HITLER Führerovo zlo i ludilo. Nove teze o uzrocima katastrofe FELJTON 2. DIO Što je Hitler radio u krvi i blatu Prvog svjetskog rata

Neposredne poratne godine bile su period nacionalne sramote za Njemačku. S ukinutom monarhijom, s oduzetim velikim komadima teritorije po Versajskom sporazumu, te uz izdašni račun za reparacije, Reich je odgurnut u duboku ekonomsku, političku i psihološku dislokaciju.

Strani vojnici, mnogi od njih crnci, okupirali su značajne dijelove zemlje. Njemačka se borila protiv cijelog svijeta i izgubila; sada su mnogi počeli osjećati da je zemlja kolonija globalnog sistema. Činilo se da je puka biološka supstanca njemačkog naroda ugrožena, dok su se borili s nastavkom blokade i mogućnošću dugoročnog iseljavanja. Hitler je ove muke proživljavao i lično i politički. Njegova lična situacija bila je čak i marginalnija od situacije većine. Teško se probijao kroz turbulentno poratno stanje. Hitlera je stanje Reicha mučilo više nego većinu Nijemaca. Tražio je odgovore, pa ih je uskoro i našao. Hitler je kao ključni razlog poniženja Njemačke identifikovao moć anglo-američkog i jevrejskog međunarodnog kapitalizma, koji je koristio različite instrumente, naročito
revolucionarni komunizam, da bi držao Reich u stanju podložnosti.

“Pismo Gemlichu” ( 16. septembra 1919.) koje je prvi duži sačuvani  politički Hitlerov tekst, definisalo je jevrejski “problem” dijelom kao medicinsko pitanje. Hitler je Jevreje opisao kao “rasnu tuberkulozu naroda.” Dijelom je “problem” definisan i u političkom smislu, kad su Jevreji potencirani kao “pokretačka snaga revolucije”, koja Njemačku drži pasivnom. Ovdje nije mislio na događaje u Petrogradu iz 1917, nego na savjete radnika i vojnika u Njemačkoj 1918.  Ipak, Hitlerov prvenstveni akcenat zapravo se ticao sasvim drugog aspekta “problema”. Njegov inicijalni antisemitizam bio je duboko antikapitalistički, mnogo prije nego antikomunistički u svom korijenu. Govorio je o “plesu oko zlatnog teleta”, privilegovanju “novca”, “veličanstvu novca”, “snazi novca” i tako dalje. Hitler je naglašavao transnacionalni afinitet između Jevreja u Njemačkoj i onih u Poljskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Jevrej sam sebe, tvrdio je,ne opisuje kao Jevreja‑Nijemca, Jevreja‑Poljaka ili Jevreja‑Amerikanca, nego “uvijek kao njemačkog, poljskog ili američkog Jevreja”. U tom trenutku, dvije godine nakon Ruske revolucije, on, čini se, nije imao ništa posebno da kaže o komunizmu, boljševizmu ili Sovjetskom Savezu.

Hitler je drugim riječima postao neprijatelj Jevreja prije nego što je postao osvjedočeni neprijatelj ruskog boljševizma. (...)
Od sredine novembra 1919. Hitler je održao seriju žestokih napada u svojim javnim govorima na glavnog neprijatelja – “apsolutne neprijatelje Englesku i Ameriku”. Britanija je bila ta koja je bila odlučna da spriječi da Njemačka postane svjetska sila, s ciljem da ne ugrozi njihov “svjetski monopol”. “To je također bio razlog”, tvrdio je Hitler, “da zarate s nama. I sada Amerika. Kao država fokusirana na novac, morala je da interveniše u ratu da ne bi izgubila novac koji je pozajmila.” Ovdje je napravio eksplicitnu vezu između svoje antikapitalističke kritike i neprijateljskog ponašanja zapadne koalicije. To je bilo blisko povezano s Hitlerovim antisemitizmom. “Amerikanci stavljaju biznis iznad svega. Novac je novac makar bio i natopljen krvlju. Novčanik je Jevreju najsvetiji predmet”, ustvrdio je, dodavši, “Amerika će da udari, sa ili bez podmornica.”  Ono što je ovdje indikativno je to da se u ovoj retorici termini “Amerikanci” i “Jevreji” gotovo mogu međusobno zamjenjivati.

Hitler je postao neprijatelj Britanaca – a također i Amerikanaca – prije nego što je postao neprijatelj Jevreja. Zapravo, u velikoj mjeri, on je postao neprijatelj Jevreja zato što je bio neprijatelj anglo‑američkih kapitalističkih sila. Hitler nije mogao biti jasniji: “Borimo se protiv Jevreja”, objavio je na javnom mitingu početkom januara 1920., “jer oni sprečavaju borbu protiv kapitalizma.” Nasuprot tome, ostatak neprijatelja Njemačke spadao je u drugu iblažu kategoriju. Rusi i Francuzi, to je bila argumentacija, postali su neprijateljski nastrojeni “zbog zlosretne situacije i drugih okolnosti”. (...)

U srcu njegovog svjetonazora bila je istraga razloga za poraz. Navodne frakture unutar njemačkog društva ovdje su igrale važnu ulogu, kao i “unutrašnji internacionalizam” na koji je referirao još i u toku rata. Tu je Hitler prvenstveno mislio na socijaldemokrate i nezavisne socijaliste, kojima je navodno odanost prema svojim klasnim drugovima bila važnija od odanosti prema naciji; njemu je tu smetao internacionalizam, a ne socijalizam. To je bila ista anksioznost kao i anksioznost prema kapitalizmu, koji je Hitler odbacivao u njegovoj globalnoj, ali kako ćemo vidjeti, ne nužno i u njegovoj lokalnoj “nacionalnoj” formi. Ciljao je i njemački partikularizam, posebno u Bavarskoj, koja je prijetila integritetu Reicha. Primarni unutrašnji neprijatelj, međutim, bili su Jevreji, koji su “Njemačkoj zabili nož u leđa”, mada je Hitler rijetko koristio ovu konkretnu frazu.(...)

Do prvih mjeseci 1920, Hitler je pronašao dva nova doma. Napustivši vojsku, uselio se kao podstanar kod Ernsta i Marije Reichert na adresi Thierschstrasse 1, u unutrašnjem minhenskom predgrađu Lehel. To je bila vrlo skromna sobica u radničkom kraju gdje je uglavnom živjela niža srednja klasa. Hitler je bio ležeran podstanar, koji nikad nije zaključavao vrata, a za vrijeme svojih čestih izbivanja dopuštao je Reichertima da se služe njegovim gramofonom i čitaju njegove knjige. Ne znamo šta je tačno čitao, ali među sačuvanim knjigama iz njegove biblioteke one za koje se čini da su najčešće otvarane su djela koja se bave historijom i arhitekturom, dok se knjige o rasi i okultizmu doimaju kao nepročitane. Hitler se kupao u obližnjem Müllersches Volksbad. Komšija mu je bio Hugo Erlanger, Jevrej i veteran Prvog svjetskog rata, koji je vodio trgovinu muškom odjećom i sportskom opremom u prizemlju. Osamnaest mjeseci kasnije, kupio je cijelu kuću, pa je faktički postao Hitlerov stanodavac. Dvojica ljudi su se često susretala, ljubazno se pozdravljajući međusobno; Erlanger – čiju je imovinu poslije otkupio Treći Reich – se kasnije nije mogao prisjetiti ikakvog neprijateljstva s Hitlerove strane. To baca zanimljivo svjetlo na Hitlerovu politiku i njegovu ličnost. Bilo je nečeg jasno apstraktnog kad je riječ o njegovom utrobnom antisemitizmu, što ga nije spriječilo da ima srdačne lične odnose s pojedinačnim Jevrejima, što opet nije bio neobičan fenomen među antisemitima tog vremena, a ni kasnije, naravno.

Hitler je pridavao veliki pažnju ikonografiji koja je pratila njegovu poruku. Crna svastika u bijelom krugu na crvenoj pozadini prvi put se pojavila kao zvanični partijski amblem na mitingu u Salzburgu, u augustu 1920. U jednoj od svojih rijetkih ekskurzija u okultno, Hitler je hvalio svastiku – kao “simbol Sunca” koji održava kult svjetlosti unutar “zajednice bazirane na arijevskoj kulturi”, ne samo u Evropi, nego i u Indiji i Japanu.

Upotreba starih imperijalnih boja, crne, bijele i crvene, predstavljala je proračunato protivljenje crnoj, crvenoj i zlatnoj boji zastave Vajmarske republike. Kasnije je objasnio: “Crvena je socijalistička, bijela je nacionalna, a svastika je antisemitska.”
Montiranjem simbola dijagonalno, Hitler je pametno prenio osjećaj dinamičnosti i kretanja. (...)

Partija je promovisala Hitlera kao “karizmatičnog” lidera, čija je sudbina bila da izvuče Njemačku iz stanja podčinjenosti.
Tokom narednih petnaest mjeseci, Hitler se angažovao u intenzivnoj seriji govora u najvećim minhenskim pivnicama; pred ogledalom je uvježbavao poze. Do kraja godine, nastupio je dvadeset i sedam puta u Münchenu, a dvanaest puta van Münchena, u Bad Tölzu, Rosenheimu, pa čak i Stuttgartu. Broj publike je varirao između osam stotina i dvije hiljade. Krajem septembra i početkom oktobra 1920. Hitler je nekoliko puta putovao u Austriju da bi podržao izbornu kampanju Nacionalsocijalističke partije u obližnjem Württembergu. 

Početkom 1921. njegov govor o Versaillesu u Zirkusu Krone slušalo je oko 5.600 ljudi. Jedan očevidac, njegov prvi biograf Konrad Heiden, prisjećao se da je tajna uspjeha Hitlerovih govora u tome da je činio da se ljudi iz publike osjećaju kao “učesnici”, a ne kao “slušaoci”. Saveznička odlučnost da se uništi Njemačka, vjerovao je Hitler, ilustrovana je njihovim nastavkom blokade i nakon kraja neprijateljstava.

Tvrdio je: “Žele da nas potpuno unište, da nam djecu učine bolesnom i da ih više ne bude.” U zahtjevima za reparaciju usmjerenu i na njemačku poljoprivredu, vidio je plan da se smanji njemačko stanovništvo putem “gladi” u skladu s navodnom Clemenceauovom politikom eliminisanja “dvadeset miliona viška” Nijemaca. Glavni krivac je, međutim, bila Britanija, pošto ju je Hitler smatrao “gospodaricom uništenja narodnog zdravlja”, gdje su Nijemci bili tek njihova posljednja žrtva u mnogo široj globalnoj strategiji gladi. Versajski sporazum je stoga bio tek nastavak ratne blokade drugim sredstvima. U Hitlerovoj retorici, navodna kampanja podrivanja supstance njemačkog Volka kao cjeline bila je važnija od pitanja teritorijalnih gubitaka.

Glavni cilj ove strategije, tvrdio je Hitler, bio je smanjivanje stanovništva Njemačke, dijelom kroz gladovanje, ali uglavnom kroz iseljavanje. “Gubitak [naše] cijele trgovačke flote”, tvrdio je, dopunjava “uništenje naše industrije, odnosno pravi prazninu unutar glavne arterije cijelog našeg ekonomskog života.” Hitler je nastavio: “Kod nas više nema međunarodne trgovine, tako da smo sada izgubili mogućnost da hranimo dvadeset miliona ljudi.” Lamentovao je: “Antanta nam savjetuje iseljavanje da bismo se prehranili, a da se ovdje isprazni prostor za istočnoevropske Jevreje.” Drugim riječima, Hitler se bojao da bi Njemačka mogla da postane žrtva onoga što se danas zove “razmjena stanovništva”.

Sve to je bilo uključeno u širu, makar i idiosinkratičnu kritiku evropskog imperijalizma. S jedne strane, Hitler je bio ogorčeni kritičar Britanskog Carstva. Pitao je: “Gdje je bio zakon kad je Britanija napunila Kinu i Indiju opijumom, a Sjevernu Ameriku alkoholom, da bi sebi olakšala podčinjavanje tamošnjih domorodaca?” Također je optuživao Britaniju da je “redukovala irski narod s osam i po miliona na četiri i po miliona ljudi [preko gladi izazvane nestašicom krompira]”, te je “cinično dozvolila” da 29.000 burskih žena umre mučnom smrću u “koncentracionim logorima Južne Afrike”. Crncima je uputio uvredljiv kompliment da bi radije u nekoj sali “vidio stotinu crnaca, nego jednog Jevreja”.

S druge strane, Hitleru nije toliko smetao kolonijalizam, koliko ono što će kasnije nazvati “negrifikacijom” Nijemaca. Tvrdio je kako Saveznici poručuju: “Ako crnci nemaju ni par pantalona, onda ne treba ni vama.”

Ideja da je Njemačka porobljena i svedena na status afričke kolonije u to doba je bila široko rasprostranjena, ne samo u desničarskim krugovima. Viktor Klemperer, jevrejski veteran koji je služio u istoj diviziji kao i Hitler, a koji će kasnije i sam biti žrtva nacizma, je napisao: “Način na koji se sile Antante ponašaju prema Njemačkoj čini me ogorčenim kao da se neko prema meni lično ponaša kao prema crncu”; u drugoj prilici uporedio je situaciju u kojoj se nalazi Reich, sa situacijom u kojoj je Kongo. Mnogi Nijemci su okupaciju, reparacije i prisustvo neprijateljskih kolonijalnih trupa doživjeli ne samo kao podčinjavanje, nego i kao neku vrstu kastriranja,što je sentiment koji je postojao od krajnje desnice do SPD‑a, pa čak i među grupama za ženska prava koje su se bavile seksualnim nasiljem. Vajmarska Njemačka u kojoj je Hitler djelovao bila je istovremeno kolonizovana i postkolonijalna u eri kontinuiranog zapadnog imperijalizma. Poraz od zapadnih sila okrenuo je međunarodni rasni red za sto osamdeset stepeni. (...) 

Bio je također duboko kritičan prema planovima, i starim imperijalnim i savremenim vajmarskim, da se njemačke nevolje riješe kroz ekonomski rast i trgovinu. U posljednjoj deceniji devetnaestog vijeka, kancelar Caprivi je dao čuvenu izjavu da Njemačka mora izvoziti robu da ne bi izvozila ljude. U trećoj deceniji dvadesetog vijeka, Stresemann i drugi lideri su pozivali Nijemce da se ostvaruju kroz ekonomsku aktivnost, zalažući se za ono što bismo danas zvali jačom geoekonomskom strategijom za odbranu nacionalnih interesa. Hitler je odbacivao “čisto ekonomsko posmatranje stvari” i nazivao je to “najvećom greškom njemačke politike u prethodnim decenijama”. “Mirnodopsko preuzimanje [svjetske] moći putem naše ekonomije kakvom smo se nadali”, nastavio je, “doživjelo je propast.” Hitler je tvrdio: “Industrijalizacija [i] mirnodopsko zauzimanje svijeta je osuđeno na propast jer se ekonomska politika ne može voditi bez mača [niti] ima industrijalizacije bez moći.”

Objašnjavao je: “Važnost ekonomije je drugorazredna.” “Glavna stvar”, naglašavao je Hitler, “je nacionalni ponos [i] ljubav prema domovini.” Primarnost politike u Hitlerovom razmišljanju nije mogla biti jasnije izražena.

Spas Njemačke, tvrdio je, mora da počne od duboke unutrašnje transformacije. Tvrdio je: “Moramo najprije uništiti unutrašnjeg neprijatelja, a zatim će nam biti lako da skršimo onog vanjskog.” To je zahtijevalo “unutrašnje pročišćenje” i “davljenje zmije koja je u nama”. Njegov apsolutni prioritet bio je obračun s Jevrejima, ali tu nije bio konkretan pozivajući tek na njihovo “uklanjanje”. 
Hitlerova unutrašnja ekonomska politika u ovom trenutku je bila dosta mutna, jedva skicozna, ali je njen generalni pravac bio nepogrešivo jasan. Pozivao je na “nacionalizaciju cijelog bankarskog i finansijskog sistema” i stoga “slamanje kamatnog ropstva”, što je fraza koju je pozajmio od Gottfrieda Federa. Cilj mu nije toliko bilo javno vlasništvo u marksističkom smislu, koliko nacionalna kontrola nad polugama međunarodnih finansijskih manipulacija. Hitler još nije pozivao na fizičko uništavanje svjetskog jevrejstva, ali je implicitno već prizivao eliminisanje njemačkog jevrejstva, barem u kontekstu budućeg rata, da ne bi ponovo djelovali kao peta kolona. U pismu Gemlichu iz septembra 1919. već je pozivao na “potpuno uklanjanje Jevreja”, dok u jednom pismu iz augusta 1920. jedan korespondent izvještava kako Hitler vjeruje da “bacil” mora biti “uništen da bi se osiguralo preživljavanje njemačkog naroda”. Na ovaj ili onaj način, njegova unutrašnja politika je suštinski bila vanjska politika. Hitler se, dakle, zalagao za “socijalizam”, ali ne kao socijaldemokrati, nezavisni socijalisti ili komunisti. “Nacionalno” i “socijalističko” su, tvrdio je, “dva identična termina.” 

Hitler je pojasnio: “Istinski socijalizam nas uči da što je moguće bolje obavljamo svoju dužnost, istinski socijalizam odgovara najvišoj formi Volka.” Govorio je: “Marksizam nije socijalizam, ja ću da uzmem socijalizam od socijalista.” Otud su u imenu partije i postojali pridjevi “radnički” i “socijalistički”. U partiji, rekao je Hitler, “nema prostora” za “klasno svjesne proletere”, kao što nema prostora ni za “klasno svjesnu buržoaziju”. Više puta se okretao ka radnicima.  Sve ovo objašnjava Hitlerovu ambivalenciju prema komunistima, koje ne samo da je smatrao dobrim ljudima koji su zalutali, nego i temperamentom srodnijim sebi od mlake buržoazije koja bi uvijek išla sredinom. Govorio je: “Radije bih pristao na boljševičku Njemačku, nego na južnu Njemačku pod Francuzima.” Jedan posmatrač je primijetio kako se “Hitler udvara komunistima” govoreći kako “dva ekstrema, komunisti i studenti, treba da budu združeni”. Centralni teren, tvrdio je, prepun je beskorisnih “ulizica” (Schleimsieder), dok su se “komunisti borili s oružjem i samo su zalutali”. Njih samo treba privesti “nacionalnim ciljevima”.  Kad je o njemačkim komunistima riječ, Hitler je mrzio grijeh, ali je volio grešnike. Hitlerova pozicija u to vrijeme je bila komplikovana. U najvećem dijelu Njemačke bio je potpuno nepoznat. Najvažnije berlinske novine ignorisale su i njega i njegovu partiju. Nije ih zainteresovao čak ni bučni Deutscher Tag u Coburgu, čiji je odjek bio ograničen na jug Njemačke. Hitler je imao vrlo malo finansijera izvan Bavarske, uz značajan izuzetak Fritza Thyssena, rurskog industrijskog baruna, čiji je doprinos tokom 1923. godine bio izuzetno veliki. Uprkos tome, u bavarskom desničarskom nacionalističkom miljeu, tačnije onom njegovom krilu koji se nije zalagao za posebnu poziciju Bavarske, Hitler je sada imao vodeću ulogu. U Münchenu je bio poznat svima, tako da je Thomas Mann u jednom tekstu za američki časopis The Dial iz 1923. godine opisao München kao “Hitlerov grad”. Njegovi govori su privlačili mnogobrojnu i ekstatičnu publiku. Karl Alexander von Müller koji ga je prvi put čuo kako govori krajem januara 1923. godine opisuje “zapaljivo jezgro hipnotičnog masovnog oduševljenja”  potpomognuto zastavama, neprestanom muzikom u ritmu marša i kratkim govorima sporednih partijskih funkcionera, prije nego što se pojavi on, a masa počinje frenetično da ga pozdravlja. Hitlera bi poslije gotovo svake rečenice prekidali burni aplauzi, a zatim bi sišao s pozornice i otišao na nove zadatke.
Tokom narednih nekoliko mjeseci, tempo nacističkih skupova se povećao. Partija je dobila 20.000 novih članova početkom 1923. godine, a taj broj se u narednih deset mjeseci više nego udvostručio dosegavši 55.000; broj članova SA se učetverostručio s 1.000 na skoro 4.000 u istom periodu.8 Sam Hitler je bio toliko poznat da je NSDAP bila prozvana “Hitlerov pokret”, pa je u spisima Bavarske policije tako i nazivana. On je postao kultna figura. U februaru 1923. godine Volkischer Beobachter postaje dnevni list koji daje poseban tretman štampanju Hitlerovih govora. Dva mjeseca kasnije, u listu se obilježava Hitlerov rođendan, što je počast koju nije imao nijedan drugi nacistički lider. Odavno se odrekao skromne uloge bubnjara. Hitler je ponovo govorio o potrebi za diktatorom. Njemački narod, tvrdio je, “vapi za čovjekom koji će ih pozvati: Neka Njemačka ustane [i] maršira.” Kontekst i retorika ne ostavljaju mjesta sumnji: on lično je namjeravao da bude taj. Njegovi sljedbenici doživljavali su ga ne samo kao lidera nacionalnog pokreta, nego kao spasitelja Njemačke i budućeg vođu. Oberfuhrer SA Hermann Göring pozdravio ga je na rođendanskom mitingu 20. aprila 1923. godine kao “voljenog Führera njemačkog oslobodilačkog pokreta”. Alfred Rosenberg ga je jednostavno opisao kao “njemačkog vođu [Führera]” Hitler je, također, radio na širenju svojih međunarodnih veza.

Razlozi za to su dijelom bili finansijski. Jedna od figura u koju je Hitler ulagao velike nade bio je američki automobilski tajkun i kandidat za Kongres ispred Demokratske stranke Henry Ford, koji za njega nije simbolizirao samo produktivan nacionalni kapitalizam kome se divio, nego je bio i aktivan antisemit. Njegova knjiga, koja se u prevodu zvala Der internationale Jude (1921.), bila je veliki uspjeh u Njemačkoj. U to vrijeme već je bilo poznato da Hitler drži Fordov portret u svojoj kancelariji, a govorkalo se i da će pozvati Amerikanca na razgovor. Ipak, njegova udvaranja Fordu nisu bila uspješna.