Mislav Kolakušić s nelagodom se prošle nedjelje obrecnuo na pitanje Aleksandra Stankovića o njegovim navodnim pregovorima s Dalijom Orešković. "Trebali smo samo popiti kavu", kazao je sudac na pragu toga da postane političar. Ili političar koji je još sudac. I šteta što dvoje novih zvijezda na političkom nebu nije popilo tu famoznu kavu jer mogli su na njoj pronaći zajednički jezik. Možda nemaju isti ukus za kavu, ali svakako dijele neke sličnosti u pristupu politici i strategiji svog ulaska na političku scenu.

Oboje misle da mogu sami izaći na izbore. Oboje odbijaju bilo kakve ponude za koalicijama i savezima s aktualnim političarima. Oboje se obraćaju direktno građanima. Još nemaju ili su jedva formirali svoje stranke, nemaju još izborne liste, a dobrim dijelom nemaju ni razrađen politički program. Iznadprosječno su zastupljeni u medijima. I oboje čvrsto vjeruju da mogu sami osvojiti 76 mandata u Hrvatskom saboru.

Zec mi ugled ruši Zar baš Turudić da nekog suca proziva za izlet u politiku!?

Puno ih, dakle, veže. No istodobno, ono što ih veže ujedno ih razdvaja. Ono što im je zajedničko ujedno ih diskvalificira za suradnju. Jer, tko je ikad vidio da dvoje proroka zajedno korača prema Obećanoj zemlji? Mesijanstvo je oduvijek bilo usamljenički poziv. Mesije ne okupljaju saveznike nego čekaju da ih sljedbenici slijede.

Priča o Mislavu Kolakušiću i Daliji Orešković, sucu Trgovačkog suda i odvjetnici koja je stekla slavu na mjestu šefice Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, vuče mnogo paralela i sličnosti te otvara priču o novim političkim liderima koji slijede populističke obrasce u želji da razbiju okoštali politički establišment.

U svom gostovanju u "Nedjeljom u dva", čak trećem u tri godine, Mislav Kolakušić rezolutno je, bez krzmanja i zadrške, poručio kako on može sa svojom listom građana osvojiti jedan mandat na europarlamentarnim izborima, ali još važnije, da može samostalno osvojiti vlast u Hrvatskoj. Samo on i građani.

Dalija Orešković emitira slične signale. Otkad je zakoračila na političku scenu, odbija bilo kakve ponude za koalicijama i suradnjom. Nedavno je isprovocirala ljutitu reakciju stranke Pametno zato što je odbacila njihov poziv na pregovore o zajedničkoj listi za europske izbore. I ne samo da je izjavljivala kako je njezin cilj jednog dana biti premijerka nego je u privatnim razgovorima dala do znanja da može sama osvojiti većinu u Saboru.

Dakle, pobijediti HDZ, uništiti SDP, marginalizirati sve ostale strančice i ugurati ih u saborsku manjinu. Osvojiti 800.000 glasova. Zvuči kao znanstvena fantastika. A možda čak i nešto gore. Recept im je zajednički: njihova snaga trebala bi se temeljiti na koaliciji s građanima. Oni će povesti, a birači će slijediti. Kolakušiću bi građani čak trebali formirati listu za EU izbore, a Orešković se uzda u kritičnu masu građana koja bi se "trebala odreći malodušja i preuzeti odgovornost za sebe".

Oboje temelje svoj nastup na preziru prema postojećim političkim elitama, grade svoj put preko društvenih mreža ili medija, bježe od koalicija i obraćaju se direktno građanima, kao nekakvom bezgrešnom entitetu koji po definiciji nije sposoban činiti zlo. To su sve udžbeničke definicije populizma.

Šakom o stol Dalija je politički mesija, neće nas izvući, ali i to je OK

Briše se postojeće stanje i uvodi novo. Brišu se elite i građani instaliraju nove lidere. Brišu se posrednici između naroda i vođe. Zaziva se revolucija. S neizvjesnim ishodom. Paradoksalno, prva žrtva takvog pristupa Kolakušića i Orešković trenutno nije HDZ i vladajuća elita. To je Živi zid, kao njihova preteča i direktna konkurencija.

Upravo je od Živog zida Kolakušić preuzeo glavne recepte komunikacije i propagande, kao i političke poruke koje slijede recepte populističke i suverenističke desnice u Europi i šire. I upravo je Živom zidu Dalija Orešković otela glasove u istraživanjima javnog mnijenja, i to one protestne glasove nezadovoljnih građana koji već godinama tumaraju u potrazi za novom uzdanicom.

Pitanje ostaje, međutim, imaju li Kolakušić i Orešković, kao donedavno i Živi zid, pravo inzistirati na odbijanju bilo kakve koalicije, suradnje s bilo kojim strankama ili političarima, temeljiti svoje ambicije na jakom liderstvu i labavoj stranačkoj strukturi i istodobno očekivati da na taj način mogu osvojiti većinu u parlamentu. Je li Hrvatska za to spremna? Kad već oni misle da jesu.

Na takvom populizmu i HDZ je devedesetih gradio svoj put prema vlasti. Na rušenju svega postojećeg, na liderstvu Franje Tuđmana, na euforiji građana i pokretaškom mentalitetu, na samostalnom izlasku na izbore. Ali HDZ je već tada sličio na stranku. Živi zid, a osobito Kolakušić i Orešković, nemaju vidljive konture nekakve stranačke organizacije. I to smatraju svojim velikim adutom.

Dalija Orešković, što je posebno zanimljivo, čak je stranku osnovala u ilegali, bez nazočnosti medija i novinara, kao prva takva stranka nakon Komunističke partije i HDZ-a. Je li to recept za uspjeh? Frustracija građana i birača odavno postoji, nezadovoljstvo i zasićenost elitama izbijaju iz anketa i društvenih mreža. No kanaliziranje tog nezadovoljstva u političku potporu nije baš tako jednostavan zadatak.

Rušenje starog u pravilu ide mnogo lakše od izgradnje nečeg novog. A osobito nečeg boljeg. Jer ono loše uvijek se može pretvoriti u nešto još lošije.