Bježati ili ne muči i Vladka Mačeka. Nakon što je dva puta, još 1941., odbio njemačku ponudu da vodi Hrvatsku, a jedna je bila popraćena darovanim pištoljem, uz neizrečenu, ali jasnu poruku, “prihvati, ili si pucaj u glavu”, rat je proveo u Jasenovcu, pa u kućnom pritvoru u Kupincu, gdje ga je čuvalo 60-ak do zuba naoružanih ustaša, pa u kućnom pritvoru u Zagrebu. U Jasenovcu je bio pod paskom Maksa Luburića, najoštrijeg noža u poglavnikovoj ladici, a dijelio je sobu s koljačem Ljubom Milošem. Sve do Hitlerova samoubojstva bio je pod strogom paskom, ali svejedno, iako je de facto bio zatočenik i nož mu je neprestano bio pod vratom, nije mu se činilo da će dolazak partizana za njega značiti slobodu. Uostalom, partizani su temeljito očistili, kasnije će upotrebljavati termin eksproprirali, njegovo imanje na Kupincu, uključujući i namještaj koji mu je bio draga uspomena na roditelje. Sad su delegacije ustaša dolazile da ga nagovore da ide s njima u emigraciju uključujući i šefa Poglavnikova tjelesnog zdruga, pukovnika Ante Moškova.
U viziti je bio i nadbiskup Alojzije Stepinac, ali o sadržaju tog razgovora nikad ništa nisu rekli ni jedan ni drugi. Maček se dugo lomio, da bi na kraju odlučio otići, ali u svom aranžmanu. Razlog je prozaičan, ali vjerujemo iskren - nije znao što ga čeka i nije mogao djeci priuštiti još godina kućnog pritvora, bez škole, izlazaka ili bilo čega drugog vrijednog mladosti. Zato je odlučio otići u pratnji obitelji i svog prijatelja i odvjetnika Branka Pešelja i njegove supruge Melite koja je, pokazala se to važnim kasnije, imala i američki pasoš i državljanstvo. Branko Pešelj također nije htio na put. Zadnje mjesece rata bio je u zatvoru u Gradiški s HSS-ovcima i drugima za koje se sumnjalo da su sudionici puča Vokić-Lorković. Dio ih je oslobođen i prevezen u Zagreb u zadnji čas, a Branko Pešelj pamti kako je vidio Vokića da ih gleda kako odlaze s prozora svoje ćelije. I Pešelj je dvojio da li da ide - nije bio ustaša, kao odvjetnik je branio komuniste i ilegalce na vojnom sudu, a dio rata proveo je u ustaškim pritvorima i zatvorima. Ali poziv Vladka Mačeka nije mogao odbiti.
Ustaše su zlato skrile u lažni zid franjevačkog samostana
Za neke se stvari čekalo do zadnjeg časa - poput onih najvažnijih - da se odredi tko i kako ide, podijele automobili i kamioni te gorivo, da se utvrdi neki red - ali na druge stvari se mislilo još davno. Poput toga što sa zlatom. Za to je bio zadužen pukovnik Mirko Puk, čovjek koji je proglašenje NDH dočekao junački u Vranešićevu sanatoriju pretvarajući se da je nepokretan. Ufurao se u ulogu tako snažno da su ga sestre morale prati. Ali čim su Nijemci ušli u Zagreb skakao je kao mladić, a kad je obukao ustašku uniformu, pokazao je i svoje pravo, krvničko lice, kao šef prijekog suda nije znao za milost. Još krajem travnja je pokupio zlato, vrijedne zbirke maraka i dio srebra te dio prebacio u kamione, a dio sakrio u franjevačkom samostanu, u kriptu i u lažni zid ispovjedaonice za gluhe, pod okriljem noći te bez znanja fratara i gvardijana. Dio zlatnika podijeljen je kao popudbina uglednijim ustaškim dužnosnicima, a jedan kamion nestao je, kasnije, negdje u Austriji i nije pronađen do danas. Barem službeno.
Sve je u zbrci i kaosu, ukidaju se rasni zakoni, što više nikoga nije moglo spasiti, ali i dalje se mobilizira, na službu je pozvano i 1928. godište, dakle 17-godišnjaci. Zatvori su prepuni, a gradom šeću luburićevci koji su, gotovo, pa izvan kontrole i boje ih se i sami ustaše. Nijemci, pak, sve to gledaju “von oben”, oni s partizanima neprestano pregovaraju o tome da ih puste da se povuku, a da će zauzvrat grad predati bez borbe.
Ante Pavelić večer prije nego što će napustiti Zagreb prima na sastanak Vladka Mačeka. Neupitnom demokratskom vođi Hrvata posvetio je kojih petnaestak minuta. Žurilo mu se negdje drugdje - na tajni sastanak. Na, kavaliri bi rekli, “rendez-vous”, puritanci bi rekli u izvanbračni blud, u grijeh, a po ustaškom novogovoru to bi se moglo reći - išao je kod pričuvne dojebnice.
“Nakon što sam povratio Mačeka s Tuškanca u njegov stan na Prilazu, otišao sam bez zadržavanja u zapovjedništvo PTS-a u garažu, kroz Bauerovu i Lopašićevu, opazio sam da Viktor Rebernišak (šofer Pavelićev) upravo otvara vrata Pavelićeva automobila iz kojeg izlazi u vilu sam Pavelić i ispraćen od istoga Viktora ulazi žurno u jednu kuću u Bauerovoj ulici (u visini Lopašićeve ulice). Zakrećući iz Lopašićeve ulice u dvorište zapovjedništva, gdje je bila garaža, opazio sam da se Viktor Rebernišak sam vraća u auto i ja sam ostavivši kola došao pješice do Pavelićeva automobila u kome je sjedio sam Rebernišak.
Ovaj, videći da mu se ravno približavam, otvorio je staklo na vratima, ne izlazeći. Pitao sam ga gdje je Pavelić, a on mi zbunjeno reče da ga on čeka, da je u blizini. Nakon par časaka ćutanja, dao mi je na zgodan način do znanja, kad sam ga ja začuđeno pitao, kako je došao bez ikoga u pratnji, da se i ja uklonim, te da odmah idu u Nove Dvore i da ih pratnja već čeka na drugom mjestu.
NDH propada, a Pavelić krišom ide kod vrlo elegantne dame - žene Mile Budaka
Ja sam se vratio istim putem, ali sam zastao iza stražarnice na ulazu u garažu i tamo čekao promatrajući kroz prozorčiće stražare. Mislim da sam poslao jednog ili dvojicu mladih časnika da budu u blizini Pavelićeva automobila, ali je i njih Viktor odalečio. Nakon po prilici pola sata izašao je Pavelić sam i ja sam bez razmišljanja uputio se prema njemu i njegovim kolima. On međutim i ne opazivši me, ogledavši se lijevo i desno, brzim korakom prišao je kolima i tek što su vrata za njim zalupila, kola su krenula i otišla pravcem Martićeve ulice u kojoj su zamakla. Ja sam upravo u tom času stigao na ugao Lopašićeve i Bauerove ulice i tada pogledavši prema vratima otkud je izašao Pavelić, opazio sam u sjeni vrata jednu žensku priliku dosta visoku, kako izviruje i gleda u pravcu, gdje su kola Pavelićeva zamakla. Vidio sam da je opazila i mene i malo se povukla, a ja sam okrenuo na desno kroz Bauerovu prema Zvonimirovoj i još se jedanput na nju obazro.
Ženska se bila odvojila od vrata i u času kad sam se ja okrenuo pobrzala je skoro trčeći preko trotoara i ulice u mom pravcu, mašući prema meni rukom. Ja sam zastao i pošao prema njoj u susret i kad sam se primakao na par koraka prepoznao sam u njoj suprugu dra Mile Budaka. (Pulmologa, masona kojega je Pavelić zbog žene poštedio i držao blizu sebe.) Odjevena je bila u vrlo jednostavnu kućnu haljinu, radi čega je nisam odmah ni prepoznao. Ona me saletjela s pitanjima, kada ja odlazim i počela moliti da ju uzmem sa sobom tužeći se da su je svi ostavili i da su je samo preselili.
Prilično zbunjen, pitao sam je zašto nije išla s mužem. Izbjegavajući moje pitanje, ponovno me je molila, da je odvezem i govorila je da će poludjeti, ako bude morala dugo čekati dok se ‘Poglavnik vrati’. Ja sam je i sam sve više zbunjen počeo uvjeravati, da kod mene nema mjesta i rekao joj da ako hoće, da ću ja javiti njezinu želju Paveliću. Ona je skoro počela buncati, govoreći čas da čas ne, i na koncu, kad smo stigli na sam ugao Zvonimirove ulice, od mene se naglo oprostila. Gledao sam za njom, poznatom vrlo elegantnom damom, kako ne obazirući se na ikoga, trči ulicom i preko ulice u vrlo jednostavnoj kućnoj haljini, bosonoga, zaplakana, neodlučno zastaje na vratima i najzad lagano ulazi u kuću”, svjedoči u pero isljednika Udbe pukovnik Ante Moškov.
Jedna Pavelićeva ljubavnica u Bauerovoj, druga u Zvonimirovoj
Kasnije će Moškov tragati za potvrdom onoga što je vidio na svoje oči. Nije mu jednostavno išlo u glavu da Ante Pavelić ide u ljubavne avanture tren prije bijega i nakon što je Vladku Mačeku posvetio ravno 15 minuta. Kasnije će u Austriji od Pavelićeva vozača Viktora Rebrenišćaka dobiti potvrdu da je često vozio Pavelića na tajne sastanke s istom damom. Ali i to da ga je paralelno vozio i kod nepoznate dame u Zvonimirovoj ulici. Iako Moškov sve to diktira u pero Udbina isljednika, sad već duboko razočaran u poglavnika, njegove tvrdnje o Pavelićevu slatkom životu potvrđuju i ispadi ljubomore Mare Pavelić svaki put kad bi se neka pristala žena našla blizu “njenog Ante”. Ante Pavelić u našoj literaturi - za razliku od Josipa Broza - nikad nije bio tretiran kao homo eroticus, pa ova knjiga ispravlja taj mali nedostatak. O Paveliću se, dodajmo i to, dugo šuškalo i kao o ljubavniku famozne “Liepe plavke” o kojoj je napisao cijeli jedan roman, no za razliku od gospođe Budak, indiskrecije o plavojki ostale su u sferi legende, bez ijedne, kakve-takve potvrde, pa će tamo i ostati...
Nakon kratkog “rendez-vousa”, s tuširanjem ili bez, Pavelić je otperjao u Nove Dvore, a odatle put Slovenije, Austrije... Ali o tome u nekom od sljedećih nastavaka.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
kaj to ustase hoceju reci da je bio bolji j...c od tita
Ostao sam bez komentara kako je crkvi ovaj čovjek postao uzor.