Postoje razne definicije pojma "idiot".

Nekad je to pogrdan naziv za osobu niže inteligencije ili obrazovanja. Nekada se tako označava "osobu neupućenu u državne poslove" ili onu koju javni poslovi uopće ne zanimaju.

Donedavno, idiotom se nazivala osoba s najtežim stupnjem mentalne zaostalosti koju se sada u literaturi označava "duboko mentalno zaostalom osobom".

Ali Ustavni sud je, eto, odlučio da se hrvatske političare smije nazivati "idiotima", ako takav izraz označava "vrijednosni sud, a ne činjenični navod".

Pa je tako Hrvoje Hitrec opravdano nazvao Stipu Mesića "idiotom", a povodom te odluke Gordan Jandroković u Hrvatskom saboru je neki dan svim zastupnicima poručio neka "slobodno govore što žele".

Hobotnica Bandićeva tajna mreža: Od šefa krim-policije do obavještajaca

I tako je otvorena sezona javnog vrijeđanja političara.

Naravno, samo ako je to "vrijednosni sud, a ne činjenični navod". Možete, dakle, nekoga nazivati idiotom, ali ne ako on to doista i jest.

Nismo to zaslužili

Mnogi će reći da su domaći političari to zaslužili, ali nije to zaslužio javni prostor, ovo društvo i ova država. Jer, poruka Ustavnog suda znači da je dozvoljeno zagađivati javni prostor uvredama, umjesto argumentima. 

Uostalom, uvrede ovakve vrste obično koriste oni koji ne mogu artikulirati argumente. Što je, naravno, jedna od odlika idiota.

No postoji i druga strana ove presude Ustavnog suda kojom je poništio osuđujuće presude Općinskog i Županijskog suda koji su stali na stranu privatnog tužitelja Stipe Mesića i globile Hrvoja Hitreca s 10 tisuća kuna.

Naime, ako je odsad dozvoljeno političare nazivati "idiotima", više nas valja zabrinuti činjenica da političari nas smatraju idiotima.

Čine to svakodnevno, u svakoj prilici i na razne načine. 

Dapače, čak i baziraju svoje političke programe i temelje svoje izborne kampanje na idiotizmu birača i publike.

Zatvori oči

Evo, recimo, kako Andrej Plenković tumači afere svojih ministara pokazuje da on publiku, građane, javnost smatra idiotima. Pa kaže jučer da se "češljaju" afere samo onih ministara koji su njemu dali podršku na unutarstranačkim izborima, izbjegavajući uopće spomenuti suštinu tog "češljanja".

Ministar Butković, nadalje, kaže da ne prati poslovanje svog oca koji je od države dobio bespovratnu pomoć. Zatvori oči, okreni glavu i čekaj da prođe.

Pa onda, na naslovnici 24 sata osvanula je HDZ-ovka Anita Nosić, načelnica općine Lovreć, kojoj država subvencionira kupnju stana u Zagrebu, premda živi u obiteljskoj kući s bazenom. I to je posve normalno.

Kao što se onaj ravnatelj APN-a Krešimir Žunić ispod raspela pravdao zašto je kupio jeftino stan iz programa Poticane stanogradnje, jer eto njemu "treba pomoć". 

Bandićev vrući led

Da ne govorimo o Milanu Bandiću koji je na 18 stupnjeva u Zagrebu nabacivao umjetni snijeg na Cmrok, bacajući stotine tisuća kuna doslovno u zrak. A čija nezaposlena supruga, od koje se svjedobno fiktivno rastao da bi dobio nekreninu, sada gotovinom kupuje stan.

I mogli bismo tako unedogled reciklirati sve izjave, nastupe, zakonske inicijative, tumačenja i objašnjenja naših političara kojim opravdavaju svoje afere, imovinu, poteze ili inicijative. Nekad samo žele skrenuti pažnju.

Jer nas već godinama smatraju idiotima.

Počevši od Franje Tuđmana koji je privatizirao vilu dan prije stupanja na snagu zakona kojim se to zabranjuje ili predsjednika Ustavnog suda koji nas je uvjeravao da Tuđmanov "novac nije imovina", pa sve do premijera koji tvrdi da je smijenio kompromitiranog ministra zbog koronavirusa, a ne zbog afera i pogodovanja.

Ili bivše predsjednice koja udara selfie ispred Bijele kuće i naziva Ameriku najvažnijim strateškim partnerom Hrvatske.

Manja je šteta za društvo što se političare smije nazivati idiotima. Puno je gore što političari nas smatraju idiotima.

Idiotske kampanje

I ne samo što nas takvima smatraju kad se pokušavaju iskobeljati iz afera, primjerice kad nam tumače kako jedan dužnosnik do 40. godine može postati milijunaš s desetak nekretnina, kuća, apartmana i kućica za roštilj, već i što na tom idiotizmu baziraju svoj ostanak na vlasti.

Način na koji se formuliraju političke poruke, kako se degradiraju principi, kako se bitne parole pretvaraju u šuplje označitelje (reforme, pravednost, poštenje), kako se nastupa na javnim skupovima, kako se prodaje lažno domoljublje ili bori protiv korupcije dok se na sudu brane od optužbi za korupciju...

Ili kad Bandić jedan dan nosi Titov bedž na reveru, a drugi dan kaže da taj bedž nikad nije nosio.

Ili kad Kolinda kaže da je ZDS "stari hrvatski pozdrav", pa se onda ipak predomisli.

Pa kao što Ustavni sud smatra da je "idiot" samo vrijednosni sud, tako i političari idiotizam pretvaraju u političku platformu. Odnose se prema biračima kao prema idiotima, prilađavaju im poruku i nadaju se najboljem.

Što je najgore, takvi najbolje i prolaze. 

"Idiot" više nije uvreda. Za mnoge to je postao slogan.