Dubrovnik, grad veličanstvene prošlosti čijim se arhivima, istražujući ih strastveno mjesecima u drevnoj Sponzi, nadahnjivao i jedan od najvećih povjesničara svih vremena Fernand Braudel, ujedno mjesto jeftine sadašnjosti i upitne budućnosti, nije samo zaslužio Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, njegova dugogodišnjeg voditelja pokojnog Nenada Vekarića i sjajnu grupu njegovih djelatnika, nego ih je nasušno trebao ne tek kao projekt, već i kao jezgro temeljitih i opširnih izučavanja. Jedino što nisu mogli, a to može samo društvena sredina organiziranim naporom, tu povijest ispisanu mnoštvom potencijalnih naracija medijski aktualizirati i predstaviti svijetu. Jer, Dubrovnik unutar zidina u međuvremenu je postao nastamba duhova prodajući se kao kupleraj apartmana i kulisa za mahom jeftine holivudske spektakle gdje se orgazmički likuje kada u ubavoj vili udno Excelsiora koji dan provede neka filmska veličina. Previdjeli smo i previđamo da smo Dubrovnik mi i da se identitet ne gradi s malo pokroviteljske pozornosti kakva medijski napuhana simulakruma ili drekom kada nam identitet falsificira koji istočni susjed. “Trijeba je bit ozbiljan”, reklo bi se držićevski.

Ima ih - ovaj put to je mlada, profesijom novinarka, Barbara Đurasović. I nije baš točno da se žurnalistica afirmirala i na potpuno drugom, znanstvenom kolosijeku, kako su joj laskali dobronamjerni profesori, a ona im, čini se, dijelom i povjerovala. Đurasovićka, naime, makar i nesvjesno, kompenzira ono što smo, u poplavi izvještajnih abrevijacija i senzacionalističkih laprdanja, gotovo potpuno zaboravili, a to je istraživačko novinarstvo, metodologijom posve podudarno znanstvenom radu. Zaboravili smo da su novine, ozbiljne, temeljite, dinamične, potencijalno najbolje sveučilište. Spomenimo samo Josipa Horvata, obrazovanjem trgovca, koji se radom u ondašnjim novinama i stilski i metodološki izgradio u jednog od najozbiljnijih hrvatskih povjesnika.

Đurasovićka je među rijetkim našim preostalim Horvatima, potvrdivši istraživalačku strast i zasluženom doktorskom titulom, i bez koje bi, siguran sam, pedantno brodeći obiljem povijesnog materijala, kompenzirala lakunu recentnog novinstva u kome se u nas, a time samo slijedimo globalne trendove, tek nekoliko tiskovina (srećom) još uvijek uspijeva izboriti za ozbiljnost, studioznost. Knjiga u nakladi gore spomenutog Akademijina Zavoda fokusirana je ponajprije na glasilo dubrovačkih pravaša “Prava Crvena Hrvatska” koje izlazi od 1905. do 1918. godine, detaljno zahvaćajući kompleksno razdoblje dubrovačke i hrvatske povijesti, afirmirajući i biobliografski i interpretacijski opširno hrvatski nacionalizam u Dubrovniku početkom 20. stoljeća. Samo prostudirati više od 900 brojeva pravaških novina zadivljujući je pothvat, a ova je svestrana autorica opisala specifične dubrovačke političke prilike na prijelazu stoljeća, prikazujući detaljno, uz mnoštvo jezgrovitih enciklopedijskih fusnota, djelovanje narodnjaka, autonomaša, pravaša. Tu su i precizna upozorenja na tendencioznost nekih interpretacija Nikole Tolje u njegovoj obimnoj knjizi o srbokatoličkom pokretu, periodizacija ovoga pokreta, ispravljanje propusta čak i autora poput Iva Perića, pa obimna obrada listova “Crvena Hrvatska” i “Dubrovnik” i drugih publikacija i historiografskih izvora. Među dragocjene doprinose spada i obrada dosad nepoznata lista “Pravo” koga se tretiralo stručnom publikacijom (!), a ne ono što je stvarno bio - glasilo Stranke prava iz Dubrovnika. Dalo bi se ponešto i prigovoriti autorici (primjerice, govoreći o novinarskoj etici, ona ne spominje utemeljitelja novinske deontologije Luku Brajnovića, cjelina knjige ne pronalazi put do jedinstvene naracije, itd.), ali bi svaki prigovor ovom zamašnom trudu bio pomalo nepravedan spram dragocjena prinosa poznavanju povijesti Hrvatske i njena neiskorištena bisera, Dubrovnika.