Ministar kulture Zlatko Hasanbegović imenovao je nove članove Kulturnog vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost, dakle tijela koje dodjeljuje novac za objavljivanje vrijednih knjiga, pa samim tim, de facto, odlučuje o tome što ćemo čitati. Knjiga je u vrijeme ove, konzervativno tehničke vlade, bila u velikoj modi: nikada do sada nije neki potpredsjednik ili ministar tako gorljivo iznio svoju ljubav prema čitanju kao Tomo Karamarko, koji je građanima savjetovao da, vođeni njegovim primjerom, zaobiđu televizijski Dnevnik i uhvate se knjige. Učiti, učiti i samo učiti, to je njegovo geslo. Zato je ministra kulture i kooptirao iz kruga obiteljskih prijatelja.

A Zlatko Hasanbegović, njegov osobni deputat u kulturi, padobranac koji bi prema idejnom profilu neusporedivo bolje odgovarao Ministarstvu branitelja (da je nešto stariji i da se u ratu mogao više držati puške nego knjige ili crne kape), u vijeće jeprema sustavu ruskih babuški stavio svoju umanjenu kopiju, povjesničara Nikicu Barića, svog prijatelja, vršnjaka i kolegu s Hrvatskog instituta za povijest. Taj povjesničar s Hasanbegovićem dijeli opći ideološki okvir kojim tumači svijet oko sebe, pa onda i način na koji se bavi povijesnom znanošću. Magistrirao je na temi "Kopnena vojska domobranstva Nezavisne Države Hrvatske, 1941.1945".

U vijeću je još jedan čovjek koji ima malo ili nimalo veze s ozbiljnim izdavaštvom, publicistikom, a nekmoli beletristikom. Ime mu je Vladimir Lončarević, katolički je novinar koji se na wikipediji hvali da mu "autorski rad čine brojni predgovori i pogovori", a bio je i novinar u glasilu Ine. Da je HDZMost vlada poživjela, možda bi u Vijeće ušao i neki novinar iz Tifona, tko će ga znati. Uz književnu povjesničarku i profesoricu s Filozofskog fakulteta Lahorku Plejić-Poje, u Vijeće je ušao i jedan pjesnik. Ime mu je Ervin Jahić. Tog Riječanina je Bandić zaposlio u Sportskom savezu grada Zagreba, a proslavio se ove godine pjesmom naslova "Posljednjem hrvatskom sultanu umjesto pisama". Pjesma je posvećena efendiji Milanu.

Jasno, radi se o Milanu Bandiću. Osim Milanu, jednu pjesmu u svojoj zadnjoj zbirci pjesnik Jahić posvećuje i Gzimu (Gzim Redžepi je zamjenik Bandićeve pročelnice za zdravstvo), ali i Mirsadu. Općenito se može reći da je Jahić panegiričar Gradskog poglavarstva, ali mu je vidik širiMirsad Srebreniković je također Bandićev čovjek, i predsjednik Stranke demokratske akcije u Hrvatskoj. No, intrigira i pjesma koja počinje stihom "poezija je noseći temelj historije". Posvećena je, kažu, historičaru Zlatku Hasanbegoviću, uz napomenu "po Martinu". Kruži luda glasina da je Martin iz te pjesme mladi Karamarkov sin, ali Jahić će na te priče ironično poručiti da se Martini stalno pričinjaju "na krivim mjestima: bili heideggeri, bili Karamarci, svejedno!"

Martin u Poglavarstvo, Martin iz Poglavarstva... Jahić nije htio detaljnije komentirati ni očiti Bandićev politički krug ljudi kojima je posvetio poeziju, dodavši za Express da piše "po narudžbiunutar slobodne ekonomije, slobodnoga tržišta i, molim lijepo, slobodne konkurencije". Konkurencija je, svakako, opaka: u novijem udvorničkom hrvatskom pjesništvu nepravedno je zanemarena pjesma Željka Reinera posvećena Ivi Sanaderu, mjesto klasika zauzela je pjesma "Moj Franjo Tuđman" Milivoja Slavičeka, dok je Jerko Rošin napisao "pjesmu o pjesmama"knjigu "Uprknuća" koja sažima dosege ove lirske vrste koja je u Hrvatskoj zadnjih godina preuzela primat na onome što Jahić lijepo definira "prostorima slobodne ekonomije, slobodnog tržišta i, molim lijepo, slobodne konurencije"ma kako oštra bila...

Jahić je sada predsjednik Kulturnog društva Bošnjaka Preporod. Aktivisti i intelektualci okupljeni u tom društvu žale se da pokušava srušiti politički nepoćudna uredništva dvaju časopisa, uvodi cenzuru i sprečava tisak tih bošnjačkih magazina. Bandić mu je dodijelio i nagradu Grada Zagreba koja je prethodno oduzeta Velimiru Viskoviću. No najpoznatije i najintrigantnije ime u tom Vijeću svakako je ono Slobodana Prosperova Novaka. On je, pričalo se, želio voditi reformu obrazovanjasam SP Novak tvrdi da to nije istina i da je za to prestarpa ga je na kraju Hasanbegović uzeo u Vijeće za knjigu.

Novak je intelektualac opće prakse, autor kapitalne "Povijesti hrvatske književnosti", a u zadnje vrijeme privlači pažnju po tome što je i on postao akvizicija Milana Bandića. Vrag će ga znati što je SP Novaka privuklo Bandiću, ali negdje je valjda morao potražiti udobno stanište. A kakva će biti politika poticaja knjige? Nešto možemo prosuditi prema činjenici da je Ministarstvo odbilo dati novac za knjigu Ivice Đikića o prestrašnim zločinima u Srebrenici ("Beara") dok su bili široke ruke prema Bojanu Dimtrijeviću, srpskom povjesničaru, ljubitelju đenerala Mihailovića, Milana Nedića i drugih "žrtava totalitarizma". Dimitrijević je dobio novac za dvije knjige.