U svijetu umjetnosti često se govori kako iza velikih djela stoje velike osobnosti. U slučaju Antuna Augustinčića, jednog od najistaknutijih hrvatskih kipara 20. stoljeća, ta tvrdnja stoji doslovno. Predaje kažu da je bio silno empatičan, topla duša i čovjek koji je istinski mario za ljude oko sebe. No uz tu blagu stranu postojala je i druga - eksplozivni temperament zbog kojeg bi u njegovoj blizini ponekad zavladala 'uzbuna'. Ljevači u radionicama, koji su prema njegovim gipsanim modelima izrađivali brončane skulpture, navodno bi se, čim bi čuli da dolazi u kontrolu, razbježali u zakutke da izbjegnu nalet genijalnog, ali vatrenog umjetnika ako nešto nije ispalo kako je zamislio.

- Bio je legendaran po tome kako je znao odbrusiti. Cijenio je umjetnost, ali jednako i zanat, svaki dio procesa - rekao je Davorin Vujčić, kustos i voditelj Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu.

Od Pariza do svjetske slave

Kiparev put započeo je pod mentorstvom Ivana Meštrovića na zagrebačkoj Akademiji. Godine 1925. dobio je stipendiju i odlazi u Pariz, gdje se otvara carstvo mogućnosti. Njegovi prvi radovi nose dah art décoa, s profinjenim salonima i harlekinima, no ubrzo se okreće temi koja će ga proslaviti – ljudskom tijelu u pokretu. Govorio je da najbolje poznaje dvije teme: žensko tijelo i konje.

Bio je izrazito nestrpljiv, pa ga kamen nije privlačio jer je odvajanje materijala zahtijevalo previše vremena. Zato je obožavao glinu, materijal koji mu je dopuštao da radi brzo, strastveno i gotovo eruptivno. U cijeloj galeriji tek je jedan akt u kamenu ili, kako će ispraviti njegov dugogodišnji suradnik Vladimir Herljević, u mramoru. A i taj je rad dobio neočekivani epilog - prije dvadesetak godina javila se gospođa s Floride i otkrila da je upravo ona bila model.

Portreti koji govore više od riječi

Galerija čuva cijeli niz portreta - obiteljskih, političkih, umjetničkih. Portret supruge Nade Mikačić jedini je izrezbaren u drvu, nastao iz čiste ljubavi. Tu je i portret Zlatka Šnajdera, jednog od sedmorice sekretara SKOJ-a, nastao u doba kada su članovi umjetničke grupe Zemlja tvrdili da umjetnost mora biti angažirana i društveno svjesna.

Među najpoznatijim radovima iz tog vremena je i Titova bista u mramoru, dio kompozicije monumentalnog kumrovečkog spomenika. Djelo je posebno jer pokazuje vođu ne kao heroja s dignutom rukom, već kao čovjeka opterećenog povijesnim trenutkom. Upravo taj pristup označio je raskid sa socrealističkim idealom.

Izgubljeni Pavelić

Usprkos lijevim političkim uvjerenjima, Augustinčić nije bio ideološki zatvoren. Prije bijega u partizane portretirao je i Antu Pavelića - portret koji je nakon rata nestao i za kojim kustosi i danas tragaju. Radio je i Radića, Starčevića, cara Haile Selassija, Gavellu, Kapicu...

Najbolje anegdote o Augustinčićevom radnom ritmu dolaze od Herljevića, njegovog posljednjeg učenika. Uz kipara je radio 23 godine i opisuje kako bi se maestro u bijelom mantilu bacio na glinu, stvarao sat ili dva u žaru kakav drugi kipari ne bi skupili ni za cijeli dan, pa onda odjednom prekinuo i viknuo: 'Jebem mu mater, dosta mi je! Idemo popit kavu!'.

Bio je brz i u portretiranju, rijetko bi kome posvetio više od dva sata. Iako mu je glina bila najdraža, neke je radove smatrao dostojnima kamena, poput Titove biste u mramoru. Jovanku Broz prikazao je u iznimno tvrdom kotorskom granitu, što je portretu dalo oštrinu i hladnoću.

Svjetski poznati spomenici i uvjerenje da žene donose mir

Njegovi monumentalni spomenici antifašizmu i miru danas su prepoznati diljem svijeta. Najpoznatiji od svih - skulptura 'Mir' ispred Ujedinjenih naroda u New Yorku - prikazuje žensku figuru. Vjerovao je da bi svijet bio mirniji kad bi žene vodile politiku.

Jedan od najpotresnijih projekata koji nikada nije ostvaren bio je spomenik pobijenim Hrvatima u francuskom Villefranche-de-Rouergueu, koji su 1943. pogubljeni nakon pobune protiv služenja u Handžar diviziji. Augustinčić je zamislio skulpturu čovjeka s vrećom preko glave i vezanih ruku, točno onako kakve su ih vodili pred zid na strijeljanje. Prizor nikad nije realizirao zbog političkih nesuglasica poslijeratne Jugoslavije.

Motiv nošenja ranjenika, koji se ponavljao kroz mnoge njegove radove, na kraju je postao i dio njegovog vlastitog nadgrobnog spomenika. 

- Imao je tu u garaži jedno nošenje ranjenika izliveno u bronci. I onda mi je rekao: 'Herljević, znate, to bumo meni i Nadi postavili kao nadgrobni spomenik'. Granitnu kocku sam nabavio u Jablanici, iskopao sam rupu 40 puta 40 puta 20 centimetara, taman da unutra stanu dvije urne, spustili ih unutra i stavili poklopac - prisjetio je se Herljević.

Kipar bez premca

Danas, kada se njegovo naslijeđe polako i sustavno obnavlja, Augustinčić sve više stoji rame uz rame s Meštrovićem. A Herljević, njegov najvjerniji učenik, sažima tu usporedbu u jednoj rečenici:

- Ako je Meštrović bio veliki radnik, a Kršinić veliki esteta, onda je Augustinčić bio - nevjerojatan stvaralac. Takvog prije nismo imali.

'Nije to Gestapo, to je kipar Augustinčić'

Kruži vic (možda se to stvarno tako odigralo) kako je drug Tito u Jajcu potapšao kipara po ramenu pa mu šeretski rekao: 'Dobro ti je, Tonkec, ispala moja bista, ali ti je Ante ispao malo bolje'.

Antun Augustinčić pridonio je proliferaciji mita o lažnom Titu. Čovjek koji je izradio nekoliko Brozovih bista i dobro ga je poznavao katkad bi rekao: 'Mora biti da je on od nekoga plemića, tko je vidio takvog Zagorca?'.

Jednoga ga je dana, 1942. godine, iznenada posjetio Pavelićev tajnik - i pozvao da mora odmah portretirati Antu Pavelića.

- Nisam imao vremena ni da skinem radne papuče. Pavelić me je lijepo primio. Nudio mi je cigarete i sam ih je pripaljivao, a zatim je naredio da ga portretiram. Upozorio sam ga da se s tim poslom ne može početi tako brzo, pošto ga sad vidim prvi put u životu i da bih trebao neko vrijeme promatrati ga, studirati - kaže Augustinčić.

- Dobro, vi sjednite u fotelju, a ja ću raditi - rekao je Pavelić.

- I tako sam se zadržao u njegovoj kancelariji nekoliko sati, sve do četiri poslijepodne. Sjedio sam i pušio, a Pavelić je pojedinačno pozivao svoje ministre. Kad su došli Eugen Dido Kvaternik i još neki njegov ministar, povremeno su svoje poglede bacali čas na mene, čas na Pavelića. Trajalo je to tako, otprilike, pola sata, kad odjednom Pavelić, koji je primijetio to pogledavanje, reče smiješeći se:

'Što gledate, nije to Gestapo, to je kipar Augustinčić'.

Te Pavelićeve riječi: '...nije to Gestapo...' samo pokazuju kako je takozvana NDH bila obična nacistička tvorevina i ekspozitura u kojoj je Gestapo bio sve i sva, i da ustaška vlada i ostali njezini podčinjeni organi nisu mogli ništa poduzimati bez znanja Gestapa, kojega su se i sami strahovito bojali, piše u svojoj kolumni Boris Rašeta.

Novac od rada na skulpturi ilegalno je predan sestri Vladimira Nazora. Umjetnik je dijelom “zaslužan” i za Goli otok. Augustinčić je, naime, na tom otočiću tražio kamen za svoje kipove, a Stevo Krajačić je, oduševljen izolacijom otočića nalik na Alcatraz, s jakim strujama okolo, zaključio - pa ovo bi bilo idealno za staljiniste! I tako je i bilo.