Bosna i Hercegovina je zemlja siromaštva. To sad više nije ni stvar osobnih dojmova i pogleda nego krute statistike i rezultat ekonomskih činjenica. Nije to samo posljedica visoke vanjske zaduženosti, koja se konstantno povećava, nego i katastrofalno lošega gospodarenja državnom imovinom, koja se istopila, rasula, rasprodala i nestala. Subjektivni dojam kaže da je Bosna i Hercegovina većinski zemlja stranačkih uhljeba, ratnih kvaziheroja i profitera. Nije onda teško razumjeti da se iz takve zemlje masovno iseljavaju ne samo mladi ljudi nego i cijele obitelji. Kad je riječ o iseljenim Hrvatima, ovaj se tjedan u Beču dogodilo nešto poprilično opskurno. Na svečanoj humanitarnoj večeri i susretu Hrvata iz Konjica u Beču svečano su pozdravljeni “posebni gosti”, i to službeni predstavnici HDZ-a BiH: predsjedatelj Doma naroda Parlamenta BiH Tomislav Martinović te predsjednica Vlade HNŽ-a Marija Buhač. Svjestan sam da nema smisla trošiti slova i znakove na potkapacitirane i korumpirane HDZ-ovce. Ali što je bilo u glavi organizatora koji su na susret iseljenih Hrvata iz BiH kao počasne goste pozvali upravo one čija je politika najodgovornija za njihovo iseljavanje? To je već ozbiljna dijagnoza, vjerojatno prvi simptom štokholmskog sindroma s elementima dobrog starog Alzheimera. Hrvati se, naime, toliko ulizuju svojim najvećim štetočinama da je to za jedno ozbiljnije psihološko istraživanje. Slično kao kad bi, primjerice, pokojnog Bin Ladena pozvali da prereže crvenu vrpcu povodom otvaranja obnovljenog Svjetskog trgovačkog centra te da se još usudi čitati bukvicu graditeljima koji su probili sve rokove i zvučni zid.