I dalje obožavan: Fašist kojeg se nikako ne mogu riješiti

JAVIER BARBANCHO/REUTERS/PIXSELL
Nakon Francove smrti, prijelaz u demokraciju u Španjolskoj ostavio je vrlo malo prostora za pravdu i odgovornost prema starom režimu
Vidi originalni članak

Samo nekoliko dana nakon što je stupio na vlast, novi španjolski premijer najavio je da će ekshumirati posmrtne ostatke generala Francisca Franca koji je vladao španjolskom od kraja građanskog rata 1939., pa do smrti 1975. 

Očekuje se da će se to dogoditi i prije kraja ljeta, dakle u idućih mjesec i pol dana, piše foreignpolicy.com. Plan ekshumacije zahtijeva prebacivanje Fracovih posmrtnih ostataka na mjesto koje tek treba odrediti. Jednako je kontroverzan i prijedlog Pedra Sáncheza da se i ostatak groblja Valle de los Caídos (Dolina palih) pretvori u spomen-područje žrtvama građanskog rata i Francove diktature. 

El Valle, jedan od najvećih i najzanimljivijih javnih spomenika u Europi (cijeli kompleks, često ismijavan zbog fašističke teatralnosti, uključuje i baziliku, benediktinsku opatiju, te križ visok oko oko 150 metara vidljiv i sa 60-ak kilometara udaljenosti, otvorio je upravo Franco 1959. godine povodom obilježavanja 20. obljetnice njegove pobjede u Građanskom ratu. 

Cijeli kompleks ostao je gotovo nedirnut od Francovog pokopa njegova balzamiranog tijela, ovo je postalo neupitno svetište Francovim obožavateljima i sljedbenicima. Mnogi od njih posljednjih tjedana okupljaju se na madridskim ulicama i pjevaju 'El Valle ne se toca' - 'Ne diraj dolinu'. 

Onima koji ne poznaju dobro prilike u Španjolskoj nameće se pitanje zašto Franco nije u svojoj zemlji doživio sudbinu Hitlera u Mussolinija, zašto nije na zlu glasu poput ove dvojice fašista? I zašto je i danas status quo oko tog pitanja od njegove smrti, pa sve do danas? 

UDBINA DUGA RUKA I Pavelić i Luburić mislili su da je Španjolska sigurna

Odgovori na ova pitanja zahtijevaju otkrivanje specifičnih okolnosti kako je Španjolska postala demokracija krajem sedamdesetih i neobične odluke u mračnoj i bolnoj povijesti, koju su političari i javnost donijeli sa sobom kao dio demokratske tranzicije zemlje.

Ukratko - Poslije Prvog svjetskog rata, u kojemu je Španjolska bila neutralna, 1929.-1930. kralj Alfons XIII povjerio je diktatorske ovlasti Miguelu Primu de Riveri. Zbog velikog nezadovoljstva kralj je godinu dana kasnije morao odstupiti, uvodi se republikanski poredak i donesen je novi ustav.

To je trajalo do 1936. a nakon pobjede Narodne fronte, buknuo je krvavi građanski rat. General Francisco Franco na čelu vojske krenuo je protiv komunista i 1939. je uspostavio vojnu diktaturu fašističkog tipa iako je tijekom Drugog svjetskog rata Španjolska ostala neutralna. 

To je i razlog zašto tamo utočište nakon Drugog svjetskog rata nalaze i ustaški poglavnik Ante Pavelić i ustaški časnik Maks Luburić. 

Nakon Francove smrti, prijelaz u demokraciju u Španjolskoj ostavio je vrlo malo prostora za pravdu i odgovornost prema starom režimu. Za razliku od sestrinske diktature u Portugalu koja je bila prekinuta ustankom, političke reforme u Španjolskoj proveo je mladi kralj Juan Carlos. Premda je kralj obećao Francu da će nastaviti s "Frankizmom bez Franca", nakon smrti diktatora - okrenuo se demokraciji i pozvao na slobodne izbore 1977. godine. 

Ponovnom uspostavom demokracije, do tad poražene strane - lijeva koalicija liberala, komunista, socijalista i anarhista, nikad nisu imali priliku osvetiti se Francu za njegove političke grijehe. 

Socijalist Sanchez Clooney na čelu Španjolske? Ne, nego Pedro

U onome što su povjesničari nazvali "španjolskim holokaustom", Francova policija je pogubila čak 200.000 političkih disidenata; još 400.000 strpano je u zatvore ili koncentracijske logore koje je Franco osnovao nakon završetka građanskog rata, gdje su mnogi umrli od gladi. 

Nepoznati broj zatvorenika bio je prisiljen na novovjeko ropstvo kako bi pomoglo u poslijeratnoj obnovi zemlje, uključujući izgradnju upravo groblja El Valle. Oko 500.000 ljudi pobjeglo je iz Španjolske kao političke izbjeglice.

Kao dio političkih pregovora koji su omogućili brz prijelaz na demokraciju, političari iz cijelog ideološkog spektra dogovorili su tzv. "pakt o zaboravljanju" koji je bio institucionaliziran široko primijenjenim zakonom o amnestiji, donesenim neposredno prije izbora 1977. godine. 

To je bila "amnestija za sve", kako je to izjavio jedan političar, budući da je uključivala bilo koga tko je ikada počinio politički zločin prije 1977. godine.

Unatoč tome što su bili najveće žrtve političke represije, čak su i lijeve stranke prihvatile ovaj pakt da bi sakrili svoje grijehe, a naročito tzv. Crveni teror - val ubojstava u kojem je stradalo oko 20.000 do 70.000 Francovih pristaša, kao i 2.000 svećenika koje je kasnije papa proglasio svecima i mučenicima građanskog rata

Važan razlog zbog kojeg su političari bili složni oko masovnog oprosta je činjenica da mnogi Španjolci i dalje gaje podvojene osjećaje prema Francu i njegovoj ulozi u španjolskoj povijesti. 

Anketa podataka prikupljenih u Madridu u Madridskom centru za sociološko istraživanje vladinog istraživačkog centra, pokazala je da je većina javnosti priznala da je Franco "učinio i dobro i loše". Ovi podaci pokazuju da je javnost uglavnom protiv kaznenog gonjenja bivših Francovih dužnosnika, te da su mlako reagirali na osnivanje komisije za utvrđivanje istine kako bi se konačno utvrdila istina o građanskom ratu. 

Na tisuće djece Ukradeni nakon rođenja i prodani bogatim obiteljima

Niti jedna nacionalna organizacija nije se javila sve do pokretanja pitanja o El Valleu početkom 2000-ih. 

Takva šutnja Španjolaca ima čvrste temelje u strahu od novog građanskog rata i neke nove diktature. A Francov režim također je poticao šutnju o Građanskom ratu što znači da Španjolci imaju vrlo slaba sjećanja na taj događaj.

Nakon završetka građanskog rata, Franco i njegovi saveznici počeli su promovirati brojne mitove o ratu i režimu, potpomognute velikim propagandnim strojem, uključujući izvješća u medijima, filmove i dokumentarce, te školske udžbenike - pa je u post-tranzicijskom razdoblju učinjeno sve što se moglo da bi se obeshrabrio bilo kakav uvid u prošlost.

Uz populističke mitove o građanskom ratu, obje strane zbog toga snose podjednaku i krivnju i odgovornost. 

S odobravanjem se gleda na činjenicu da je 1936. Franco svrgnuo demokratski izabranu vlast. Drugi popularni mit je tzv. "kolektivna ludilo" kojim se objašnjava da su Španjolci izgubili razum i počeli jedni druge ubijati bez ikakvog logičnog razloga. 

Treća općeprihvaćena priča je da se okrivi strani ideološki utjecaj, naročito uvezeni anarhizam, pa je Španjolska prikazana kao žrtva vanjskih sila. 

Najjači argument je teorija spašavanja - stajalište da je Francov ustanak 1936. spasio Španjolsku od kaosa i nasilja Druge Republike. Ova zastrašujuće cinično čitanje povijesti zanemaruje i kaos i nasilje koje je Franco donio Španjolskoj, te da je bilo kakav stupanj mira koji je Franco uspio donijeti u zemlju, zapravo bio kupljen milijunom pobijenih i raseljenih. 

Unatoč okrutnoj diktaturi, Španjolska je nakon 1959. doživjela ekonomski procvat, što je kasnije poslužilo Francovim pristašama da objašnjavaju kako je upravo režim omogućio kasnije slobodne izbore i otvaranje demokraciji. 

Zbog korupcije Pala španjolska Vlada - novi premijer socijalist Sánchez

Francov režim počeo se ozbiljnije preispitivati tek nakon 2007. godine, s donošenjem Zakona o povijesnom sjećanju kojeg je uvela socijalistička vlast pod vodstvom Joséa Luisa Rodrígueza Zapatera. 

Zakon je proglasio Francov režim nezakonitim i pozvao na uklanjanje spomenika i svih javnih obilježja na Francov režim, osim onih s povijesnim značenjem. Trebala se isplatiti financijska naknada žrtvama njegovog režima, te ponovno dati španjolsko državljanstvo republikanskoj zajednici u egzilu. Oformljen je i Centar za proučavanje građanskog rata u gradu Salamanci. 

Pokretanje zakona pobudilo je u novoj generaciji Španjolaca novu mogućnost za proučavanje Građanskog rata bez traumatičnih uspomena iz prošlosti. 

Sánchez, još jedan socijalistički vođa premlad je da bi bio impresioniran Francovim utjecajem i naslijeđem na Španjolce, unatoč prosvjedima desničarskih skupina, ne riskira mnogo ekshumacijom Franca i njegovim preseljenjem. 

Konzervativna oporbena narodna stranka, koja se žestoko suprotstavila Zakonu o povijesnom sjećanju 2007. godine, zbačena je s vlasti izborima u lipnju. 

Španjolska biskupska konferencija koja bi imala što za reći oko ekshumacije, ovaj je put ostala neutralna. 

Francovi rođaci ne prigovaraju, ističući da Franco nikada nije izrazio nikakvu želju da bude pokopan u El Valleu. Njihovo jedino neslaganje je ono što treba učiniti s posmrtnim ostacima. 

Najvažnije, 56 posto javnosti podržava ekshumaciju, pa se tek sad vidi kako je dobro došao Zakon o povijesnom sjećanju jer je prije njega čak 52 posto javnosti smatralo da se Franca treba ostaviti tu gdje jest. Uspjeh Zakona je to što je razbio tabue o osvještavanju masovnog kršenja ljudskih prava Francovog režima. 

Dossier ETA 60 godina krvavog terorizma: Pobili su više od 850 ljudi

Godine 2011. Španjolsku je potresao podatak da je pod Francom oko 300.000 beba ukradeno od "nepodobnih" roditelja i prodano "podobnim" obiteljima. 

Trgovačkim društvom rukovodila je mreža časnih sestara, svećenika i liječnika, a trgvina je počela 30-ih godina prošlog stoljeća. Djecu su "spašavali" od "crvenih" roditelja, a kasnije se proširilo i na "roditelje s nedostatkom moralnosti". 

Trajao je sve do 80-ih, kad su revidirani zakoni o posvojenju. Zbog svega toga ne iznenađuje Sánchezova odluka da ekshumira Franca i dodatno angažira lijeve birače.

Doista, ekshumacija se dobro uklapa u Sánchezovu strategiju preoblikovanja Španjolske kao moderne, liberalne države koja gleda u budućnost. Izbio je tako i adut iz ruku Katalonaca koji su stalno zamjerali Madridu da previše gleda u povijest. 

Ako i izgleda kao čin političkog oportunizma, premještanje Fracovih ostataka iz El Vallea bio bi jedna od najkonzistentnijih odluka koje je donio ijedan premijer u novijoj španjolskoj povijesti. 

Osim izgradnje prikladnog spomenika žrtvama građanskog rata, ekshumacija bi mogla olakšati put prema onom što međunarodna zajednica za ljudska prava uključujući i Povjerenstvo UN-a o prisilnim nestancima, već godinama zahtijeva od Španjolske, a to je potpora za ekshumaciju i dostojan ukop svih onih tisuća ljudi pokopanih u skupne grobnice širom Španjolske. 

Ironično, politička stabilnost u ovoj zemlji očito je posljedica skoro polustoljetne šutnje nakon Francove smrti. Ta šutnja omogućila je Španjolskoj da ispuni ovu tešku zadaću. Hoće li nakon Franca ekshumirati i Pavelića i Luburića tek se treba saznati.

Posjeti Express