim kontaktom s partizanskim teritorijem, sačuvati skladišta naoružanja i hrane, organizirati naoružane odrede, ubaciti ih u Narodnu zaštitu, preuzeti kontrolu Narodne zaštite... i za kraj organizirati fotografiranje i snimke ulaska partizana u Zagreb te razdraganog naroda koji ih dočekuje. Rok - 10. svibnja 1945., kad se predviđa da će partizani ući u Zagreb.

Živka Bibanović Nemčić nosi pištolj ispod suknje

Živka - ovdje moramo reći njezino puno ime, Živka Bibanović Nemčić - nekako je preživjela noć pored Nijemaca i morbidnog ustaškog hvalisavca. Prebacila se u Zagreb s košarom punom jaja, sira i vrhnja te pištoljem i bombom ispod suknje. I bacila se na posao. Bila je realna, parafrazirajmo opet pariške studente. napravila je nemoguće. Živkina uloga ostat će više-manje prešućena i zaboravljena. Zagreb koji je iz Drugog svjetskog rata izišao više-manje netaknut, uvelike i njenom zaslugom, bit će tradicionalno “velikodušan” - neće joj posvetiti ime nijedne ulice, trga ili parka, pa čak i u najzabitijem dijelu grada, gdje se ni pas ne dolazi popišati. Ali nije to ništa čudno, kao što bi pjesnik, odnosno Jura Stublić rekao: “Zagreb je hladan grad”.

Posljednjih dana travnja i prvih dana svibnja Zagreb je bio košnica. Narastao je, prema nekima, na 1,200.000, prema drugima na 1,500.000 ljudi. Uz bezbrojne civilne izbjeglice tu su i brojni žandari, vojnici, policajci, agenti... Zatvori su puni uhapšenih. Vlada - koju se do sada malo što pitalo - već je poslala memorandum zapadnim saveznicima. Žele se predati njima, a ne Titovoj vojsci.

“Vlada hrvatske države želi i moli da što prije uputite vojnu misiju u Hrvatsku kako bi se u potpunosti upoznala sa stanjem stvari. Ujedno molimo da pošaljete Vaše oružane snage na teritorij naše države da biste olakšali ovo teško stanje. Na taj se način hrvatski narod u hrvatskoj državi stavlja pod Vašu moćnu zaštitu”, piše u Memorandumu.

Ustaški dužnosnici pripremaju se za bijeg prema Austriji. Traje očajnička potraga za prijevoznim sredstvima, benzinom, ali i osobom koja će predati grad - ustvari, ono što je još ostalo od države - vojsci koja će ući u Zagreb. Razmišlja se o raznim varijantama, uglavnom posve nerealnima, pa je tako jedna od osoba o kojoj se razmišlja i nadbiskup Stepinac. On je već odavno odlučio, i jasno to rekao, da mu ne pada na pamet napuštati Kaptol. Pavelića je nazivao “razbojnikom”. Razmišlja se i o Vladku Mačeku, premda vrh NDH istovremeno želi da on pođe s njima. A ni Vladko Maček nije tako bedast da bi prihvatio tako nešto čak i da odluči ostati.

To bi mu nacrtalo metu na čelu, koje ionako nije pretjerano sigurno. Već godinu-dvije partizani rogobore protiv njega. To je sad već preraslo u suparništvo, gotovo otvoreno neprijateljstvo. U zapisniku CK KPH od 8. svibnja daju se jasne instrukcije: ako je Maček u gradu, treba ga pridobiti na suradnju, ako pak neće, treba ga staviti pod nadzor. Ostale HSS-ovce pritvoriti. Nadbiskup Stepinac, ako mu je to ozbiljno i predloženo, takav prijedlog je diskretno odbio. No uistinu nitko nije pretjerano brinuo o svim tim formalnostima. Pogledi su bili uprti prema alpskim vrhuncima, prema Sloveniji i Austriji, odnosno zoni do koje su došli Amerikanci. To je, smatraju ustaše, zona sigurnosti.

Đuro Kumičić ulazi u povijest

Čini se da se vlast valja zagrebačkim ulicama. Smutna su vremena, i to jest tako - samo se vlast kotrljala stepenicama, i to onima saborskima, na kojima se jedan čovjek, dotad epizodist, susreće s poviješću pa i sam ulazi u nju, iako bi najradije iz nje pobjegao.

“Nekoliko dana prije 6. maja ja sam se nalazio u Sabornici (vjerojatno je to bilo 5. svibnja, kad je posljednji puta zasjedao Sabor, ali Đuro Kumičić - o njemu je riječ - baš kao i svi drugi, nisu precizni oko datuma u tih osam dana svibnja, op. a.), gdje je naišao na sjednicu vlade poglavnik. Sreli smo se na stubama i on me upitao jesam li se spakovao. Ja sam mu na to odgovorio da nisam i da ne odlazim nikuda, budući da imam sasvim mirnu savjest i čiste ruke”, reći će 1945. Udbinom istražitelju Đuro Kumičić, saborski kvestor (to je relativno nizak položaj, nešto poput glavnog knjigovođe u Saboru).

Kvestor Đuro, za prijatelje Đuka, prijeratni frankovac, dakle član stranke iz koje su ponikle ustaše, nikad se, međutim, nije priključio ustaškom pokretu. Ni u jednom trenutku nije obnašao neku značajniju dužnost u NDH. Neko je vrijeme bio prevoditelj Nijemcima, da bi u jednom trenutku postao saborski kvestor. Đuro je - ukratko, bio osoba na koju nitko ozbiljno nije računao, šesnaesti građanin Koriolana, kako bi rekao Ranko Marinković. Na njega gotovo sigurno ne bi računao ni Ante Pavelić, da ga tog dana nije slučajno sreo na saborskim stepenicama. I sinula mu je, možda jedina ispravna, odluka koju je donio otkad je nakon proglašenja NDH ušao u Banske dvore.

“Predat ću štafetu Kumičiću!”, odlučio je.

Već sutradan Đuro Kumičić bit će proglašen osobom koja će Zagreb predati novoj vlasti. Kumičić je tako, ironijom sudbine, imenovan faktičkim šefom grada i reliquiae reliquiarum države. Službeno će ova odluka važiti od 7. svibnja 1945.

Ne razarajte Zagreb!

Unatoč svemu, kvestor Kumičić ovaj će posao obaviti iznimno časno i hrabro. Pri tome će mu, diskretno i manje diskretno, pomagati nadbiskup Stepinac, prije svega stalnim zahtjevima Nijemcima da Zagreb stvarno bude otvoreni grad, da se preda bez borbe i da se ne razara. Mnogo aktivnija desna ruka kvestoru bio je tajnik tajnik izaslanstva Svete Stolice kod hrvatskog Episkopata dr. Giuseppe Masucci, čovjek koji sve poznaje i koji svugdje stiže. I on neprestano intervenira kod Nijemaca, ali i kod partizana, on ima i tamo neke veze. Još bitnije, on stalno visi i kod luburićevaca koji su izvan svake kontrole i koji se kane povući na Gornji grad i braniti se do posljednjeg metka.

FELJTON: 2. DIO Nezasitnog Pavelića čeka vrlo elegantna dama u kućnoj haljini - supruga Mile Budaka

“U 12 sati (7. svibnja) smo otišli s nadbiskupom Stepincem njemačkom generalu, da mu kažemo neka preda grad, ne pružajući otpor. U 13 sati smo poslije velikih poteškoća uvjerili generala o razboritosti našega savjeta i on je popustio. Ali sam se morao veoma mnogo boriti, da odvratim generala Luburića od njegove luđačke namjere, da pruža otpor do posljednjeg čovjeka. On je položio bombe ispod glavnih zgrada, da ih razori prije ulaska Titovaca. Uvjeravao me je ljutito da će se vratiti makar morao otići, ali Tito će morati krčiti sebi put kroz gomile ruševina. Kad su sve moje molbe i preporuke bile uzaludne, poslužio sam se ovom lukavštvinom: ‘Generale, vi kažete, da se morate bezuvjetno vratiti! Vrlo dobro! Ako dignete u zrak čitav grad, u što ćete ući? U gomile ruševina? Nije li razboritije ostaviti grad nedirnutim, tako da ćete ga naći u najboljem stanju, kad ćete se vratiti Božjom pomoću?’. Luburić je prihvatio ovaj dokaz i promijenio svoje mišljenje.”

Mali čovjek, Đuro Kumičić, pokazao je razum, začuđujuću hladnokrvnost i hrabrost.

Točno u 13.30 došli su partizanski komesari

Smirivao je građane, slao apele da se ne izlazi, trčao sad na radio, sad u Sabor, sad na Kaptol. Hladnokrvnost i hrabrost izgubit će tek jednom, na trenutak. U momentu kad su partizani već ušli u Zagreb, na trenutak - ali samo na jedan trenutak - izgubio je petlju, a njegov slom Masucci je opisao izvanserijski plastično.

“Pred nadbiskupovim vratima su poglavar grada i pisac ovih redaka očekivali prve odjele partizana. Kad se, kao daleka jeka, počelo čuti sviranje sirena i automobilskih truba... primijetio sam, da je Kumičić postao blijed kao lješina... Upitao sam ga kako se osjeća. I on je, bacivši se na koljena i plačući gorko, promucao šapćući i jedva čujno: ‘Želim se ispovjediti i primiti posljednji put odrješenje, jer kad me budu vidjela ta gospoda, ogulit će mi kožu’. Kazavši to, ponovno je briznuo u plač. Blagoslovio sam ga i tješio, da treba imati povjerenje u Boga i... također u partizane, jer đavo, kako veli poslovica, nije tako crn kako ga se slika. Ustao je, ne odgovorivši. Točno u 13.30 sati su došla dva komesara u automobilu, pokrivenom prašinom i uvenulim ružama. Prišao sam im i kazao da je grad, kako se sami mogu uvjeriti, sličan groblju... Ni jedan jedini puščani hitac, čak ni psi ne laju, prozori i balkoni zatvoreni... Stoga neka budu plemeniti i velikodušni s onima koji su se predali. Predstavio sam im Kumičića, koji se oporavio i potpuno sabrao, kad je vidio, da su ga ona dvojica, koja su ga morala poznavati, zagrlila kao braća. Ova dva komesara su bili zaista vrlo ljubazni sa mnom i jadnim Kumičićem...”, zapisao je u dnevnik Giuseppe Masucci.

Đuru kvestora osudili na 12 godina teške robije

Đuro Kumičić predao je uredno sve račune novoj vlasti, kako govori istražitelju Udbe, čak su ušili i crvene zvijezde na zastave. Sve je predano po propisima. Za koji mjesec Đuru Kvestora narodni će sud osuditi na 12 godina teške robije. Ali valjda je i novoj vlasti došlo do glave da je presuda, ako je uopće i trebala biti izrečena, prestroga. Nakon godinu dana dobit će pomilovanje, ali Udba će ga nadzirati do kraja života. Iako mu se vlast u ruke dokotrljala po stepenicama, Đuro Kumičić obavio je svoj posao hrabro i časno.

Zagreb mu naravno, kao ni Živki, nije posvetio nijednu ulicu, trg ili kakav skromniji prilaz.

Nakon farsične “primopredaje” vlasti, Pavelić će odjuriti ljubavnici u Bauerovu. Lijepa gospođa Budak, čiji je suprug bo Pavelićev osobni liječnik, bila je neodoljiva ustaškom vođi toliko da je, kako svjedoči Ante Moškov, s njom ostao gotovo dva sata, dok je Vladku Mačeku dao 15 minuta.

Šestoga svibnja izašao je i zadnji broj Hrvatskog naroda. Jedan od ponajboljih novinara i publicista (i urednika) na ovim prostorima, Josip Horvat, tog će dana, valjda prvi put otkad je NDH, pročitati novine. Evo što on u dnevniku kaže o uvodniku koji je napisao Ivo Bogdan, jedan od vodećih Pavelićevih propagandista.

“Nedjelja. Razmjerno slabo spavao. Još uvijek nervozna bol oko srca. Kupio novine, mislim prvi put otkako je došla NDH, od 1941. nisam ih čitao. Ali ovo je vrijedilo - kuriozan volte-face u Bogdanovu uvodniku, koji sad tvrdi da su Hrvati uvijek bili za Engleze. Velika bijeda!”