Kkot-jebi , tj. lastavice, možda zvuči lijepo ali taj naziv se u Sjevernoj Koreji upotrebljava za djecu beskućnike koji su moraju brinuti za sebe bez pomoći obitelji ili države.

Prvi put su se pojavili nakon korejskog rata u kojem je između 1950. i 1953. godine nestalo mnogo ljudi, da bi ponovno 'niknuli' u velikom broju 1990-ih kad je zemlju pogodila velika glad od koje je umrlo nekoliko stotina tisuća ljudi. Tad je došlo do raspada socijalnih službi, te su mnoge obitelji razorene.

Iako su danas uvjeti puno bolji, Sjeverna Koreja je i dalje siromašna. Vidljiv je nedostatak hrane za velik dio populacije, te ima velik broj 'lastavica'.

Prije dvije godine svijet je bio u suzama kad je devetero djece iz Sjeverne Koreje, koji su tad bili stari između 14 i 19 godina, uhićeno dok su iz Kine pokušavali prebjeći u Laos. Južnokorejski misionari su im pomagali u bijegu, nadajući se da će ih na kraju smjestiti u Južnoj Koreji.

Pjongjang nimalo ne krije svoju mržnju prema prebjezima, koje se u službenim glasilima proziva 'ljudskim smećem' i koje se optužuje za zločin, kao i laganje o njihovoj zemlji kako bi zauzvrat dobili slavu i novce.

Nitko nije gledao blagonaklono na vraćanje djece u takvu državu, te su mnogi predviđali da će djeca završiti u zatvoru ili se doživotno se iskupljivati za svoje 'grijehe', a neki su se pribojavali i da će ih pogubiti.

No skoro dvije godine poslije, ekipa CNN-a se našla s njima u istoj prostoriji, ne vjerujući koliko transformirano izgledaju ova 'djeca'. Četiri mlada muškarca odjevena u sive studentske sakoe i dva dječaka i dvije djevojčice u školskim uniformama čekali su kako bi odgovorali na pitanja. Navodno deveti član skupine studira na udaljenom fakultetu, te ga nisu mogli dovesti u kratkom vremenskom roku.

Bili su znatiželjni, mladi i 'ludi'

Kad su bježali nisu se međusobno svi poznavali, jer su dovoženi u Kinu pojedinačno ili u malim grupama. Tek su se u kući misionara upoznali. Danas tvrde da su bježali jer su bili mladi i krenuli su u Kinu iz zabave.

21-godišnji Mun Chol opravdao je njihovo tadašnje ponašanje ovim riječima: "Iskreno, imali smo nekih obiteljskih problema. Preživjeli smo razdoblje koje u našoj povijesti nazivamo 'godinama gladi'. Nismo dobro živjeli. Bio sam mlad i naivan. Mi smo živjeli uz rijeku Amnok na granici. Mislio sam se vratiti doma. Bio sam znatiželjan."

Na pitanje koliko ih je iskusilo glad prije bijega, četvero ih je podiglo ruke. "Bila je zima. Sačuvali smo nešto hrane tijekom jeseni ali to nije bilo dovoljno. Naše obitelji su bile prevelike", objasnio je 19-godišnji Pak Kwang Hyok.

U Kini su djeca živjela u gradiću uz granicu - Dandong, gdje su ih čuvali misionar M.J. i njegova supruga. M.J. je tvrdio da su djeca kod njega provela godinu i pol tijekom koje su se u potpunosti transformirali. Ali djeca danas tvrde da su godinu i pol provela zatvorena u toj kući, te iako su dobro jeli, nisu imali nikakve slobode. "Misionar nam je rekao da će nas ubiti ako se vratimo i da su naše obitelji pogubljene zbog našeg bijega", priča danas Mun Chol.

Carski doček kakav nisu očekivali

Ali umjesto kazne, pričaju djeca danas, dočekani su s posebnim privilegijama, te posebnom pomoći kako bi nadomjestili tri godine zaostatka u školi. Trenutačno se školuju u najboljim školama u glavnom gradu.

"Bojao sam se. Napustio sam dom i mučila me grižnja savjesti što sam proveo vrijeme u tuđini. Mi smo izdali našu zemlju. Mislio sam da ćemo biti kažnjeni, a umjesto toga se danas školujemo na najboljim fakultetima u Pjongjangu. Naši strahovi su bili prilično djetinjasti", priča Pak Gwang Hyok.

Ubrzo nakon povratka, djeca su se pojavila na javnoj televiziji kako bi objavili da njihova država nema mana, a ovom prigodom su učinili isto, prikazujući Sjevernu Koreju kao zemlju blagostanja i oprosta.

Velika je razlika u životima ove djece iz vremena kad su bježali i današnjice. "Osjećam se kako prosjak koji je postao princ", izjavio je 17-godišnji Ri Gwang Hyok.

Jedina razlika je ta da ih njihove obitelji nisu pratile na tom putu nego su ostale u siromašnim graničnim područjima, te se za njih nije ništa promijenilo.