Dr. Tomislav Sunić je glavni intelektualni autoritet, da ne kažemo, ideolog Nove desnice u Hrvatskoj. Kritičar je kapitalizma i komunizma, a ujedno pristaša socijalizma. Trenutačno je zaposlenik u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske Ministarstva za vanjske i europske poslove. 

Puno autora s desne ideološko-političke strane tvrdi da se mi, unatoč izlasku iz SFRJ i osamostaljenju, nismo riješili naslijeđa socijalizma. Ni institucionalno, ni kulturno, ni mentalno. U toj kritici ima dosta istine, jer je liberalna parlamentarna demokracija iz istoga izvorišta kao i socijalistička neposredna demokracija, što znači da jugoslavenska socijalistička revolucija još traje, samo u svojoj najdonjoj, rekao bih, močvarnoj fazi. Smatrate li da je hrvatsko društvo sazrelo za bitnu, dubinsku, temeljnu promjenu društveno-političke paradigme, odnosno za stvarnu konzervativnu revoluciju?

Krenimo redom, molim. Kad je riječ o mogućim temeljnijim promjenama hrvatskog društva, odnosno pokretanjem neke konzervativne revolucije, nema zasad intelektualnih pretpostavki niti pokretača za takvu revoluciju u Hrvatskoj. U Europi je situacija nešto bolja. I hrvatski pravaši, koje bismo možda mogli teoretski uzeti kao neke stjegonoše za neke zamišljene konzervativne revolucije u Hrvatskoj, pokazali su da čine iz sebe i iz pravaških ideja vrstu dnevnopolitičke lakrdije. Glede vašeg prvog dijela pitanja, vi se dotičete nehotice zanimljive psihološke baštine ‘homo sovieticusa’, odnosno ‘homo iugoslavensisa’ - kreature koja se jako dobro još drži na životu u Hrvatskoj i o kojoj bih rado govorio satima kao o vrsti patologije u komunističkoj Jugoslaviji. Dakako, ovdje je prvo riječ o pojmovnom rječniku koji moram raščistiti, pogotovo kad spominjete ‘socijalističku revoluciju’. Kod znatnog dijela hrvatskog puka izraz socijalistička revolucija  u Jugoslaviji je ostavio gadan okus u ustima jer su tu tzv. socijalističku revoluciju osjetili kroz titoistički teror.

Ne bi bilo dobro da ovaj razgovor skrene u vode pukih i površnih diskvalifikacija. Zato vas molim da ukratko definirate što se misli pod konzervativnom revolucijom.

Puno toga, ali i ništa naročito novog. Taj naziv često se medijski koristi kod kritičara koji opisuju tzv. konzervativnu revoluciju, a ne kod osoba  koji su stvarni intelektualni pokretači tzv. konzervativne revolucije. I u Hrvatskoj se u medijima nedavno koristio i još se koristi izraz konzervativna revolucija kad je bila riječ o katoličkoj udruzi Vigilare ili o nekim osobama iz bivše ili sadašnje HDZ-ove garniture, bilo da je riječ o Zlatku Hasanbegoviću ili Bruni Esih, i još nekima.

Danas se u francuskim medijima koristi izraz ‘konzervativna revolucija’ u opisu programa izglednog predsjedničkog kandidata Françoisa Fillona. Hrvatski puk, ali i vaši čitatelji mora da su često obezglavljeni kad se novinari razbacuju nedovoljno definiranim  terminima. No ovdje moram istaknuti najvažnije: dnevnopolitička tzv. konzervativna revolucija i intelektualna, literarna i filozofska baština tzv. konzervativne revolucije, potpuno su dva oprečna pojma. Razlika između jednog i drugog pojma su kao razlika između neba i zemlje. 

Prva konzervativna revolucija 1920-ih, a 1930-ih godina u Njemačkoj, bila je ‘protupokret’ protiv liberalizma i demokracije, ali i reakcija na traumatično stanje nastalo nakon teških i ponižavajućih uvjeta iz mirovnog ugovora nakon Prvog svjetskog rata. Iz takvih prilika stvarao se nacionalsocijalistički nauk i preduvjeti za Hitlerovo osvajanje vlasti. Akceptira li iz te revolucije Nova desnica kakvo iskustvo ili odbacuje naslanjanje na nacizam? 

O cijeloj intelektualnoj genezi tzv. konzervativne revolucije i njezina modernog intelektualnog nasljednika tzv. Nove desnice u Europi pisao sam davno u svojoj disertaciji koja je naknadno u proširenom izdanju prevedena i objavljena u više naklada na različitim jezicima. Na hrvatskom pod naslovom ‘Europska nova desnica’ u nakladi Hasanbegović 2009. godine. Nikako ne smijemo prihvatiti tezu da je tzv. konzervativna revolucija  u weimarskoj Njemačkoj bila monolitni intelektualni pokret. Ona se pod drugačijim znacima i imenima javljala u Americi i ostalim dijelovima Europe, i to u kontekstu poslijeratnog moralnog rasula, rastuće boljševičke opasnosti i endemskih korupcija u kapitalističkim državama na Zapadu.

Crta razdvajanja između govora mržnje i slobode govora je tanka. Riješili smo se doduše Udbe, da bismo danas dobili policiju misli, pa čak i primisli
 

Srećemo tada, u prvoj polovici 20. stoljeća, stotine pisaca i znanstvenika, počevši od teoretičara rasa, neodarvinista, ničeanaca pa sve do budućih simpatizera i intelektualnih nositelja  nacionalsocijalizma i fašizma, zatim kršćanskih tradicionalista, teoretičara antisemitizma pa sve do teoretičara i aktivista anarhonacionalizma i nacionalboljševizma. Među njima je bilo i još ima golemih razlika u stilu i u sadržaju. No ono što im je zajedničko jest: kritika liberalizma i komunizma i kritika ideje progresa. U svojoj knjizi obrađujem samo nekoliko imena i ostavštinu nekih od najvažnijih autora tzv. konzervativne revolucije: Vilfredo Pareto u sociologiji, Oswald Spengler u filozofiji povijesti, Carl Schmitt u međunarodnom pravu i Ernst Jünger u književnosti, kao i njihova modernog teoretičara objedinjenog u liku filozofa Alaina de Benoista.

O ovoj temi, kao i o brojnim autorima tzv. konzervativne revolucije, nažalost, u posljednjih sedamdeset godina kod nas se gotovo nije ništa akademski i medijski raspravljalo. Nije ništa bolje ni u Americi i Europi. Doduše, sad se nešto, nakon pobjede Donalda Trumpa, spominje pokret Alt-Right u Americi - koji je dosta intelektualno pod utjecajem Nove desnice u Europi. Alt-Right - naziv koji su nedavno lansirali konzervativni i nacionalistički studenti u Americi, i o kojem se puno i vrlo kritički raspravlja u američkim glavnim medijima - poziva se na učenje Europske nove desnice. Odatle se i stvara pogrešno medijsko mišljenje da su današnji konzervativci ili desničari, ili pak ekstremni desničari, ili kako ih mediji već sve ne zovu ili zovu u Hrvatskoj, Europi i Americi, primitivci, neznalice, rasisti ili, recimo pučki, ‘papci’ i retardirani tipovi skloni nasilju.

Kad govorimo o revoluciji, trebalo bi razjasniti što se revolucionira. Kakvo stanje potrebuje tako duboku, revolucionarnu promjenu? Te u kakvo stanje društva bismo trebali zaći nakon revolucije?

Zavisi opet kako definiramo pojam revolucije te koji su povijesni i društveni okviri revolucije. I Josip Broz Tito sebe je zvao revolucionarom, upravo kao i njegov suvremenik Ante Pavelić. I jedan i drugi mislili su da rade za opće  dobro. I jedan i drugi znali su da bez sile nema revolucionarnih promjena. U retrospektivi možemo reći da su Newton i Galileo bili također revolucionari. Ima mnogo pametnih građana i u Hrvatskoj koji sebe smatraju revolucionarnim misliocima jer se usuđuju kritizirati moderne tabu teme i kritički pisati o političkoj korektnosti ili autocenzuri.

No problem leži u tome da takvi samoprozvani revolucionari u svojoj kritici modernih tabu tema mogu sebi lagano zaraditi etiketu govora mržnje, a onda i kazneni progon. I danas u našem tzv. najslobodnijem od svih svjetova postoje tabu teme o kojima nije mudro kritički govoriti. Crta razdvajanja između govora mržnje i slobode govora vrlo je tanka. Riješili smo se, doduše, jugoslavenske Udbe, da bismo danas dobili policiju misli, pa čak i primisli. 

Navikli smo misliti, kad je riječ o političkim revolucijama, da se one isključivo provode silom, a ne, recimo, formama. Je li to točno? 

Kad političar, bivši revolucionar, dođe na vlast, tada on u načelu voli govoriti u prošlom vremenu o revoluciji, dok u svojem novom, sadašnjem izdanju voli više govoriti o evoluciji ili o potrebnim reformama u svojem novom režimu. To je tipična odlika liberalnog novogovora. Priče o političkim reformama velika su povijesna obmana. Vlast se nikad ne dobiva reformama. Kad i ako doista postoji želja za stvarnim promjenama, tada je jedini jezik - sila. Ex gladio libertas ili, još bolje, ex gladio veritas.

Učenje tzv. Nove desnice u nekoj mogućoj novoj Hrvatskoj nije elitističko - ono zahvaća sve slojeve mogućeg budućeg društva

Nismo tu otkrili nikakvu novu Ameriku. Konačno, da su hrvatski dragovoljci 1991. godine samo molili Očenaš ili pjevali ‘Rajsku djevu’, tada ne bi dobili ni rat ni državu. Na primjer, Amerika voli danas docirati cijelom svijetu o miru i ljudskim pravima, no njezinu pravnu državu ne čuva Evanđelje po svetom Marku, nego njezinih sedam flota na sedam mora. Da je Hrvatska 1995. godine izgubila rat, u naknadnoj pobjedničkoj historiografiji postala bi država monstrum, upravo kao što je to ona postala nakon 1945. Svaki put kad je riječ o želji za dubinskim političkim promjenama - sila vlada. Pitanje je samo hoće li budući revolucionar biti uspješan u svojim nakanama ili će završiti s nazivom ‘terorist’. 

Ne krije li se ispod naziva toliko razvikanog neoliberalnoga globalizma toliko omraženi pojam totalitarizma? 

Opet smo kod pojmovnog rječnika ili, još bolje, kod pojmovnog skretanja ili, kako se to stručno kaže u jezikoslovlju,  kod ‘semantičkih devijacija’. Totalitarizam je danas riječ koja označuje jedan demonološki režim tame i užasa. Nekad, prije Drugog svjetskog rata, riječ totalitarizam imala je opisno i neutralno značenje te se koristila tu i tamo kao sinonim za organsku državu nacionalsocijalizma i fašizma u Europi. Nakon Drugog svjetskog rata tu riječ, u današnjem negativnom izdanju, popularizira u svojoj knjizi Hannah Arendt, koja je postala obvezna čitanka u studiju politologije.

Stvara se pogrešno mišljenje da su desničari  primitivci, neznalice, rasisti i retardirani tipovi skloni nasilju

Danas se riječ totalitarizam koristi svugdje i od svakog u opisu svake represivne države, a pogotovo kad je riječ o fašizmu i komunizmu. Na taj način danas se moderni liberalni sistem u Europi i Americi elegantno amnestira od svoje vlastite represije, odnosno prikazuje se kao jedino moguće svjetsko rješenje koje ne dopušta nikakvu alternativu. Ako liberalni sistem danas želi nekog kritičkog intelektualca ušutkati, dovoljno mu je da mu prilijepi riječ ‘totalitarac’, uz obveznu etiketu ‘fašist’ ili ‘nacist’ ili ‘komunist’. Sve te tri riječi koriste se danas kao sinonimi. Riječ totalitarizam ima danas subjektivni i polemički značaj tako da je ona izgubila svoje prvobitno značenje. U načelu je ne volim koristiti, premda je često moram kad je riječ o službenoj i modernoj kategorizaciji političkih pojmova. 

Koje društvene slojeve u Hrvatskoj Nova desnica vidi kao svoju socijalnu bazu? 

Pod pretpostavkom da smo otklonili krivo značenja pojma Nova desnica, i pod pretpostavkom da smo se složili da je ovdje riječ prvenstveno o jednoj intelektualnoj školi koja odbacuje tipologiju ‘lijevog’ i ‘desnog’, tek tada možemo reći da se tzv. Nova desnica  zalaže za očuvanje tradicionalnih duhovnih vrijednosti od antike do postmoderne. Možda bismo mogli koristiti izraz ‘arheo-futurizam’, koji koristi jedan francuski mislilac (Guillaume Faye) blizak Novoj desnici.

Amerika docira svijetu o miru i ljudskim pravima, no njezinu pravnu državu ne čuva Evanđelje po svetom Marku, nego njezinih sedam flota

Osnovna idejna baza tzv. Nove desnice je odbacivanje ekonomizma i egalitarizma - dvije temeljne odrednice utjelovljene u bivšem komunizmu, odnosno u današnjem modernom liberalnom sistemu. Napominjem, prije nego što počnemo koristiti bilo koji politički pojam, moramo prvo ustanoviti tko je autor tih pojmova i koji su njegovi motivi koji ga navode na definicije. Učenje tzv. Nove desnice u nekoj mogućoj novoj Hrvatskoj nije elitističko - ono zahvaća sve slojeve mogućeg budućeg ili hipotetskog hrvatskog društva. 

U okviru neoliberalne paradigme, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, obitelj se marginalizira i razbija do nestajanja. Demografska obnova u Hrvatskoj u takvom okruženju ne samo da nije moguća, nego je raznim mjerama spriječena. Političkim i ekonomskim nositeljima moći, naglasimo i domaćim, zahvaljujući tehnološkim inovacijama, treba sve manji broj radnika, ratnika, pa čak i poreskih obveznika, a – čini se – ni Crkvi više nije stalo koliko ima vjernika, unatoč glasnim proklamacijama. Kamo bi svoje akcije usmjerila Nova desnica?

Ovo vaše pitanje sadrži nekolicinu potpitanja. Uzrok svih navedenih problema, koje vi spominjete, vidim u modernom liberalizmu koji je zagovornik mistike sveopće društveno-ekonomske i rasne jednakosti, kao i mita o stalnom ekonomskom rastu. Liberalizam je jedna od najvećih prevara u novijoj povijesti. Liberalizam je postao danas vrsta sekularne religije sa svojim modernim izvedenicama u teorijama istospolnosti, u svojem odbacivanju rasnih i seksualnih razlika, kao i u svojem fantazmu o završetku povijesti i dolasku novog hibridnog čovjeka, u načelu jednog anacionalnog konzumera bez ikakvog identiteta.

Njegove razorne posljedice vidimo, bez obzira na to definiramo li se mi ovdje danas ‘lijevima’ ili ‘desnima’. Atomizacija društva, lažirana mistika o sveopćoj ljudskoj jednakosti, uz međusobno samozavaravanje o sretnoj budućnosti - to su danas njegove odrednice. Ako hoćete možemo koristiti izraz ‘liberalni totalitarizam’. Na temelju tih pretpostavki svjedoci smo kaosa u današnjoj liberalnoj Europi i Americi.