Velika je usluga učinjena uspomeni na Josipa Broza Tita protjerivanjem njegove biste iz galerije državotvornih velikana na Pantovčaku. 

Na jednoj strani, vraća ga društvenim, zavičajnim, klasnim korijenima, na drugoj - govori da Kolinda Grabar Kitarović, povijest 20. stoljeća shvaća kao teledirigirano moralno-pravno stanje iz osiguranog interijera.

Moguće da je tako bilo u SAD-u jer se Drugi svjetski rat nije vodio na američkom kontinentu. U tom kontekstu, neki doista u cijelosti mogu i moraju biti isključivo dobri, drugi sušto zlo.

Ali to moraliziranje koje ne želi znati za lomove na tlu Europe, svojstveno je danas proračunski uzdržavanim profesijama koje iz školskih klupa automatski ulaze u političke kabinete amerikaniziranoga etičkoga dizajna. 

Druga pak mjerila vrijede za radno-aktivnu populaciju koja Markov trg i Pantovčak tegli na svojim plećima, gomilajući iskustvo neizvjesnih egzistencija.

Pojava raskola na dva svijeta nije nova. U Hrvatskoj se počesto kovitla oko spomenika.

Kraj brončanoga jahača na velikom trgu prolaze svaki dan deseci tisuća ravnodušno, bez ikakvih misli, bez sjećanja - gorostasni kip jahačev za njih je još samo ukrasni predmet a ne spomenik koji bi narod trebao opominjati na velike sudbosnosne dane, simbolički utjelovljene u banovu liku, svjedočio je 1928. velik publicist i novinar Josip Horvat o društvenoj sudbini Josipa Jelačića, junaka Habsburške Monarhije. 

Ni masovna ljubav, niti masovna mržnja nisu bili ugrađeni u monument iz radionice glasovitoga i skupoga bečkoga skulptora Antona Dominika Fernkorna, kojega je angažiralo hrvatsko plemstvo, uživalac nasljednih privilegija u državnim službama. 

Podignut malo nakon Jelačićeve smrti, 1866., u službenoj se povijesti tumači kao simbol domoljubne hrvatske revolucije iz 1848.

Doduše, nije Jelačićeva revolucija dovela u pitanje suverenost habsburške loze, nije poljuljala monarhistrički ustroj političke i pravne nejednakosti, nije se čak ni zauzimala za opće pravo glasa u Hrvatskoj koje se prije Tita jedva popelo do 4,5 posto sveukupnoga stanovništva.

Baš naprotiv, branila je carsko- kraljevsku vlast u Beču do posljednje kapi krvi ovdašnjih vojnih obveznika, mobiliziranih na velikoj granici uz Tursku.

Kada je u jesen 1948. Josip Jelačić zaustavio ugarsku republikansku vojsku u bečkom predgrađu Schwechat, za njim je ostalo najmanje 200 pobijenih Hrvata samo s glinskoga područja, barem kako stoji ugravirano u spomen-ploču na poprištu bitke. 

Eto, tragedija je spomenički označena, ali u svekolikoj bijedi živućih ljudi nikome ništa nije značila već za Horvatova života. Zvala se država, naime, Austro-Ugarskom pod habsburškim carevima ili Kraljevina Jugoslavija pod Karadžorđevom dinastijom za preživjelu čeljad Purgera i seljaka fizički opstanak većine bio je isti problem: plaćati poreze sve brojnijih vrsta i povremeno vojevati za tuđe zemljoposjede.

To je zanimljivije da je spomenički povratak Josipa Jelačića, baruna i feudalca kojemu je bansku funkciju udijelio Beč, jedan od prvih poteza HDZ-ove vlasti nakon 1990. Mnogoznačni profil carskoga pukovnika pa generala, unatoč posijanim hrvatskim leševima u tuđinskoj zemlji, uzdignut je u početnu vrlinu hrvatskoga osamostaljenja koje je, kako je najavio Franjo Tuđman, trebalo razviti domovinske “stališe”.

S Josipom Brozom Titom stvari stoje drukčije. Na političku scenu se popeo iz kontraperspektive, s društvenoga dna koje je odvajkada bilo isključeno iz glasačkoga tijela i političke participacije kao puk, nepismena rulja, primitivna svjetina, lišena plemićke titule, zemljovlasništva i imovinskoga cenzusa. 

Već djeci koja su rasla nakon Drugoga svjetskoga rata masovna glasačka stečevina ukazala se kao samorazumljiva, zajedno sa svima dostupnim školama za intelektualna činovnička zvanja. 

Budući da se do iscrpljujuće dosade guslalo samo o heroizmu veterana NOB-a na čelu s Maršalom, odumiranjem roditeljskoga naraštaja, Titu je opasno prijetilo društveno ignoriranje.

Do kraja ‘70-tih priča se održavala uglavnom u obliku rituala sve vremešnijih vlastodržaca i mlađarije koja je, krajnje pragmatično, planirala zauzeti njihova uredska mjesta.

Koliko će Jelačiću od krvi i mesa, staleškom obnovom, biti dodano ukrasnih zasluga i vrlina za nacionalnu stvar, toliko se mnogodimenzionalni Broz okljaštrio na minimum karijernih znanja i fraza lojalnosti.

Tako je ono najiskrenije u njegovoj biografiji dokrajčeno zahvaljujući modernizaciji šupljih političkih poruka, već 1978., izvedbom “Računajte na nas“ Đorđa Balaševića, namijenjenom velebnom ritualu Dana mladosti do kojega ništa nije držala tada bujajuća omladinska rock-kultura. 

Tu pjesmu obožavali su aktivisti SSOH. Pokazujući kako obredna Vlast ne prepoznaje sadržaje zla bez prišivenoga amblema svastike na ratnom frontu, institucionalno popularizirana numera pak ojadila je značajni uzorak Balaševićevih vršnjaka, dijelom lišenih, djelom zapriječenih želja u javnome djelovanju.

Stihovi su, naime, afirmirali zajamčeno pravo roditeljske krvi: „kroz vene nam protiče krv partizana i mi znamo zašto smo tu“ - biologizam naslijeđa kojim počinju svi rasizmi, nacizmi, segregacije...

I doista, slijedom iste krvne uvjetovanosti, koja ne dopušta postojanje osobne slobode, u Srbiji će Tito uskoro postati urođeni ustašoid, u Hrvatskoj lažni Hrvat koji je naciju potamanio na putu od Bleburga.

Nesporan magnum crimen iz 1945., međutim, najmanje je jednonacionalno obojen. Poražene kolone sastojale su se također od četnika, belogardejaca, čerkeza, ratnih profitera. 

Premda su pobijene tisuće, ostaje činjenica da je finalna brojka jednonacionalni predmet na kojemu parazitiraju državno-političke ambicije Hrvatske 21. st.

Jer na meti više nije zločin, nego je upravo njegova nesporna vrlina antifašizma. Vješto pomiješana i poistovjećena s revolucionarnim terorom poraća, u cijelosti je teledirigirano oglašen za povijesnoga negativca bez olakotnih okolnosti, upravo kako odgovara rehabitiliranom četničkom pokretu, ujedno emigrantskoj snazi u SAD-u nakon rata. 

Političkom duhu Đorđa Balaševića koji danas - nesvjestan samoga sebe - vlada Hrvatskom bačen je mamac čije se posljedice nisu u stanju sagledati, kao ni bjelodano oblikovanje novih političkih “stališa” iz Jelačićevih vremena po osnovi krvnoga srodstva i roditeljskih doprinosa.

No sa staleškim ustrojem ne miri se auditorij ispod Pantovčaka, Gornjega grada i elitnih rezidencija Zagrebačke gore. Za razliku od nekadašnjega podaništva, više nije riječ o nepismenom i neobaviještenom puku. 

Štoviše, od staleškoga strahopoštovanja prema plemenitosti političkoga vodstva danas je ostao prezir. Bilo da aplaudiraju Titovu prognanstvu iz otmjenosti Predsjedničkih dvora u povijesno dno, bilo da u njemu vide povijesnu dobrobit, apsolutno je sigurno - omrznut ili ljubljen, tu nema ravnodušnosti. 

Dosad rezerviran za ostarjele nostalgičare, nakon Titove deložacije s Pantovčaka, u malom seocetu kraj Omiša dobrovoljnim prilozima mještana obnovljen je minirani spomenik herojima NOB-a, na zagrebačkom nasipu revitalizirani su Trnjanski kresovi bez ikakvoga političkoga poticaja, trešti „Budi se istok i zapad“ po punk-kafićima u sitne noćne sate. 

U Zagorju pak Tito tvrdokorno ustraje sve vrijeme, ne samo u muzejskoj izolaciji, nego po radionicama i kućnim podrumima. Postao je nešto nezamislivo u epohi njegove vladajuće idelizacije, amnestije, redukcije i istodobno ubitačne eksploatacije: neobvezna, vesela lijeva alternativa, bez obveze. 

Ostaje još mali korak klasno osiromašenoga naroda kojega je prvi i jedini lansirao na povijesnu scenu.

Premda se u 21. st. možemo pohvaliti da smo uznapredovali u brzini komunikacije, ekonomska vremena sve su bliža Titovoj mladosti. 

Kao sirotinjsko dijete, osuđeno na fizički rad koji se mogao usavršiti jedino do metalurškoga zanata, obišao je dobar dio Europe u potrazi za nadnicom. 

Za Titove mladosti Hrvatska je bila predindustrijska, danas je postindustrijska, ali učinci kulture i društva koje stvaraju turistički i poljoprivredni sezonci, svode se na isti nazivnik, bez prednosti vlastitoga doma i domovine u samostalnoj državi. 

Ako se išta ponavlja, onda je to Titova gastarbajterska odiseja između Siska i Trsta, Kraljevice i Beograda, Praga i Munchena. Ipak, najvažnije za usporedbu s Jelačićem, u njemu je otjelovljena apsolutna antistaleška figura Zagorja koje je vjekovima bilo u vlasništvu feudalnih tajkuna. 

Koliko Matija Gubec sadrži sjećanja na ustanički lokalni otpor pluga i motike staleškoj veličini, toliko Tito pokazuje koliko visoko i daleko mogu stići politički podcijenjeni, zahvaljujući inteligenciji i sposobnostima. 

Premda su zločini politike uvelike manji od Titovih, neznatne su njezine tvoračke vrline: maksimum su dosegle u visokim mjerilima za jednoga sirotinjskoga seljaka koji je ni iz čega stvarao povijest masa, ostavivši dovoljno kapitala čak za svestranu pljačku svojih protivnika. 

Čak su, primjerice, “Čavoglave“ Marka Perkovića Thompsona, navodno anti-titoističke, uporabile melodijsku potku “Sivi sokol”, spjevanu u partizanskom očaju na Sutjesci.