Godinama su se mogli vidjeti iz svemira, ali Peking se ponašao kao da ne postoje. Stotine gotovo identičnih građevinskih lokacija pojavile su se usred pustinjskih prostranstava zapadne Kine, povezane cestama i raspoređene u pravilnoj mreži. Zapadni analitičari vrlo brzo zaključili su da gledaju jedno od najvećih proširenja kineskih nuklearnih snaga u povijesti. Kina o njima nije govorila, sve do sada.

Kineska državna televizija CCTV prvi je put praktički potvrdila postojanje golemih polja silosa za interkontinentalne balističke projektile, čiju su gradnju američki i neovisni analitičari počeli otkrivati na satelitskim snimkama još 2021. godine, navodi specijalizirani vojni portal Defence Blog. U dokumentarnom programu povodom 99. godišnjice Narodnooslobodilačke vojske kineski vojni inženjer otvoreno je govorio o višegodišnjoj gradnji onoga što je nazvao "kućama za projektile".

Na prvi pogled riječ je tek o televizijskom dokumentarcu. U svijetu nuklearnog odvraćanja, međutim, takve riječi rijetko su slučajne.

Stotine silosa usred pustinje

Satelitske snimke koje su prije pet godina analizirali neovisni stručnjaci otkrile su približno 320 novih silosa raspoređenih u nekoliko velikih područja na zapadu i sjeveru zemlje. Najpoznatija su polja kod Yumena i Hamija te područje Yulina, odnosno Ordosa.

Američko Ministarstvo obrane u svojim izvješćima procjenjivalo je da se kod Yumena nalazi oko 120 silosa, kod Hamija oko 110, a na trećem velikom polju oko 90.

Federation of American Scientists još je 2021. detaljno analizirala građevinske radove i upozorila da raspored objekata, njihova veličina, zaštitne kupole tijekom gradnje i prateća infrastruktura snažno upućuju na program kineskih raketnih snaga.

Do tada je kineska nuklearna strategija desetljećima počivala na znatno manjem arsenalu od američkog i ruskog. Peking je tvrdio da mu nije cilj dostići dvije najveće nuklearne sile, nego zadržati dovoljno oružja da protivnik zna kako Kina može uzvratiti čak i nakon prvog udara.

Pojava nekoliko stotina novih silosa zato je izazvala sasvim drugo pitanje: mijenja li Kina samu filozofiju svoje nuklearne strategije?

Čovjek koji je gradio "kuće za projektile"

Odgovor koji sada nudi kineska državna televizija glasi - ne.

U dokumentarcu se pojavljuje Cui Daohu, pripadnik raketnih snaga Narodnooslobodilačke vojske i vojni delegat u kineskom Nacionalnom narodnom kongresu. Govori o golemom građevinskom projektu na kojem je godinama radio i opisuje pritisak da posao bude završen u zadanom roku.

Prema Defence Blogu, Cui tvrdi da su vojni inženjeri morali razvijati brže metode gradnje kako bi ostvarili zahtjeve koje im je postavilo vodstvo. Govori o potrebi da se zemlji omogući korištenje njezina "strateškog aduta", izraza kojim se u kineskom vojnom rječniku često označavaju strateške nuklearne rakete. To je važna promjena. Cui se već ranije pojavljivao u kineskim vojnim medijima kao istaknuti inženjer, ali se tada nije javno govorilo da je njegov posao povezan s masovnom izgradnjom nuklearnih silosa. Sada je ta veza praktički izrečena pred kineskom televizijskom publikom.

Američki analitičar Robert Rust iz Union of Concerned Scientists smatra da bi činjenica da Kina sada otvorenije govori o projektu mogla značiti i da je njegova glavna faza završena.

Zašto Kini treba toliko silosa?

Broj silosa ne mora automatski odgovarati broju raketa. Upravo u tome nalazi se jedna od mogućih logika kineskog programa. Ako protivnik ne zna koji silos sadrži projektil, a koji je prazan, za uništenje kineske kopnene nuklearne sile morao bi planirati napad na vrlo velik broj ciljeva. Takav sustav dramatično povećava cijenu i složenost eventualnog prvog udara.

To je strategija koja se u nuklearnoj teoriji često povezuje s tzv. shell gameom: rakete se mogu raspoređivati između većeg broja mogućih lansirnih položaja, a protivnik ne može sa sigurnošću znati gdje se nalaze.

Kinesko objašnjenje ide upravo u smjeru jačanja sposobnosti drugog udara. Drugim riječima, Peking želi biti siguran da čak i ako Kina bude pogođena nuklearnim oružjem, dovoljan broj projektila preživi kako bi mogao uzvratiti. To bi bilo u skladu s dugogodišnjom kineskom politikom "no first use", prema kojoj Peking tvrdi da nuklearno oružje neće upotrijebiti prvi.

U pozadini je Amerika

No postoji i druga strana priče. Kinesko ubrzano širenje nuklearnih snaga događa se u trenutku kada Sjedinjene Države razvijaju sve sofisticiranije sustave proturaketne obrane. Upravo je pitanje američke obrane od balističkih projektila jedno od glavnih objašnjenja zašto Peking želi imati mnogo veći i otporniji arsenal.

Ako bi Washington jednog dana mogao presresti velik dio projektila kojima Kina pokušava uzvratiti nakon američkog udara, tada bi sama vjerodostojnost kineskog nuklearnog odvraćanja bila dovedena u pitanje.

Zato se povećava broj projektila, bojevih glava, mobilnih lansera i silosa. Defence Blog navodi procjenu Roberta Rusta prema kojoj kineski potez treba promatrati i kroz zabrinutost Pekinga zbog američkih planova za obranu od projektila, uključujući projekt Golden Dome.

Za Kinu problem nije samo može li pogoditi Ameriku. Problem je može li dovoljno njezinih projektila preživjeti prvi napad i potom proći kroz američku obranu.

Kina više nije mala nuklearna sila

Tempo kineskog nuklearnog razvoja posljednjih godina posebno zabrinjava Washington.

Pentagon je već ranije procjenjivao da Kina raspolaže stotinama interkontinentalnih balističkih projektila sposobnih dosegnuti kontinentalni dio SAD-a. U izvješću za 2024. američko Ministarstvo obrane navodilo je približno 400 kineskih ICBM-ova. Istodobno raste i broj nuklearnih bojevih glava.

Američke procjene već godinama predviđaju da bi kineski arsenal do kraja desetljeća mogao dosegnuti ili premašiti tisuću nuklearnih bojevih glava. Defence Blog upozorava da oko tih brojki i dalje postoje velike nepoznanice, među ostalim zato što nije jasno koliko će plutonija Kina proizvoditi u civilnim reaktorima i koliki je dio materijala već dostupan za vojnu uporabu. Ali smjer je teško osporavati.

Kina postupno prelazi iz nuklearne sile koja je desetljećima održavala relativno mali arsenal u državu koja gradi mnogo širu infrastrukturu za dugotrajno strateško nadmetanje sa Sjedinjenim Državama.

DF-41 i nova generacija projektila

Silosi pritom predstavljaju samo jedan dio kineske nuklearne transformacije. Peking istodobno razvija mobilne interkontinentalne projektile, podmornice s balističkim projektilima i strateško zrakoplovstvo. Među najvažnijim sustavima nalazi se DF-41, interkontinentalni projektil na kruto gorivo koji se može koristiti s mobilnih lansera, a Zapad pretpostavlja da bi mogao biti raspoređivan i u novim silosima.

Kina je posljednjih godina javnosti pokazivala i nove varijante strateških projektila, uključujući sustave DF-31BJ i DF-61. To znači da Peking više ne pokušava samo povećati broj nuklearnih bojevih glava. Gradi sustav u kojem protivniku postaje sve teže predvidjeti odakle bi kineski odgovor mogao doći.

Projektil može biti u silosu. Može se kretati na mobilnom lanseru. Može biti na podmornici. U nuklearnom odvraćanju upravo je neizvjesnost jedan od najvažnijih oblika zaštite.

Zašto priznati silose upravo sada?

Možda najzanimljivije pitanje zato više nije postoje li silosi. To je poznato već godinama. Pitanje je zašto je Kina odlučila upravo sada početi govoriti o njima. Jedno objašnjenje jest jednostavno: projekt je dovoljno odmaknuo da tajnost više nije presudna. Sateliti su ionako godinama fotografirali svaki veći građevinski zahvat. Ali postoji i strateško objašnjenje.

Nuklearno oružje djeluje kao sredstvo odvraćanja samo ako protivnik zna – ili barem vjeruje – da ga imate i da ga možete upotrijebiti u slučaju napada.

Potpuno skriven nuklearni arsenal zato ima ograničenu političku vrijednost. Pokazati protivniku da postoje stotine novih silosa, a pritom mu ne reći koliko je u njima projektila, gotovo je idealna kombinacija: dovoljno transparentnosti za odvraćanje i dovoljno tajnosti za neizvjesnost.

Kinesko televizijsko priznanje zato možda nije slučajno otkrivanje državne tajne, nego poruka. Sjedinjene Države već godinama znaju da su silosi ondje. Sada im Peking daje do znanja da zna da oni znaju – i da je spreman o tome govoriti. To je mala promjena u javnoj retorici, ali potencijalno velika promjena u nuklearnoj komunikaciji između dviju najvećih svjetskih sila.

U svijetu strateškog odvraćanja ponekad nije najvažnije ono što država skriva. Može biti jednako važno ono što je odlučila pokazati.