Nakon pobjede na unutarstranačkim izborima, gdje je bio jedini predsjednički kandidat Tomislav Karamarko, rekao je da je u prethodnome mandatu na čelu HDZ-a ideološki brusio i pozicionirao stranku te da sad napušta ideološko polje i baca se na ekonomiju.

HDZ je narodnjačka stranka, objasnio je onima koji nisu shvatili kamo je to parkirao stranku. Naravno da je i ovom prigodom Karamarko vrlo daleko od istine, kao i obično. 

HDZ nije nikakva narodnjačka stranka te nema nikakve veze s liberalnim narodnjaštvom Gaja, Mažuranića, Kukuljevića i kasnije Strossmayera, Haulika, Račkoga i drugih. HDZ je danas nacionalistička stranka koju je Karamarko odvukao na kraj desnog spektra. 

O tome kakva je to stranka govore najbolje profili njezina predsjednika i njegovih suradnika. Tu je majstor relativiziranja Reiner koji negira srpske žrtve u Jasenovcu, koji ne trepnuvši optužuje nepoznatog nekog za udvostručavanje kolona sjećanja u Vukovaru i utrostručavanje komemoracije u Jasenovcu.

HDZ s tim nema nikakve veze, poručuje predsjednik Sabora, čiji je prvi prijedlog bio da se Saboru u nazivu doda pridjev državni, kako se zvao u NDH.

Tu je i Hasanbegović te njegovo veličanje ustaških “šehida”, njegovo negiranje hrvatskog Ustava i njegova ideja o tome je Hrvatska zapravo sljednica zločinačke NDH. Potonje danas negira, nakon što je hrvatski vrh dobio po ušima od stanovitog američkog povjerenika za Holokaust te nakon sve glasnijeg negodovanja diplomatskog zbora u Zagrebu zbog napada ne medije, revitalizacije ustaštva i imenovanja ljudi poput Hasanbegovića u vrh vlasti.

Tu je i ministar zdravstva koji se protivi novom, kako kaže, nehrvatskom dizajnu zdravstvenih iskaznica, ali nema ništa protiv toga da bolnice i zdravstvena skrb postanu nedostupni Hrvatima. 

Tu je i HDZ-ova inicijativa za ukidanje Poreznog Uskoka, koji je u teškim poreznim prevarama uhvatio i Zdravka Mamića, prijatelja HDZ-a i hrvatske predsjednice.

Tu je, naravno, i hrvatska predsjednica koja je i počela obračun s antifašizmom, koja je prva počela prijetiti manjinama i medijima da paze što govore i pišu jer ne treba izazivati većinu, što su kasnije preuzeli Karamarko, Hasanbegović i ostatak HDZove ekipice u Vladi. 

Tu su i dva bizarna politička gnoma iz pravaškog rasadnika, stanoviti Tepeš i Ćorić, koji govore i čine ono što se čak ni Karamarko ne usudi javno reći i učiniti. 

Ali to misli. Tu je, konačno, i Karamarko s upravo veličanstvenim arsenalom političkih idiotarija koje, međutim, imaju nevjerojatnu podršku birača. Od antologijske izjave o kućnoj slobodi mišljenja i govora pa do najnovijeg bisera da su izbori gubitak vremena. 

Ali ništa tako zorno ne svjedoči o političkom i moralnom profilu predsjednika HDZ-a i stranke kao Indexova fotografija na kojoj se, zagrljeni, smiješe Karamarko i prononsirani neonacist Bujanec, osuđivan zbog plaćanja prostitutke kokainom. 

Ta se fotografija smije u lice svakom pokušaju šminkanja Karamarkova lika i djela, poput njegova nedavnog posjeta nekoj farmi u Istri, gdje mu je supruga namjestila druženje s kozicama i stranim veleposlanicama.

Narodnjaštvo koje Karamarko pripisuje HDZ-u zapravo je neoustaštvo koje ta stranka otvoreno zagovara. 

I tek kad na to reagiraju strane vlade putem svojih izaslanika, kad problem postane udarna vijest stranih medija, mogu se iz vrha vlasti čuti mlake, neuvjerljive osude ustaštva, vidjeti posipanje pepelom. Dotle se ustaštvo i dalje valja ulicama i institucijama. 

Ovdje treba podsjetititi na to da NDH i ustaški režim ne bi bili mogući da ih nisu podržavali i održavali sasvim obični ljudi, slični ljudima koji danas glasaju za HDZ. 

U logorima su mučili i ubijali zločinci, no njih su hranili, oblačili, liječili, opsluživali ih na različite načine i plaćali svi oni koji se nisu usprotivili ustaškom režimu. Koji su plaćali poreze NDH i radili u njezinim službama. 

Tako je danas svaki građanin odgovoran za sve što vlast koju je izabrao čini i govori. U ime tih građana i s njihovom podrškom Karamarko danas prijeti slobodi govora, pravima manjina, slobodi medija, slobodi umjetničkog izražavanja, slobodi političkog djelovanja i svim ostalim dostignućima demokratskih društava. 

U njihovo ime i s njihovim odobrenjem skrnave se antifašistički spomenici, napadaju novinari. Pritom HDZ nema nikakve veze s mađarskom i istočnoeuropskom ojačalom desnicom, s kojom se često dovodi u vezu. Orban i Karamarko nisu iz iste torbe. 

Istočnoeuropskoj parlamentarnoj desnici, recimo, ne pada na pamet rehabilitirati nacifašističke režime iz 2. svjetskog rata, negirati Holokaust, a još manje uvrstiti ih u vrednote na kojima počiva današnja Europa. HDZ-ovim perjanicama to je na pameti, i to provode.

Međutim, to nije sve. Da bi ovaj crnohumorni igrokaz bio potpun, nedostaje jedan važan lik, Milan Bandić, koji je, izgleda, posljednjih mjeseci šopingirao u Saboru, kupio neke zastupnike i sad ih, kaže, ima deset. 

Osim što takav način prikazuje Sabor u neobičnom svjetlu, naime kao sajam za prodaju i kupnju mandata, pitanje je koliko se time izigrava demokracija.

Naime, da je volja građana bila da Bandić ima deset zastupnika u Saboru, onda bi građani to i pokazali na izborima, kao što je njihovom voljom Most dobio 17 mandata.

No u Bandićevu slučaju volja građana je htjela da on ima dva mandata. To što sad tvrdi da ih ima deset, nema, dakle, nikakve veze s demokratski izraženom voljom građana, ali ima s prevarom, s trgovinom, s muljanjem u mraku.

Ostvari li se saborsko vjenčanje Karamarka i Bandića, gdje bi, vjerujem, miraz trebao biti odustajanje od kaznenog progona Bandića, koja će to crna sprdačina biti!