Hrvati ne mrze Židove, ali imaju dežurnog krivca

Screenshot Youtube
Progon Židova u NDH nije bilo odraz raspoloženja naroda nego Pavelićevo kukavičko podilaženje svome mentoru Hitleru
Vidi originalni članak

Nekad najpoznatiji svjetski disident i ugledni nobelovac, a na kraju života "proslavljeni" ruski nacionalist, Aleksandar Solženjicin, pored sjajnih djela "Jedan dan u životu Ivana Denisoviča" i "Arhipelag Gulag", krajem devedesetih godina prošlog stoljeća napisao je jedno koje mu nije na ponos - "Dvjesto godina zajedno". Pokušavši "nepristrano i objektivno" prikazati svu složenost i višeznačnost židovsko-ruskih odnosa, Solženjicin je Židove u ruskoj povijesti prikazao jednostrano, tendenciozno i - ksenofobično.

Govoreći o židovskim karakternim osobinama, on naglašava poznate antisemitske floskule: Židovi izbjegavaju ozbiljne poslove, naklonjeni su zelenaštvu, parazitizmu, trgovini alkoholom, osvetoljubivi su, rušilački nastrojeni, beskrupulozni u svakom pogledu, pohlepni, licemjerni, pružaju otpor asimilaciji, ali se istodobno trude na svaki način nametnuti svoju religiju i svoju kulturu. Solženjicin je u svom navodno objektivnom povijesnom prikazu potvrdio staru tezu kako se "uzrok antisemitizma nalazi u samim Židovima".

Bombardiranje Kako je Pavelić prodao, pa izdao Zadar

Zanimljivo je da je ovo izašlo iz pera čovjeka koji je prvi trebao razumjeti što znači biti disident, prognan i nepravedno obilježen kao "neprijateljski element". Da stvar bude jasnija, bilo je više povijesnih momenata kad su Židovi bili na tapeti: svaki iz različitog razloga, ali svi su (bili) povezani. Istina je da kroz povijest Židove nitko nikad ništa nije pitao i da su do svog statusa došli zbog svog truda, unutarnje kohezije i snažnih religijsko-obiteljski veza, te snažnog ulaganja u obrazovanje, znanje i biznis.

Paradoksalno je da su Židovi upravo zbog svoje specifičnosti i odvojenosti redovito bili percipirani kao vanjska prijetnja i dežurni krivci za sve društveno-gospodarske nepogode. U posljednje se vrijeme sve češće i glasnije raspravlja o fenomenu novog antisemitizma u Europi i svijetu. Iako tu nije riječ o nekom novom antisemitizmu nego o novijoj verziji stare društvene anomalije, naša zadaća i odgovornost je spriječiti takve pojave u samom startu.

Zanimljivo je da antisemitizam danas cvate u onim zemljama u kojima političari i društvo olako prelaze preko takvih tendencija i da je redovito povezan i s ostalim ksenofobijama. Ne bi čovjek vjerovao, ali urbana europska desnica i njima omražena migrantska populacija pridošla iz arapskih zemalja, koja, usput rečeno, još nije svjesna prosvjetiteljstva i univerzalnosti ljudskih prava, imaju nešto zajedničko, a to je upravo antisemitizam.

Desničarski antisemitizam se danas kamuflira kao anticionizam, pri čemu nepromišljena masa propušta razlikovati službenu politiku i promašaje države Izrael od cijelog židovskoga kolektiva raširenog po cijelom svijetu. Velik je broj uglednih Židova koji su jako kritični prema štetnoj politici Benjamina Netanjahua i izraelskom apartheidu. No mišljenja sam, koliko se god benzina dolijevalo, da se Zapad jako opekao i oprezan je po tom pitanju.

Za razliku od suptilnog antisemitizma europske desnice, antisemitizam muslimanskih izbjeglica je mlad, agresivan i sirov. On je toliko uzeo maha da se u pojedinim švedskim školama, u kojima ima velik broj djece islamskih migranata, više i ne održavaju predavanja o holokaustu zato što tad dio učenika automatski počinje vrijeđanjemučitelja i protestno napušta učionicu. Jedan od primjera je i židovska škola u Stockholmu koja, prema riječima profesora Paula Levinea, trećinu svoga godišnjeg budžeta troši samo na osiguranje i zaštitu.

Njemački mediji su nedavno izvijestili kako se religiozniji Židovi danas ne usude hodati gradom s kipom na glavi jer se boje reakcije i učestalih napada izbjeglica i migranata iz arapskih zemalja, tradicionalno negativno nastrojenih prema Izraelu i Židovima zbog izraelsko-palestinskog sukoba. No ne treba ići ni tako daleko... Prije dvije i pol godine nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine u Zenici je u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo odigrala utakmicu protiv Izraela.

Stari Splićani Bez Židova, Split bi danas bio 'malo misto' na Jadranu

Tom je prigodom dio navijača neposredno prije utakmice gazio i zapalio izraelsku zastavu, dok su navijači tijekom utakmice pjevali: "Juden, auf Wiedersehen!". Žalosno je što i javnost u BiH preko takvih pojava redovito nonšalantno prelazi.

Suprotno povremenim ispadima i prisutnim uvriježenim predrasudama o Židovima "koji vladaju svijetom", većinu Hrvata teško je okarakterizirati kao antisemite. Antisemitizam i progon Židova u vrijeme marionetske i zločinačke NDH nisu bili odraz volje naroda i raspoloženja nego Hitlerov diktat i Pavelićevo kukavičko podilaženje svome mentoru.

Jedan od razloga zbog kojih u današnjoj Hrvatskoj nema antisemitizma je vjerojatno i taj što hrvatski Židovi nisu društveno istaknuti te što je uloga dežurnog Pedra namijenjena nekim drugim "strancima" na koje se bezrazložno usmjerava društvena frustracija.

Bilo kako bilo, odgovor na bujanje ovog negativnog fenomena u Europi je kvalitetno obrazovanje za sve i ustrajavanje na promociji europskih vrijednosti. Zanimljivo je primijetiti da se i antisemitizam, kao i islamofobija temelje upravo na stereotipima i strahu od nepoznatog drugoga. Europskim desničarima treba konstantno davati lekcije iz povijesti, a arapskim izbjeglicama i migrantima jasno pokazivati što europsko društvo očekuje od njih. Jer, koliko god to mnogi negirali, Židovi su jedni od nositelja europskog identiteta i vrijednosti i antisemitizam se u normalnom društvu ne može i ne smije tolerirati.

Posjeti Express