Hrvatski nacionalizam u Dubrovniku početkom 20. stoljeća

Dubrovnik, grad veličanstvene prošlosti čijim se arhivima, istražujući ih strastveno mjesecima u drevnoj Sponzi, nadahnjivao i jedan od najvećih povjesničara svih vremena Fernand Braudel, ujedno mjesto jeftine sadašnjosti i upitne budućnosti, nije samo zaslužio Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, njegova dugogodišnjeg voditelja pokojnog Nenada Vekarića i sjajnu grupu njegovih djelatnika, nego ih je nasušno trebao ne tek kao projekt, već i kao jezgro temeljitih i opširnih izučavanja. Jedino što nisu mogli, a to može samo društvena sredina organiziranim naporom, tu povijest ispisanu mnoštvom potencijalnih naracija medijski aktualizirati i predstaviti svijetu. Jer, Dubrovnik unutar zidina u međuvremenu je postao nastamba duhova prodajući se kao kupleraj apartmana i kulisa za mahom jeftine holivudske spektakle gdje se orgazmički likuje kada u ubavoj vili udno Excelsiora koji dan provede neka filmska veličina. Previdjeli smo i previđamo da smo Dubrovnik mi i da se identitet ne gradi s malo pokroviteljske pozornosti kakva medijski napuhana simulakruma ili drekom kada nam identitet falsificira koji istočni susjed. “Trijeba je bit ozbiljan”, reklo bi se držićevski.