MKUltra je bio ilegalni program eksperimentiranja na ljudima koji je osmislila američka Središnja obavještajna agencija (CIA). Pokuse je izvodio ured za znanstveno istraživanje. Program je započeo početkom 1950-ih, a trajao je barem do kasnih 1960-ih te je koristio američke i kanadske državljane kao “pokusne kuniće”. Dosad objavljeni dokumenti upućuju na to da su se ti pokusi sastojali od pokušaja upravljanja mentalnim stanjima ljudi i mijenjanja funkcija mozga putem droga i drugih kemikalija, hipnoze, deprivacije osjetila, izolacije, verbalnog i seksualnog zlostavljanja te različitih oblika mučenja. Izraz MKUltra je CIA-in kriptonim: “MK” je proizvoljni prefiks koji označava Ured tehničke službe, a “Ultra” proizvoljna riječ koja se koristi za imenovanje projekta.

Direktor CIA-e Richard Helms naredio je 1973., usred panike uzrokovane skandalom Watergate, uništenje svih dosjea MKUltre. Ipak, spremište od oko 20 tisuća dokumenata preživjelo je Helmsovu čistku jer su bili pogrešno pohranjeni. Otkriveni su 1977. O aferi je prvi pisao The New York Times u prosincu 1974., što je potaknulo istrage Kongresa Sjedinjenih Američkih Država i komisije poznate kao Rockefellerova komisija. U ljeto 1975. izvješća Kongresa i Rockefellerove komisije otkrili su javnosti prvi put da su CIA i Ministarstvo obrane provodili eksperimente na ljudima kao dio opsežnog programa kako bi otkrili kako utjecati i kontrolirati ljudsko ponašanje korištenjem psihoaktivnih droga kao što su LSD i meskalin te drugih kemijskih, bioloških i psiholoških sredstava. Također su otkrili da je najmanje jedan subjekt, Frank Olson, umro nakon primjene LSD-a. Veći dio onoga što je otkriveno bilo je sadržano u izvješću, koje je pripremio ured glavnog inspektora 1963. godine, a koje je preživjelo uništavanje zapisa. Sljedeći preporuke kongresnog odbora, predsjednik Gerald Ford je 1976. izdao prvu Izvršnu naredbu o obavještajnim aktivnostima koja je, između ostalog, zabranila “eksperimentiranje s drogama na ljudima, osim uz informirani pristanak, u pisanom obliku i uz svjedočenje nezainteresirane strane, svakog takvog ljudskog subjekta”.

Naknadne naredbe predsjednika Cartera i Reagana proširile su direktivu na bilo koji eksperiment na ljudima.

Projekt MKUltra započeo je 1950-ih, u ozračju paranoje, nakon što je SAD izgubio nuklearni monopol, kad je strah od komunizma bio na vrhuncu. CIA je uložila milijune dolara u studije koje su ispitivale načine utjecaja i kontrole uma. Neki povjesničari tvrde da je jedan od ciljeva MKUltre i srodnih CIA-inih projekata bio sadržan u romanu “Mandžurijski kandidat” Richarda Condona, koji je prvi put objavljen 1959. Riječ je o političkom trileru o muškom članu istaknute američke političke obitelji kojega komunistički agenti, metodom ispiranja mozga, pretvaraju u svojeg plaćenog ubojicu.

Tijekom ranih 1940-ih, nacistički znanstvenici su u koncentracijskim logorima Auschwitz i Dachau vršili eksperimente na ljudima koristeći barbiturate, skupinu lijekova koji djeluju kao depresori središnjeg živčanog sustava, derivate morfija i halucinogene poput meskalina. Eksperimenti, čiji je cilj bio razviti “serum istine” koji bi, prema riječima jednog laboratorijskog asistenta znanstvenika iz Dachaua, Kurta Plötnera, “eliminirao volju ispitane osobe”, vršeni su na poljskim, ruskim i ukrajinskim ratnim zarobljenicima. Američki povjesničar Stephen Kinzer tvrdi da je MKUltra nastavak tih nacističkih eksperimenata, o čemu svjedoči upotreba meskalina na nesvjesnim subjektima na isti način na koji je to rađeno u Dachauu. Američki interes za eksperimente povezane s drogama započeo je 1943. godine, kad je Ured za strateške usluge počeo razvijati “lijek istine”. Godine 1947. američka mornarica je pokrenula projekt CHATTER, tijekom kojega je prvi put testiran LSD na ljudima. Tri godine kasnije, 1950., CIA je, pod vodstvom generala Waltera Bedella Smitha, pokrenula niz projekata koji su uključivali eksperimente na ljudima, počevši od pokretanja projekta Bluebird, službeno preimenovanog u Projekt Artičoka, čiji je cilj bio utvrditi može li se pojedinca natjerati da nehotice izvrši pokušaj atentata. U eksperimentima su korišteni morfij, meskalin i LSD, kao i određeni virusi, poput virusa denga groznice, kao potencijalna sredstva za onesposobljavanje neprijatelja. Artičoka je 1953. prerasla u projekt MKUltra. Odobrio ga je direktor CIA-e Allen Dulles. Cilj projekta bio je razvoj lijekova za kontrolu uma kao odgovor na navodnu sovjetsku, kinesku i sjevernokorejsku upotrebu tehnika kontrole uma na američkim ratnim zarobljenicima tijekom Korejskog rata. CIA je željela koristiti slične metode na vlastitim zarobljenicima i bila je zainteresirana za manipuliranje stranim vođama takvim tehnikama, osmišljavajući nekoliko shema za drogiranje Fidela Castra. Projekt je pokušao razviti savršeni “serum istine” koji bi CIA koristila prilikom ispitivanje osumnjičenih sovjetskih špijuna tijekom Hladnog rata i istražiti druge mogućnosti kontrole uma. U nekim slučajevima, akademski istraživači financirani su bespovratnim sredstvima CIA-inih paravanskih organizacija, ali nisu bili svjesni da CIA koristi njihov rad u te svrhe.

Projekt je vodio kemičar Sidney Gottlieb, rođen 1918. Posjedovao je napredna znanja o otrovima, zbog čega je, na preporuku svog sveučilišnog profesora Ire Baldwina, koji je vodio vladin projekt biološkog oružja, i doveden u CIA-u. Gottlieb je odabrao više istraživača, znanstvenika i bivših članova OSS-a da rade za njega u okviru MKUltra projekta. Oni su provodili eksperimente u Gottliebovo ime i izvještavali ga o svojim nalazima. CIA je početkom 1950-ih, na Gottliebov prijedlog, otkupila cjelokupnu svjetsku zalihu LSD-a, koji je 1938. izolirao Albert Hofmann u Sandozovim laboratorijima u Baselu, što je dovelo do ilegalnog širenja LSD-a u zatvorima, bolnicama, klinikama i drugim vladinim institucijama. Eksperimenti su uključivali davanje LSD-a ranjivim skupinama, poput mentalnih bolesnika, prostitutki, zatvorenika, ovisnika o drogama, odnosno “ljudima koji se nisu mogli boriti”, kako je to formulirao jedan službenik agencije. Gottlieb je želio istražiti kako će građani reagirati na drogu, a da ne znaju što im se točno događa. Sponzorirao je liječnike poput Donalda Ewena Camerona i Harrisa Isbella u svojim kontroverznim psihijatrijskim istraživanjima, uključujući eksperimente na ljudima bez njihova pristanka. Gottlieb je bio izravno odgovoran za jedinu potvrđenu smrt u sklopu projekta. Dao je vojnom bakteriologu Franku Olsonu LSD na MKUltra seminaru, što je dovelo do Olsonova samoubojstva tjedan dana kasnije. Olson je skočio s prozora hotelske sobe na 13. katu u New Yorku, navodno kao rezultat duboke depresije izazvane drogom. Prema Stephenu Kinzeru, američkom novinaru i bivšem dopisniku New York Timesa, Olson je prišao svojim nadređenima nešto ranije sumnjajući u moralnost projekta i zatražio ostavku u CIA-i. Gottlieb se umirovio 1973. godine izjavivši da ne vjeruje da je njegov rad u CIA-i bio učinkovit. On i supruga Margaret proveli su dvije godine putujući po Australiji, Africi i Indiji, prije nego što su nekoliko mjeseci vodili bolnicu za gubavce u Indiji, nakon čega su se vratili u Kaliforniju, gdje je Gottlieb stekao magisterij iz logopedije. Nakon pet godina preselili su se u Virginiju, gdje je Gottlieb povremeno volontirao u osnovnim i srednjim školama, a povremeno i u hospicijima kao logoped.

Tijekom saslušanja pred Senatskim pododborom za zdravstvo, zamjenik direktora CIA-e je izjavio da je više od 30 institucija i sveučilišta bilo uključeno u eksperimentalni program testiranja droga na neupućenim građanima “na svim društvenim razinama, visokim i niskim, Indijancima i strancima”. Među ljudima koji su dobrovoljno pristali na eksperimente bila su i dvojica planetarno poznatih pisaca, pjesnik Allen Ginsberg i Ken Kesey, autor kultnog romana “Let iznad kukavičjeg gnijezda”. Ginsberg je prvi put uzeo LSD u eksperimentu na kampusu Sveučilišta Stanford, nakon čega je postao pobornik uzimanja psihodeličnih droga. Kad je saznao da je cijeli projekt financirala CIA, izjavio je: “Jesam li ja, Allen Ginsberg, proizvod jednog od CIA-inih žalosnih, nepromišljenih ili trijumfalno uspješnih eksperimenata u kontroli uma?”. Ken Kesey se dobrovoljno prijavio za MKUltrine eksperimente koji uključuju LSD i druge psihodelične droge u bolnici Veterans Administration u Menlo Parku dok je bio student na obližnjem Sveučilištu Stanford. Keseyeva iskustva pod utjecajem LSD-a nadahnula su ga da promovira korištenje droga, što je utjecalo na rani razvoj hipi kulture. Između osoba čije sudjelovanje u eksperimentima nikad nije bilo službeno potvrđeno izdvajaju se dva imena: Charles Manson i Ted Kaczynski. Manson je bio glazbenik i kriminalac, vođa kulta Obitelj Manson, čiji su sljedbenici izvršili niz od najmanje desetak ubojstava krajem 1960-ih i početkom 1970-ih. Manson je sudjelovao u psihološkim eksperimentima izazvanima drogama koje je vodila savezna vlada u zatvoru.

Takvi eksperimenti hipotetski su se mogli nastaviti kroz njegovu stalnu vezu s Haight Ashbury Free Clinic u San Franciscu nakon što je izašao iz zatvora 1967. Ted Kaczynski, poznat i kao Unabomber, bio je matematičar koji je 1969. napustio akademsku karijeru kako bi se posvetio primitivnom načinu života u prirodi. Kaczynski je ubio troje ljudi i ranio 23 između 1978. i 1995. u nacionalnoj kampanji bombardiranja poštom protiv ljudi za koje je vjerovao da unapređuju modernu tehnologiju i uništavaju prirodni okoliš. Kaczynski je navodno bio predmet dobrovoljne psihološke studije za koju neki izvori tvrde da je bio dio MKUltre. Kao student druge godine na Harvardu, Kaczynski je sudjelovao u studiji koju je publicist Alston Chase opisao kao “namjerno brutalizirajući psihološki eksperiment” koji je vodio harvardski psiholog Henry Murray povezan s CIA-om. Ukupno je Kaczynski proveo 200 sati u sklopu studije. Chase u svojoj knjizi “Harvard and the Unabomber: The Education of an American Terrorist” povezuje Kaczynskijeva zlostavljačka iskustva pod Murrayem s njegovom kasnijom kriminalnom karijerom. Sam Kaczynski je to negirao, izjavivši da je imao samo jedno neugodno iskustvo s Murrayevim eksperimentima u trajanju od 30 minuta.

Najzloglasniji istraživač MKUltre bio je Donald Ewen Cameron, predsjednik Svjetskog udruženja psihijatara i psihijatar na montrealskom Allan Memorial Instituteu Sveučilišta McGill, kojega mnogi smatraju rodonačelnikom metoda mučenja koje su korištene u Iraku i Guantanamu, kao i na drugim tajnim lokacijama diljem svijeta kojima je upravljala CIA. Sredstva za istraživanja Cameronu je slala CIA-ina paravanska organizacija, Društvo za istraživanje ljudske ekologije. Cameron nije znao da novac dolazi od CIA-e. Razvio je metodu “psihičkog upravljanja”. Podvrgavao je pacijente govornim porukama na vrpcama s ciljem reprogramiranja njihovih osobnosti. Do dvadeset sati dnevno, uključujući i tijekom produljenog sna izazvanog drogama, pacijenti bi bili prisiljeni slušati istu rečenicu iznova i iznova. Zvučnici su čak bili stavljani ispod jastuka pacijenata. Cameron je koristio kratke govorne poruke. Čak i ako se izuzmu neusporediva kršenja osnovnih ljudskih prava i sustavni nedostatak informiranog pristanka na često iscrpljujuće postupke, šteta nanesena umu i mozgu žrtava bila je prevelika da bi željene psihološke i bihevioralne promjene bile od velike vrijednosti za svrhe koje su predvidjele obavještajne agencije. Dok su se poruke reproducirale, Cameron je davao žrtvama paralitičke i sedativne lijekove, poput natrijeva amitala i LSD-a, koji su slabili njihovu obranu. Naomi Klein u svojoj knjizi “Doktrina šoka” navodi da je Cameron prvi dizajnirao “znanstveno utemeljen sustav za izvlačenje informacija iz ‘otpornih izvora’. Drugim riječima, mučenje”. Alfred W. McCoy, američki povjesničar i pedagog, navodi da je Cameron postavio znanstvene temelje za CIA-inu metodu psihološkog mučenja u dvije faze. U prvoj se kod žrtve javlja dezorijentacija, a u drugoj stanje “samonanesene nelagode” pri kojoj “dezorijentirani subjekt može ublažiti bol kapitulacijom”.