Bilo je nešto poslije osam sati ujutro, 8. listopada 2001. godine. Gusta jesenska magla nadvila se nad Milanom. U zračnoj luci Linate, smještenoj svega nekoliko kilometara od središta grada, vidljivost je bila toliko slaba da piloti nisu mogli pouzdano vidjeti što se nalazi nekoliko stotina metara ispred njih. Za 104 putnika Scandinavian Airlinesa to je trebalo biti sasvim obično jutro. Ukrcali su se na let SK686 za Kopenhagen, sjeli na svoja mjesta i čekali polijetanje. Šest članova posade pripremalo je zrakoplov McDonnell Douglas MD-87 za put prema Danskoj. Nitko od njih nije znao da se u istom trenutku, negdje u bijeloj izmaglici, prema njihovoj pisti približava mali privatni mlažnjak. Samo nekoliko minuta poslije svih 110 ljudi u putničkom zrakoplovu bit će mrtvo. Zajedno s njima poginut će četiri osobe iz privatnog zrakoplova i četvorica radnika na zemlji. Bila je to najgora zrakoplovna nesreća u talijanskoj povijesti, ali i jedna od onih nesreća u kojima je gotovo nemoguće pronaći samo jednog krivca. Radar za nadzor kretanja zrakoplova na tlu nije radio. Oznake na stazama za vožnju bile su nejasne ili zastarjele. Dio sigurnosnih upozorenja bio je isključen. Kontrolor leta nije imao potpunu sliku onoga što se događalo na aerodromskim površinama. A onda je jedan pogrešan zaokret privatnog zrakoplova pokrenuo katastrofu.
Na drugoj strani zračne luke toga se jutra pripremao za polijetanje Cessna Citation CJ2, mali dvomotorni poslovni mlažnjak namijenjen prijevozu poslovnih ljudi. U njemu su bile četiri osobe: dvojica njemačkih pilota i dvojica Talijana. Među putnicima bio je 44-godišnji Luca Fossati, čelnik poznate talijanske prehrambene tvrtke Star, čiji su proizvodi bili sastavni dio brojnih talijanskih kuhinja. Fossati je razmatrao kupnju takvog poslovnog zrakoplova, a let je bio povezan s predstavljanjem mlažnjaka potencijalnom kupcu. Odredište je bio pariški aerodrom Le Bourget, često korišten za privatno i poslovno zrakoplovstvo.
Cessna je toga jutra već sletjela u Linate i nalazila se na dijelu aerodroma namijenjenom privatnom zrakoplovstvu. Piloti su zatražili dopuštenje za pokretanje motora i krenuli prema stazi s koje su trebali poletjeti. Kontrola leta uputila ih je da slijede određenu rutu, označenu kao R5. No upravo je tu počeo niz događaja koji će se završiti smrću 118 ljudi. Na mjestu gdje se put za zrakoplove račvao, posada Cessne skrenula je pogrešno i umjesto prema R5 nastavila stazom R6. Ta je staza vodila prema aktivnoj pisti kojom je već jurio veliki putnički avion Scandinavian Airlinesa.
Piloti nisu znali gdje se zapravo nalaze. Zbog magle nisu mogli vidjeti dovoljno daleko da se orijentiraju prema okolnim objektima, a oznake na aerodromu nisu im pružale jasnu sliku. Još je problematičnije bilo to što ni kontrolor leta nije shvatio da je privatni zrakoplov krenuo pogrešnim putem. Prema naknadnoj rekonstrukciji razgovora iz kontrolnog tornja, posada Cessne tijekom kretanja prijavila je oznaku S4. Bila je to iznimno važna informacija, jer se ta oznaka nalazila na pogrešnoj stazi R6. No kontrolor nije prepoznao njezino značenje. Oznaka, koja više nije pripadala aktualnom sustavu označavanja, nije se nalazila na kartama kojima se služio. Bila je to jedna od posljednjih prilika da se nesreća spriječi.
Za to vrijeme posada skandinavskog zrakoplova pripremala se za polijetanje prema Kopenhagenu. Zrakoplov je već bio na glavnoj pisti i dobio je dopuštenje za uzlijetanje. Piloti su povećali potisak, avion je počeo ubrzavati i nekoliko trenutaka poslije jurio je pistom brzinom većom od 250 kilometara na sat. U kabini su se odvijale uobičajene radnje karakteristične za polijetanje. U takvoj fazi leta piloti su potpuno usredotočeni na brzinu, instrumente i održavanje smjera. Još nisu bili svjesni da će im se na putu pojaviti drugi zrakoplov. Cessna je u međuvremenu nastavila vožnju pogrešnom stazom. Njezini piloti postupali su prema vlastitom pogrešnom uvjerenju o položaju na aerodromu, dok je kontrolor leta smatrao da se nalaze drugdje. Privatni mlažnjak približavao se glavnoj pisti, presjekao liniju na kojoj je trebao stati i ušao na područje polijetanja. Sve se to događalo u magli, bez funkcionalnog radarskog sustava koji bi kontrolorima pokazao stvarni položaj dvaju zrakoplova. U trenutku kada je mali avion izišao pred putnički zrakoplov, sudrar se više nije mogao izbjeći.
Bilo je približno 8 sati, 10 minuta i 21 sekunda. Veliki putnički zrakoplov već je dosegnuo brzinu od oko 270 kilometara na sat. Prednji kotači počeli su se odvajati od piste, a piloti su pokušavali podignuti nos aviona. Iz magle se odjednom pojavila Cessna. Prema rekonstrukciji istražitelja, posada putničkog aviona vjerojatno je u posljednjem trenutku ugledala prepreku i pokušala snažnije podignuti nos zrakoplova. No veliki MD-87 više nije imao ni dovoljno prostora ni dovoljno vremena. Njegovo desno krilo i podvozje udarili su u privatni mlažnjak. Sudar je bio razoran. Manja Cessna gotovo je potpuno uništena, a četiri osobe u njoj nisu imale nikakve šanse preživjeti.
Putnički zrakoplov, međutim, nije se odmah zaustavio. Udar mu je teško oštetio desno krilo, otrgnuo dio podvozja i onesposobio jedan od motora. Unatoč tome, avion se uspio nakratko odvojiti od tla. Prema službenoj rekonstrukciji, ostao je u zraku približno 12 sekundi i dosegnuo visinu od oko 11 metara. No oštećenja su bila prevelika, a preostali motor nije mogao održati let. Zrakoplov je ponovno udario u tlo, nastavio nekontrolirano kliziti velikom brzinom i skrenuo prema objektima uz pistu. Ondje se nalazila zgrada za sortiranje i rukovanje prtljagom, puna opreme i radnika koji su upravo obavljali jutarnju smjenu.
Nekoliko sekundi poslije MD-87 zabio se u zgradu. Silina udara razbila je konstrukciju, a gorivo se zapalilo. U samo nekoliko trenutaka dijelove skladišta zahvatio je požar. Zrakoplov je bio uništen, a prostor ispunjen dimom, vatrom i ruševinama. Nijedan putnik ni član posade nije preživio. Poginula su i četvorica zaposlenika zračne luke koji su radili u pogođenom objektu. Ukupni broj mrtvih tako je dosegao 118.
Mislili su da je eksplodirala bomba
Prvi svjedoci katastrofe nisu mogli razumjeti što se dogodilo. Iz gustog jutarnjeg sivila odjeknule su eksplozije, a zatim se prema nebu podigao crni dim. Radnici koji su se nalazili u blizini skladišta prtljage počeli su bježati. Tek kada se dim malo razišao, postalo je jasno da se u zgradu zabio veliki putnički zrakoplov. Prizori su bili toliko strašni da su i iskusni pripadnici spasilačkih službi ostali zatečeni. Jedan od njih opisao je mjesto katastrofe kao prizor koji podsjeća na rat, izvijestio je tada britanski Guardian.
Među onima koji su preživjeli udar u skladište bio je Salvatore Reale, 59-godišnji radnik zadužen za rukovanje prtljagom. Zadobio je opekline, ali je uspio izići iz razorene zgrade. Kasnije je novinarima u milanskoj bolnici Niguarda opisao prve trenutke katastrofe.
- Odmah sam pomislio da je eksplodirala bomba u nekom od kovčega i potrčao sam prema izlazu - ispričao je Reale. Prisjetio se guste zavjese dima kroz koju gotovo ništa nije mogao vidjeti. U unutrašnjosti zgrade razaznavao se uništeni zrakoplov SAS-a, a zrak je bio ispunjen oštrim mirisom izgorjelog kerozina.
Reale je bio među ozlijeđenim radnicima koji su preživjeli katastrofu na zemlji. Za ljude u oba zrakoplova spasa nije bilo. Vatrogasci i spasioci suočili su se s golemim požarom, urušenim dijelovima zgrade i olupinom u kojoj se nalazilo više od stotinu žrtava. Radnici zračne luke pokušavali su saznati sudbinu svojih kolega koji su toga jutra bili u skladištu. U jednom od najpotresnijih prizora, aerodromski autobusi koji su inače prevozili putnike prema zrakoplovima, prevozili su vreće s posmrtnim ostacima. Obitelji su kasnije pozvane da pomognu pri identifikaciji.
Fotografija prikazuje ostatke zgrade za razvrstavanje prtljage na zračnoj luci Linate
Katastrofa se dogodila manje od mjesec dana nakon terorističkih napada na New York i Washington 11. rujna 2001. godine. Svijet je još bio u stanju šoka, sigurnosne mjere u zračnim lukama bile su pojačane, a američka vojna operacija u Afganistanu započela je samo dan prije nesreće. Kada su odjeknule eksplozije na Linateu, jedna od prvih sumnji bila je da je riječ o novom terorističkom napadu. Talijanske vlasti ubrzo su odbacile takvu mogućnost. Umjesto terorizma, istražitelji su se suočili s nizom propusta u funkcioniranju zračne luke.
Kako je istraga napredovala, otkrivali su sve neugodnije detalje. Linate je bio poznat kao aerodrom na kojem gusta magla nije rijetkost, osobito u hladnijim mjesecima. Upravo zato iznimno je važan radar za nadzor kretanja zrakoplova na tlu, koji kontrolorima omogućuje praćenje aviona i vozila čak i kada ih zbog slabe vidljivosti ne mogu vidjeti kroz prozore kontrolnog tornja. No taj sustav na Linateu nije funkcionirao. Stari radar prestao se koristiti još krajem 1999., a novi nije bio potpuno instaliran i pušten u rad. Da je radio, kontrolori bi imali znatno bolju mogućnost uočiti kako Cessna napušta dodijeljenu rutu i približava se aktivnoj pisti.
No to nije bio jedini problem. U sustavu su postojala i upozorenja na neovlašten ulazak na pistu, ali ni ona nisu bila aktivna. Dio oznaka na stazama za vožnju bio je zastario, neke su bile slabo vidljive, a na pojedinim mjestima oznake na zemlji nisu odgovarale dokumentaciji kojom se služila kontrola leta. Talijanski i međunarodni stručnjaci posebno su analizirali oznake R5, R6, S4 i S5. Posada Cessne dobila je uputu da slijedi stazu R5, ali je završila na R6. Kada je prijavila da prolazi oznaku S4, kontrolor nije prepoznao da se nalazi na pogrešnoj ruti. Prema pisanju španjolskog lista El País, na stazi su ostale stare oznake koje se više nisu koristile, ali nikada nisu bile uklonjene.
Istražitelji su otkrili i dodatne probleme povezane s procedurama, obukom i organizacijom odgovornosti za sigurnost. U zračnoj luci nije djelovao učinkovit, jedinstven sustav upravljanja sigurnošću, a podjela odgovornosti između nadležnih organizacija bila je složena. U službenom završnom izvješću talijanske Nacionalne agencije za sigurnost letenja (ANSV), navedeni su brojni nedostaci u infrastrukturi i postupcima koji su pridonijeli katastrofi. Zaključak je bio da se nesreća ne može objasniti samo pogrešnim skretanjem pilota privatnog zrakoplova. Ono je bilo neposredan povod, ali je cijeli sustav propustio spriječiti da jedna navigacijska pogreška preraste u katastrofu.
Sve je to izazvalo veliko ogorčenje talijanske javnosti. Posebno je odjeknula izjava milanskog glavnog državnog odvjetnika Gerarda D'Ambrosija, koji je istraživao moguće kaznene odgovornosti. Upozorio je da je sigurnosna situacija bila toliko loša da se na pisti toga jutra mogao nalaziti gotovo bilo kakav objekt, a kontrola ga ne bi primijetila. Prema izvještaju Guardiana, rekao je da se pita kakvu sliku Italije šalje katastrofa koja zbog načina na koji se dogodila dovodi u pitanje vjerodostojnost države.
Oglasili su se i sindikati pilota i radnika zračnih luka, tvrdeći da su problemi bili poznati mnogo prije 8. listopada. Franco Giuffrida, predstavnik prometnog sindikata CGIL, istaknuo je kako je funkcioniranje zemaljskog radara moglo omogućiti kontrolorima da uoče nepravilno kretanje privatnog zrakoplova i interveniraju prije sudara. U izvještajima se pojavila i tvrdnja da je jedan kontrolor već ranije upozoravao na opasnosti zbog nedostatka radara, ali da je zbog upozorenja bio izložen pritiscima. Ta saznanja dodatno su pojačala osjećaj da tragedija nije bila nepredvidiva.
Ubrzo se otvorilo i pitanje je li katastrofa mogla biti još gora. Nino Cortolillo, predstavnik talijanskog sindikata CGIL, upozorio je da se putnički zrakoplov, da mu na putu nije bilo skladište prtljage, mogao nastaviti kretati prema glavnoj zgradi terminala ili prema prometnici kojom su toga jutra prolazili brojni automobili.
Tko je odgovarao za smrt 118 ljudi?
Nakon katastrofe uslijedile su višegodišnje istrage, sudski postupci i rasprave o odgovornosti uprave zračne luke i kontrole leta. Godine 2004. milanski sud donio je prve osuđujuće presude. Među osuđenima bili su djelatnici i rukovoditelji povezani s upravljanjem zračnom lukom i kontrolom zračnog prometa. Kontrolor leta Paolo Zacchetti i tadašnji direktor zračne luke Vincenzo Fusco prvostupanjski su osuđeni na po osam godina zatvora, dok su još dvojica odgovornih dužnosnika dobila kazne od šest i pol godina.
No ni time pravosudna priča nije završila. Žalbeni postupak 2006. godine doveo je do izmjena presuda i oslobađanja pojedinih optuženika. Istodobno su izrečene kazne i drugim osobama povezanima sa sigurnosnim propustima. Talijanski zakon o pomilovanju iz 2006. dodatno je smanjio izrečene kazne, a Kasacijski sud 2007. potvrdio je žalbenu odluku. Sudski epilog tako je trajao godinama nakon katastrofe, dok su se obitelji žrtava nastavile boriti da tragedija ne ostane tek statistički podatak u povijesti zrakoplovstva.
Jedna od najvažnijih osoba u borbi da se Linate ne zaboravi postao je Paolo Pettinaroli. U katastrofi je izgubio 28-godišnjeg sina Lorenza. Nakon njegove smrti napustio je dotadašnji posao i posvetio se promicanju sigurnosti zračnog prometa, posebno pitanju kako spriječiti ponavljanje sličnih nesreća. Postao je predsjednik udruge obitelji žrtava Comitato 8 Ottobre 2001., koja je okupljala ljude pogođene tragedijom i sudjelovala u međunarodnim raspravama o sigurnosti civilnog zrakoplovstva. Pettinaroli je preminuo 2015. godine, ali organizacija je nastavila djelovati.
U milanskom parku Forlanini, nedaleko od zračne luke, uređeno je posebno spomen-područje nazvano Bosco dei Faggi, odnosno Bukova šuma. Ondje je posađeno 118 stabala, po jedno za svaku osobu koja je izgubila život. S vremenom je to mjesto postalo središte godišnjih komemoracija, na koje dolaze obitelji, predstavnici vlasti, zrakoplovni stručnjaci i građani. Na godišnjicu katastrofe ondje se odaje počast putnicima, pilotima, stjuardesama i radnicima čiji su se životi prekinuli tijekom jednog običnog radnog jutra.
Italija je 2022. godine otišla korak dalje i zakonom ustanovila nacionalni spomendan posvećen sjećanju na žrtve nesreća u prijevozu, koji se obilježava upravo 8. listopada. Namjera nije bila samo odati počast poginulima na Linateu nego i podsjetiti na važnost sigurnosti cestovnog, željezničkog, pomorskog i zračnog prometa. Tijekom komemoracije 2022. predsjednik talijanske uprave za civilno zrakoplovstvo ENAC Pierluigi Di Palma naglasio je da se čuvanjem uspomene na žrtve istodobno upozoravaju institucije na njihovu odgovornost za sigurnost putnika.
