U Hrvatskoj politiku je vodio samo jedan, i to dr. Pavelić. A ovamo spada i politika nepoštovanja ljudske osobe tijekom sve četiri godine NDH. Ona je osobina svake despotske vladavine gdje vladajući jedan, sam, bez zakona i bez pravila, povlači za sobom sve svojom voljom i svojim hirovima, piše jedan autor pa nastavlja: “Ali iznad svih političkih pogrešaka, zabluda, ljudskih mana, potenciranih u jednom razdoblju, u kojem su događaji često bili jači od ljudi, katastrofa naše NDH imade svoj duboki moralni uzrok, koji leži u četverogodišnjem stalno opetovanom i sustavnom kršenju svih temeljnih i nepromjenjivih ćudorednih zasada. To kršenje oduzimalo je mnogima sposobnost zdravog prosuđivanja i tako spriječilo da pravodobno reagiraju na stranputicu kojom se vodio hrvatski narod”.
Te riječi nije napisao neki komunistički ideolog. Napisao ih je, u drugom, argentinskom egzilu, Eugen Dido Kvaternik, Pavelićev prvi suradnik iz vremena talijanske emigracije. Iz knjige “Osam dana u svibnju” donosimo kratki pregled nekoliko dramatski najzanimljivijih i politički najvažnijih likova NDH, tvorevine koja se danas nepromišljeno slavi, premda su je se odrekli čak i njezini trezveniji osnivači, poput Kvaternika, oca i sina.
Antun Augustinčić (1900. - 1979.)
Kruži vic (možda se to stvarno tako odigralo) kako je drug Tito u Jajcu potapšao kipara po ramenu pa mu šeretski rekao: “Dobro ti je, Tonkec, ispala moja bista, ali ti je Ante ispao malo bolje”.
Antun Augustinčić pridonio je proliferaciji mita o lažnom Titu. Čovjek koji je izradio nekoliko Brozovih bista i dobro ga je poznavao katkad bi rekao: “Mora biti da je on od nekoga plemića, tko je vidio takvog Zagorca?”.
Jednoga ga je dana, 1942. godine, iznenada posjetio Pavelićev tajnik - i pozvao da mora odmah portretirati Antu Pavelića.
“Nisam imao vremena ni da skinem radne papuče. Pavelić me je lijepo primio. Nudio mi je cigarete i sam ih je pripaljivao, a zatim je naredio da ga portretiram. Upozorio sam ga da se s tim poslom ne može početi tako brzo, pošto ga sad vidim prvi put u životu i da bih trebao neko vrijeme promatrati ga, studirati”, kaže Augustinčić.
“Dobro, vi sjednite u fotelju, a ja ću raditi”, rekao je Pavelić.
I tako sam se zadržao u njegovoj kancelariji nekoliko sati, sve do četiri poslijepodne.
Sjedio sam i pušio, a Pavelić je pojedinačno pozivao svoje ministre. Kad su došli Eugen Dido Kvaternik i još neki njegov ministar, povremeno su svoje poglede bacali čas na mene, čas na Pavelića. Trajalo je to tako, otprilike, pola sata, kad odjednom Pavelić, koji je primijetio to pogledavanje, reče smiješeći se:
“Što gledate, nije to Gestapo, to je kipar Augustinčić”.
Te Pavelićeve riječi: “...nije to Gestapo...” samo pokazuju kako je takozvana NDH bila obična nacistička tvorevina i ekspozitura u kojoj je Gestapo bio sve i sva, i da ustaška vlada i ostali njezini podčinjeni organi nisu mogli ništa poduzimati bez znanja Gestapa, kojega su se i sami strahovito bojali.
Novac od rada na skulpturi ilegalno je predan sestri Vladimira Nazora. Umjetnik je dijelom “zaslužan” i za Goli otok. Augustinčić je, naime, na tom otočiću tražio kamen za svoje kipove, a Stevo Krajačić je, oduševljen izolacijom otočića nalik na Alcatraz, s jakim strujama okolo, zaključio - pa ovo bi bilo idealno za staljiniste! I tako je i bilo.
Ivo Andrić (1892. - 1875.)
Naš nobelovac bio je vjerojatno jedini čovjek u 20. stoljeću koji je osobno poznavao Gavrila Principa, Adolfa Hitlera, kralja Aleksandra, princa Pavla, Krležu i Tita. Na začudnom razgovoru Miroslava Krleže s poglavnikom, Ante Pavelić iznio je ideju da Andrića, kao katolika i Hrvata, pozove u NDH. Krleža je bio iznenađen. Nije baš volio uštogljenog franjevačkog đaka, Stojadinovićevu desnu ruku, konzervativca, ako već ne i reakcionara. Zadnje dvije godine rata, koje je proveo u unutarnjem egzilu, pisao je tri svoja najvažnija romana - “Gospođica”, “Na Drini ćuprija” i “Travnička kronika”.
“Fra Ivo”, kako ga je jednom nazvao Krleža, dobio je 1961. Nobelovu nagradu, a drug Tito ga je (na nagovor Dobrice Ćosića) jedva primio, ljutit jer nagrada nije otišla Krleži. Tijekom audijencije s nelagodom su pričali o štetnosti pušenja, cigaretama od eukaliptusa i širini Otomanskog imperija, koji je, kao i Titova Jugoslavija, omogućavala streloviti uspon svima koji bi primili islam ili se učlanili u Partiju. A s idejom da Andrića treba vratiti u Hrvatsku, zlosretni je Pavelić išao ispred nekih naših današnjih intelektualaca, koji se Andrića lakomisleno odriču.
Vladimir Bakarić (1912. - 1983.)
Nosio je nadimak “Svileni”, zbog slabog zdravlja, odnosno “Mrtvac” zbog “euforičnih” javnih nastupa u kojima je njegova oratorska vještina uspavljivala ljude bolje od Normabela i bosanske šljivovice uzetih u moćnoj sinergiji. Predratni komunist, jedan od rijetkih sa završenim fakultetom, prava, uglavnom je djelovao iz pozadine. To je logično, jer je svojim govorima ljude teško mogao motivirati na juriš. No zato su na njegovu stolu svakoga jutra stajali Le Monde i New York Times.
Tijekom rata i poraća Vlado Bakarić postao je najmoćniji političar u Hrvatskoj (za status prvog Titova gubernatora Hrvatske bori se s “master of spies” Ivanom Stevom Krajačićem) i održava taj status sve do smrti. U presudnim trenucima, kad je frka i treba odabrati stranu, Mrtvac bi se naglo razbolio (eto kako čovjek od nadimka može stvoriti karijeru) pa završio u bolnici, dok ne vidi koja je strana u pravu. A zna se koja je strana u pravu - ona pobjednička.
Za rata je prvo malo bio u ilegali u Zagrebu, da bi se prebacio u partizane i dogurao do komesara Glavnog štaba Hrvatske. Nije baš goloruk jurišao na njemačke tenkove niti tamanio ustaše golim rukama, ali nije da nije bio u ratu od početka, pa i prije. Iako je njegov otac osudio druga Tita na zatvor jer je posjedovao komunističku literaturu (bravar je posjedovao šezdesetak knjiga, što danas nemaju ni mnogi mladi novinari), od malih je nogu bio komunist i revolucionar.
Kad je Andrija Hebrang, bog i batina hrvatskih komunista, smijenjen na viši položaj (upravo tako, baš prema načelu promakni radi micanja), Bakarić postaje šef hrvatske partije te će 14. travnja 1945. u Splitu postati prvi hrvatski premijer u “višestranačkoj vladi” (jedan mu je potpredsjednik bio HSS-ovac, a drugi SDS-ovac). U Zagrebu će mu Đuro Kumičić u svibnju 1945. u hotelu Esplanade predati sve državne račune i dokumente, pa čak i hrvatske zastave s već ušivenim crvenim zvijezdama. Drug Svileni će ga pohvaliti. Neće, međutim, ni trepnuti kad narodni sud nesretnom Đuri razreže 12 godina teške robije, kao što se neće žaliti ni kad kvestora Đuru nakon godinu dana robije puste na slobodu (hm - ne vide li se tu i njegovi prsti?)
Kako god bilo, Udba će kvestora pratiti do kraja života.
Vladimir Bakarić
Savo Besarović (1889. - 1945.)
Srbin, Sarajlija, ministar u ustaškoj vladi. Poticao je iz stare srpske porodice. U Beču i Zagrebu je završio pravo. Nakon završetka studija otvorio je advokatsku kancelariju u Sarajevu. Postao je član i Jugoslovenske radikalne zajednice, a na izborima za narodne poslanike Kraljevine Jugoslavije 1938. godine izabran je za poslanika na listi Milana Stojadinovića u Sarajevskom srezu. Bio je blizak prijatelj Anta Pavelića i na njegov poziv došao je na zasjedanje Hrvatskog državnog sabora 23. studenog 1942. godine. Tijekom drugog zasjedanja Sabora položio je zakletvu na vjernost poglavniku. Postao je državni ministar u Vladi NDH 11. listopada 1943. godine. Nakon sloma NDH ne napušta zemlju, uzdajući se u to da je brojnim ljudima spasio život. Optimizam je bio bez pokrića. Strijeljan je.
Živka Bibanović-Nemčić (nepoznati datum rođenja i smrti)
Njezina službena funkcija bila je instruktor Povjerenstva Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske. Puno riječi koje ne znače mnogo. Živka je ustvari vodila tajni štab koji je u svibnju 1945. sačuvao Zagreb od razaranja. Kao ilegalka održavala je vezu sa slobodnim teritorijem prebacujući se kao kumica u posavskoj narodnoj nošnji s praznom košarom iz Zagreba i košarom punom jaja, sira i vrhnja u Zagreb. I bombom i pištoljem sakrivenima ispod slojeva nošnje.
Od Mike Špiljka, budućega gradonačelnika (posprdno zvanog dermatolog jer je po zanimanju bio kožarski radnik), dobila je instrukcije da formira štab, preuzme narodnu zaštitu, razminira Zagreb i, najvažnije, “organizira fotografiranje ulaska partizanskih jedinica u Zagreb i razdragani narod koji ih dočekuje”. Posao je obavila gotovo pa besprijekorno iako je rok bio 10. svibnja, a partizani su u Zagreb ušli dva dana prije. Malo je nespretno bilo i to što je jedan od dva stana “tajnog štaba” bio nasuprot vojarne u kojoj su bili luburićevci. Dan uoči oslobođenja u “u tajnom štabu” ih je probudila pucnjava. Misleći da su otkriveni, Živka i ostali dograbili su bombe i pištolje da skupo prodaju kožu, ali ispalo je da se luburićevci zabavljaju isprobavajući nove šmajsere gađajući klozet u vojarni. Svoju je priču iznijela u “Zborniku sjećanja: Zagreb 1941. - 1945” - prema kojem je nastala većina scenarija za epizode legendarne, i po mnogima najbolje, serije o Drugom svjetskom ratu “Nepokoreni grad”.
Zagreb, ali i Hrvatska i bivša Jugoslavija su joj se, po dobrom starom običaju, zahvalili potpunim zaboravom.
Diana Budisavljević (1891. - 1978.)
Austrijska humanitarka udana za uglednog zagrebačkog Srbina zavrijedila je i duboki naklon - u znak poštovanja - od Oscara Schindlera.
Rat je provela spašavajući djecu s Kozare, iz logora, popaljenih sela... Tragajući za hranom kojom će nahraniti bezbrojna gladna dječja usta, za odjećom kojom će ih ogrnuti, za obiteljima koje će ih primiti pod svoj krov i spasiti od noža ili smrti od gladi i bolesti. Nije to radila sama - pomagala joj je građanska Hrvatska koja nije šmekala ustaške koljače, pomagali su joj i svećenici i dio Crkve, njezine austrijske veze... Bila je Diana neumorni spiritus movens spašavanja bezbrojne djece bez obzira na njihove ime i prezime.
O svemu tome vodila je opsežnu kartoteku (kako bi nakon rata mogla djecu spojiti s preživjelom rodbinom), koja joj je nakon rata oduzeta. Partija nije htjela dijeliti monopol za herojstvo s tamo nekom “buržujkom”. Vodila je i dnevnik koji je uglavnom ostao skriven i nepoznat sve do početka 2000-ih, kad je objavljen, a o njoj je igrani film snimila Dana Budisavljević.
Kako će nova vlast tretirati Dianu moglo se predvidjeti iz zapisa u njezinu dnevniku 8. i 9. svibnja 1945.
8. svibnja - Oslobođenje.
9. svibnja - Oduzet nam je automobil.
Umrla je u rodnom Innsbrucku, a većina djece koju je spasila nikad nije saznala tko je bio njihov anđeo.
Pero Blašković (1883. - 1945.)
Nekadašnji časnik u vojsci Austro-Ugarske cijeli je rat proveo u jedinici iz Bosne i Hercegovine, pa, ne bez ponosa, napisao knjigu “S Bošnjacima u svjetskom ratu”. Kako kaže Blašković, Bošnjaci su - a on tu uglavnom ne radi razliku između Muslimana, Hrvata i Srba - na mobilizaciju 1914. “dolazili u najsvečanijem odijelu”. Sudjelovao je u gotovo svim bitkama protiv Talijana na Soči. Bio je blizak HSS-u, a početkom rata se reaktivira i preuzima funkciju domobranskog generala u Bosanskoj divizijskoj oblasti u Sarajevu, ali ubrzo dolazi u sukob s ustašama te je prvo smijenjen, a potom umirovljen. Uhićen je kao sudionik puča Vokić-Lorković, za kojega se ni danas ne može pouzdano reći da je uopće postojao. Umire od tifusa, prema nekima u bolnici u Zagrebu, gdje je prebačen iz Lepoglave, a prema Branku Pešelju, također uhićenom zbog navodnog puča, u Lepoglavi.
Branko Benzon (1903. - 1970.)
Vrhunski liječnik, ali i prilični bonvivan. Prije rata, 1940., emigrirao je u Njemačku, gdje radi na Pavelićevoj stvari. Nijemcima se, naime, taj Ante kojega Mussolini mota oko maloga prsta ne sviđa previše, a pedantni kakvi Nijemci već jesu, znaju i to da Pavelića u Hrvatskoj nitko ne zarezuje. Oni bi radije sklopili “deal” s Mačekom ili nekim drugim. Ali Branko Benzon po Berlinu lobira gdje stigne, služeći se svim sredstvima, pogotovo naklonošću lijepih dama. Usput si i sređuje neke lukrativne poslove. Koliko je bio presudan da Antišu Nijemci ipak prihvate, ne znamo, ali Brankec je nagrađen poslaničkim mjestima od Berlina (iz kojega su ga nogirali radi “nediplomatskog ponašanja”) preko Bukurešta do Budimpešte. Pred kraj rata zbrisao je u Španjolsku, pa u Južnu Ameriku. Udba ga je držala na oku do kraja života.
Ivo Bogdan (1907. - 1971.)
U zadnjem uvodniku Hrvatskog naroda, Ivo Bogdan otkrio je zaprepašćujuću “činjenicu” - NDH je cijelo vrijeme bila za Engleze! To je očito bila najstrože čuvana državna tajna jer je nitko nije provalio. Koji dan kasnije vrh te tajne angloameričke saveznice dao se u bijeg, a u koloni se našao i Bogdan.
Novinar i publicist (rođen u Suđurađu na Šipanu) završio je Trgovačku akademiju u Dubrovniku 1926. Bio je, kako piše u “Tko je tko u NDH”, član Nacionalnog studentskog društva “August Šenoa” i predsjednik Katoličkog akademskog društva Domagoj. Katolički publicist i novinar, suradnik Narodne politike - glasila Hrvatske pučke stranke, glavni urednik Luči, te novinar i urednik (1929. - 1941.) katoličkog dnevnika Hrvatska straža, gdje pod pseudonimom Rys objavljuje političke i kulturološke priloge. Izdao je i više pamfleta i brošura o komunizmu, Sovjetskoj Rusiji i republikanskoj Španjolskoj. Zagovarao je fašistički sustav i njegove vrijednosti. Djelovao je u domovinskom vodstvu ustaškog pokreta, sudjelovao u pokretanju dnevnika Hrvatski narod (1939.) i pokrenuo tjednik Croatia (1940.). U vrijeme NDH bio je privremeni savezničar za Hrvatski savez slobodnih zvanja, ravnatelj Hrvatskog naroda i pokretač Spremnosti (1942.), a od 28. siječnja 1944. glavni je ravnatelj Glavnog ravnateljstva za promidžbu NDH - vodeći je novinar, propagandist i cenzor NDH. Nakon sloma NDH emigrira u Argentinu, gdje nastavlja pisati u različitim iseljeničkim publikacijama. Bio je urednik časopisa Studia Croatica. Nađen je mrtav u svojem stanu u Buenos Airesu, sumnja se da ga je ubila jugoslavenska tajna policija.
Marija Crnobori (1918. - 2014.)
Glumačka diva i dio zagrebačke građanske elite. U nju je fatalno zaljubljen šef PTS-a, pukovnik Ante Moškov, ali ona ga “ne šljivi ni za suhu šljivu”, ali će svoj glasoviti šarm pokušati iskoristiti da zaljubljenog Antu nekako privoli da intervenira za uhićenog novinara Ivu Mihovilovića. Je li njezino treptanje okicama bilo presudno nikad nećemo znati, jer su za Ivu - kasnijeg legendarnog Spectatora - intervenirali svi živi, doduše poluuspješno. Prebačen je iz zatvora iz kojega se, uglavnom, vodilo na strijeljanje i vješanje (ili koja je već metoda likvidacije taj dan bila u trendu) u “nesmrtonosan” zatvor (ako je takvih u NDH bilo), da bi na kraju završio u zbjegu prema Austriji i jedva izvukao glavu s Bleiburga (ili kojeg drugog stratišta).
Ante Ciliga (1898. - 1992.).
Još jedna zaboravljena, prezrena veličina hrvatske novije povijesti. Wikipedia piše kako je Ciliga “hrvatski političar, ljevičarski revolucionar, novinar i publicist. Dvadesetih godina 20. stoljeća bio je istaknuti komunistički aktivist te zatim disident. Nakon rata kao hrvatski politički emigrant u Rimu i Parizu surađivao je i uređivao protukomunistička i protujugoslavenska glasila, sve do povratka u domovinu, 1990., uoči smrti. Djela su mu doživjela prijevode na svjetskim jezicima, a posebice knjiga ‘U zemlji velike laži’, koja je, među ostalim, prevedena i na japanski jezik”.
Ante Ciliga bio je briljantan pisac i intelektualac. Čitajući njegove zapise iz Sovjetske Rusije, Pavelićeve Hrvatske i Hitlerove Njemačke, čovjek mora ostati zadivljen i energijom, i životnom snagom, i spisateljskim stilom, i erudicijom. Ciliga u ratu predviđa pobjedu sovjetske države, koja je orijentirana prema budućnosti, a ne, kao Treći Reich, prema (barbarskoj) prošlosti. U Jasenovcu - gdje je kraće vrijeme uživao i slušao “Malu Floramye” - otkriva specifičnu solidarnost Židova koju opisuje kao “judeonacizam” što Franjo Tuđman kasnije preuzima u prvom izdanju “Bespuća”, ali te teze u drugoj nakladi briše. Ciliga je, uz Živojina Pavlovića zvanog “Žika Ždrebe” (“Bilans sovjetskog termidora”), prvi svijetu otkrio užase staljinizma. Opisao je kako su zavjere protiv Staljina u Rusiji bile de facto polujavne i masovne te kako je u redakciji ustaške Spremnosti (koju je vodio Tias Mortigjija) već 1942. vladala otvoreno anglofilska atmosfera. Najavio je propast Jugoslavije, a umro u staračkom domu u Zagrebu.
Dubajić Dejan (1897. - 1969.)
Hrvatski biografski leksikon opisuje ga ovako: “Glumac, operetni pjevač i redatelj. Nakon gimnazije u Karlovcu, započeo preparandiju u Pakracu, nastavio u Skoplju, a završio u Nici za I. svjetskog rata. Učiteljevao kratko u Makedoniji, potom se vraća u Karlovac te pridružuje kazališnoj trupi A. Mitrovića kao operetni tenor. Od 1920. angažiran u varaždinskom Gradskom kazalištu, zatim u Subotici i Novom Sadu te od 1925. u Zagrebu, isprva u Klub-kabaretu, potom u opereti i drami HNK, a 1940. umjetnički je voditelj kabaretne glumačke družine ‘Grabancijaš’. Od 1947. član je Jugoslovenskoga dramskog pozorišta u Beogradu. Na zagrebačkim pozornicama tumačio je komične operetne uloge, među kojima se ističu Šjor Bepo (I. Tijardović ‘Mala Floramye’), Populescu (I. Kálmán ‘Grofica Marica’), Wallenstein (Kálmán ‘Jesenji manevri’), a u Lehárovoj ‘Ševi i Giuditti’ te Hervéovoj ‘Mam’zelle Nitouche’ istodobno je glumac i redatelj. Iako je u komedijama i dramama nastupao pretežito u manjim ulogama, istaknuo se neposrednom komikom, satiričnih i grotesknih nijansa”. Leksikon ne spominje da je Dubajić početkom NDH sa skupinom zagrebačkih glumaca, pravoslavaca i Židova, uhićen, ali nije strijeljan, već je, kao i Bela Krleža, oslobođen.
Duško Doder (nepoznato)
Doder, zvani “Srećko”, bio je glavni operativac tajnog štaba za spas Zagreba. U smutljivim danima bezvlašća između 5. i 8. svibnja preuzima komandu nad Narodnom zaštitom. Čas juri na kamionu na Žitnjak da spriječi ustaše koji “mobiliziraju” starce i djecu, pa na motociklu pred zatvor na Novoj Vesi gdje zatvorski čuvari pokušavaju spriječiti da luburićevci pokolju zatvorenike, pa pred poštu u Jurišićevoj gdje se bore ustaše i zaštitari, pa na Tuškanac gdje civili pljačkaju napuštene vile.
Glavu će umalo izgubiti kad su partizani već prešli Savu, a on i Živka uzimaju kurira u auto i voze ga do štaba u drugi dio grada. Dok prolaze današnjom Draškovićevom kraj kolone ustaša, kurir odbija skinuti titovku, ali ga ipak nekako uspiju nagovoriti.
Kao Živka, svoju je priču ispričao u “Zborniku sjećanja, Zagreb 1941. - 1945., a njegovu je priču u posljednjoj epizodi “Nepokorenoga grada” maestralno odigrao Mustafa Nadarević (doduše, u toj seriji on je odglumio i Ivana Stevu Krajačića te mnoge druge).
Kao i Živki, Zagreb mu se odužio potpunim zaboravom.
Gruić, vitez Đuro (1887. - 1945.),
General, Srbin, u vrijeme NDH i jedan od Pavelićevih najpovjerljivijih suradnika, u svibnju 1945. zalagao se za tvrdu i nepopustljivu obranu “Zvonimirove linije”. Časnički je djelatnik u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije, čiji slom dočekuje u činu general-stožernog brigadnoga generala kao zapovjednik pozadine. U Hrvatsko je domobranstvo primljen 1942., u kojemu je bio imenovan, 1. siječnja 1943., za pročelnika Ustrojbenog odjela. Od prosinca 1944. do sloma NDH, glava je stožera kod vrhovnog zapovjednika oružanih snaga (Glavni stan Poglavnika). Pratio je Pavelića u posjetu Hitleru sredinom rujna 1944. godine. Bio je, piše Wikipedia, jedan od najpovjerljivijih Pavelićevih suradnika i nositelj naslova vitez. Skupa s generalom Dragojlovim radio je na osuvremenjivanju i preustroju hrvatskih oružanih snaga. Povlači se iz Zagreba 6. svibnja 1945. iako je bio zagovornik nastavka borbi. Zarobljen je u Austriji, izručen jugoslavenskim vlastima, koje su ga osudile na smrt 19. rujna 1945. Pogubljen je 24. rujna 1945. u Beogradu. Na sudskom procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu je izjavio: “Veliki broj Srba pravoslavaca bio je visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr. Savo Besarović, pravoslavac, bio je ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Desetak Srba - pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj Hrvatskoj vojsci. Ponosan sam što sam pripadnik te vojske, jer iako sam pravoslavne vjere, ipak sam bio i jesam Hrvat”.
U NDH je bilo čak 13 generala Srba.
Andrija Hebrang (1899. - 1949.)
Na glasovitoj konferenciji Komunističke partije u Zagrebu odrekao se čelnog mjesta u gradskoj organizaciji - godinama kasnije tu će ćeliju voditi Milan Bandić - jer je smatrao da kao bankovni činovnik to ne zaslužuje, to je mjesto po njemu trebalo pripasti nekom mladom proleteru. Funkciju je prepustio drugu bravaru, Josipu Brozu, i ta će ga lakomislenost, nesvojstvena političarima i ljudima od moći uopće, 21 godinu kasnije stajati glave. U Partiju je primljen 1919. S Josipom Brozom predsjedavao je Osmoj konferenciji zagrebačkih komunista 1928., na kojoj se zalagao za prekid unutrašnjih frakcijskih sukoba i formiranje jedinstvenoga radničkog vodstva. Kao zagrebački delegat trebao je izložiti zaključke konferencije na savjetovanju jugoslavenskih komunističkih predstavnika u Moskvi, ali je uhićen prilikom ilegalnog prelaska granice. U svojim nastupima 1943. isticao je ZAVNOH kao izraz hrvatske suverenosti i tijelo nadležno za donošenje svih odluka koje se odnose na Republiku Hrvatsku. Na II. zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom, u listopadu 1943., Hebrang je u političkom referatu prvi put javno iznio prijedlog budućeg ustrojstva Jugoslavije rekavši kako se hrvatski partizani bore za “demokratsku republiku Jugoslaviju”, koja će biti konstituirana na “federativnoj osnovi” i u kojoj će biti osigurana “svakom narodu nacionalna prava, nacionalna sloboda i samostalnost”. Na stabilnoj partizanskoj enklavi između Kupe i mora 1943., Hebrang je vodio relativno samostalnu politiku. Zato se nekim članovima jugoslavenskog Politbiroa činio kao lider koji premalo ističe “jugoslavenstvo”, uvodi autoritativan stil rukovođenja i zanemaruje srpske interese. U listopadu 1944. smijenjen je s položaja sekretara CK KPH.
Imenovan je povjerenikom za trgovinu i industriju u NKOJ-u i predsjednikom Privrednog savjeta. U vladi Tito-Šubašić bio je ministar industrije. Na utjecajnim partijskim i državnim funkcijama u Beogradu branio je interese Hrvatske. Definitivan politički obračun jugoslavenskog vrha s Hebrangom uslijedio je u danima dramatičnog sukoba Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom 1948. Nesporazumi iz rata, neslaganja oko gospodarskog razvitka i osobni Titov strah da bi sovjetska strana mogla upotrijebiti Hebranga za formiranje alternativne jugoslavenske vlade bili su u svemu tome isprepleteni. Hebrang je u svibnju 1948. isključen iz KPJ i uhićen pod optužbom da je “u ustaškom logom 1942. počinio djela protiv interesa narodnooslobodilačkog pokreta” i da je “sabotirao” gospodarsku politiku jugoslavenske vlade nakon 1945. Činjenica da se suđenje nije moglo provesti bez Hebrangova “priznanja” da je ustaški agent krtica, a ono ni nakon 11 mjeseci istrage nije iznuđeno, utjecala je na njegov tragični završetak. Hebrang je u zatvoru umoren, vjerojatno u lipnju 1949. Okolnosti ovog umorstva do danas nisu razjašnjene, a službena je vlast zločin nastojala prikriti verzijom o “samoubojstvu”. Kao žrtva jugoslavenskoga komunističkog sustava politički je rehabilitiran Odlukom Sabora Republike Hrvatske 1991.
Edmund Glaise von Horstenau (1882. - 1946.)
Bivši austrijski časnik i general njemačkog Wehrmachta rođen je u Braunauu na Innu, kao i nešto poznatiji mu sunarodnjak Adolf Hitler. Služio je kao austrijski časnik u 1. svjetskom ratu.
Bio je blizak prijatelj obitelji Velebit. Nakon okončanja Prvog svjetskog rata - koji nije završio porazom Njemačke, nego primirjem - postao je druga osoba navedene stranke. Na nagovor dr. Arthura Seyss-Inquarta (predsjednika Austrijske nacističke stranke) postao je član državnog parlamenta 1934. godine. Od 1936. do 1938. bio je ministar unutarnjih poslova u vladi Kurta Schuschnigga. Tu dužnost obnašao je jer je Adolf Hitler prisilio Schuschnigga da ga postavi na tu dužnost. Na sastanku u Berchtesgadenu 12. veljače 1938. između Hitlera i austrijskog kancelara Schuschnigga pod njemačkim pritiskom Horstenau je postavljen za austrijskog ministra rata.
Od 11. ožujka do 13. ožujka 1938. Horstenau je bio potpredsjednik (dokancelar) vlade Austrije, dok je dužnost kancelara imao Arthur Seyß-Inquart. Nakon Anschlussa odlazi na dužnost u NDH. Postavljen je za vojnog izaslanika pri njemačkom veleposlanstvu u Zagrebu, kao i za predstavnika njemačkog Vrhovnog zapovjednika pri ministarstvu domobranstva u NDH. Dana 1. studenoga 1942. postavljen je na dužnost njemačkog opunomoćenoga generala u Hrvatskoj sa sjedištem u Zagrebu. Bio je umiješan u urotu Lorković-Vokić. Horstenau je smijenjen nakon neuspjeha urote. Izvršio je samoubojstvo u vojnom kampu Langwasser u blizini Nürnberga u Njemačkoj 20. srpnja 1946. godine.
“Naše su postrojbe bile nijemi svjedok, što neće utjecati dobro na njihovu visoku reputaciju. Često me pitaju hoće li naše okupacijske postrojbe konačno intervenirati protiv ustaških zločina. To bi se u konačnici i moglo dogoditi. U ovom trenutku s postrojbama na raspolaganju ne mogu ništa učiniti. Ad hoc intervencija u slučaju pojedinačnih slučajeva mogla bi za bezbrojne zločine iz prošlosti odgovornima učiniti njemačke postrojbe koje nisu spriječile takve zločine”, njegove su riječi.
Prilikom posjeta Anti Paveliću, Horstenau je rekao: “Njemačka je brod koji tone, poglavniče, vi prelaskom na stranu saveznika ne možete ni pomoći ni odmoći Njemačkoj, ali možete pomoći Hrvatskoj”.
Ivan Hariš - Gromovnik (1903. - 1989.)
Reklo bi se da je Ivan Hariš bio profesionalni revolucionar - dizao je bune od Kanade do Ognjene zemlje. Ali pravi je zanat ispekao u Španjolskoj, gdje diže u zrak sve - od pruga do hidrocentrala. Iz francuskih logora prebacuje se prvo kao radnik u Njemačku, pa se nekako uspijeva dočepati Zagreba i partizana. Diže u zrak sve živo što treba i ne treba te postaje zapovjednik diverzanata pri Glavnom štabu Hrvatske. Dio 1943. provodi kao ilegalac u Zagrebu, gdje organizira prave filmske atentate paklenim strojevima i tempiranim bombama. On sam bio je najponosniji na dizanje u zrak vojnog aerodroma u Kurilovcu i miniranje vojnog aerodroma na Borongaju. Rat je završio u činu generala, ali nakon rata pomalo pada u zaborav. Možda i zato što u svojoj autobiografiji “Diverzant”, kako sam kaže, nije napisao najintrigantnije dijelove.
Josip Manolić (1920. - 2024.)
Rat dočekuje u Novoj Gradišci gdje radi kao postolar, a usput se učlanjuje u SKOJ te se kulturno uzdiže čitajući Staljinovu biografiju koju mu policija u premetačini pronalazi. Odlazi u Zagreb, gdje ga opet hapse zbog nekog letka i odvode u Požegu, gdje ga ustaški sud, začudo, oslobađa. Vraća se u Zagreb, gdje neko vrijeme spava pod vedrim nebom, dok ne stupi u vezu s ilegalcima i postane drug Crni. Stalno mijenja adrese i živi od crvene pomoći te ponekog postolarskog fuša, između ostalog, napravio je cipele ministru obrta NDH.
Već tad je na vezi s majstorom svih špijuna, Ivanom Stevom Krajačićem, koji, očito, zna prepoznati talent. Iako je u Zagrebu u stalnoj opasnosti umalo će poginuti od vlastitog pištolja - gazdarica stana je, naime, pripalila peć u kojem je Joža skrivao revolver i metke. Navodno je 1942. organizirao atentat na Pavelića koji je otkazan u zadnji čas. Trebao ga je krknuti njegov brico, a Manolić je organizirao aute za bijeg, rutu bijega, naoružane grupe za odstupnicu... Uglavnom, filmski scenarij koji, doduše, samo on spominje, pa je lako moguće da je pomalo napuhan, da ne kažemo potpuno izmišljen. Pred kraj rata postaje šef Ozne u Bjelovaru jer je, kako kaže, njegov prethodnik tu funkciju odbio jer kao bivši logoraš iz Jasenovca ne bi mogao biti objektivan. Na vlastitu svadbu je zakasnio jer je morao osiguravati Titovu kolonu, a još gore, njegov kum Pavle Gregorić je bio u toj koloni, pa je morao u zadnji čas tražiti novoga kuma. Ali Joža će imati priliku to popraviti u sljedećim brakovima. Uz Franju Tuđmana, s kojim ga je još za rata upoznao ilegalac i partizan te budući glavni urednik Večernjeg lista, Stjepan Cerjan Puba (kasnije poznat po omašci: “Trst damo, život ne damo”), bit će jedan od prvih ljudi demokratske Hrvatske, da bi se kasnije razišli.
Mnogi su se u Hrvatskoj, zbog njegove dugovječnosti, znali upitati: “Kakav ćemo to svijet ostaviti Joži Manoliću”.
Fra Josip Markušić (1880. - 1968.)
Bosanski franjevac, jedan od najznačajnijih, ako ne i najznačajniji. Rat provodi u franjevačkom samostanu u Jajcu, gdje u svoj dnevnik bilježi sve - od zasjedanja AVNOJ-a (de facto osnivanja nove Jugoslavije) do strašnih zločina svih strana, ali i običnih svakodnevnih stvari, pa i neviđenog skandala kad su tri djevojke u kupaćim kostimima nakon kupanja svratile u grad. Tri puta je bio provincijal Bosne Srebrne, a možda je i najzaslužniji što je stisak partije nad franjevcima donekle popustio. Na prvom prijemu kod Tita njegov mu je ađutant, inače Markušićev župljanin, prema običaju poljubio ruku. Njegove ratne bilješke, nevjerojatno važno djelo, dugo su bile skrivene iza samostanskih zidina. Izdane su tek 2019. godine. I važno ih je pročitati.
Mara Pavelić (rođena Lovren, 1897. - 1984.)
Možda je i najpoznatija po rečenici “J...š Hrvatsku u kojoj moj Ante nije poglavnik”, koju je možda izrekla, a možda i nije. Siktala je na svaku zgodnu žensku u Antinoj blizini, a nije joj bilo mrsko ni kadrovirati prema vlastitim simpatijama, pa ni plijeniti sve od kofera do tapeta koje joj se sviđaju. U Austriju se sklonila još krajem 1944., a kako Slavko Kvaternik zlurado svjedoči (nisu se mogli međusobno smisliti) auti su bili pretrpani sanducima raznoga blaga.
Stari vojskovođa tvrdi da je bila nezajažljiva u skupljanju materijalnih blaga, a to je išlo toliko daleko da se s vojnog gospodarstva u Novim Dvorima, gdje se uzgajala hrana za potrebe PTS-a i vojske, grincajg i zelenje liferovalo na Dolac, od čega bi Mara uzimala proviziju.
Branko Pešelj (1903. - 1990.)
Odvjetnik i osobni tajnik Vladka Mačeka. Za rata svako je malo u ustaškim zatvorima uglavnom jer brani HSS-ovce, komuniste i druge kojima režim sudi (većini je ustvari presudio prije suda). A i općenito je kao Mačekov prijatelj i tvrdi HSS-ovac sumnjiv ustaškom režimu. A i žena mu je Amerikanka, što je i dobro i loše istovremeno. Sumnjiv je, tko zna zašto, i u aferi Vokić-Lorković pa završava u Staroj Gradiški, gdje spava na betonu i osluškuje partizanske topove. Kad ga, sa skupinom HSS-ovaca, krajem travnja 1945. prebacuju u Zagreb, formalno u bolnicu, neformalno na slobodu, kroz prozor autobusa vidi Vokića i Lorkovića na prozorima njihovih ćelija kako im mašu.
Uskoro će biti likvidirani. Ne želi bježati pred partizanima jer je a) stalno bio hapšen od ustaša, b) nije bio ni dužnosnik ni podržavatelj režima i c) branio je komuniste i ostale pred sudovima. Ali nešto mu je prosvijetlilo pamet, jer gornji argumenti u poslijeratnoj brzoj “pravdi” i nisu bili nešto, pa se pridružio Vladku Mačeku u bijegu. Sad se to što mu je žena Amerikanka pokazalo dobitkom na lotu jer su savezničke patrole na putu do Lyona uz njezin američki pasoš, naglasak i poznavanje baseballa prolazili kao nožem kroz putar.
General Ivan Prpić (1887. - 1967.)
Austrougarski časnik koji je ostvario solidnu karijeru i u vojsci Kraljevine Jugoslavije gdje je, na poguranac HSS-a s kojim je bio blizak, dogurao gotovo pa do najviših položaja. Poslije osnivanja NDH pridružuje se domobranstvu, gdje je dogurao do šefa Stožera i pratio Pavelića u posjetu Hitleru.
On ga je primio kao savjetnika i štitio slovenskog superšpijuna Vladimira Vauhnika, a veze sa “špijunima” umalo su ga koštale glave, ali su mu je i spasile. Ustaše su ga cijelo vrijeme sumnjičili za veze s partizanima, a nije im bilo drago ni to što je srpski zet, ustvari cijeli domobranski Stožer oni su zvali stožer srpskih zetova. Jedan od ustaških rasova Ivan Herenčić na njega je pokušao atentat koji je umalo uspio. Kad se oporavio, Ivan Prpić je dobio najviše čin i šup kartu u penziju. Sklonit će se, krajem rata, u Slovačku, pa u Prag, iz kojega će ga saveznici izručiti Jugoslaviji. Ali začudo, a glava se gubila i za manje grijehe od toga da si šef Stožera NDH, nova vlast ga nakon ispitivanja pušta na slobodu, pa će umrijeti kao anonimni umirovljenik krajem 60-ih.
Ne zna se je li pogrbljena figura u zimskom kaputu s nabijenim šeširom na kraju pogrebne kolone bio Ivan Stevo Krajačić, “master of spies”, niti je li on tijekom rata držao Prpića na vezi, pa su topovske cijevi, rezervni dijelovi i municija tijekom Neretve i Sutjeske “pogreškom” dolazili na front kad bi ofenzive već bile gotove. Ali činjenica da ga nakon rata nitko nije dirao govori tome u prilog.
Mirko Puk (1884. - 1945.)
Tip koji je uvijek tamo gdje se, kako bi rekao Josip Horvat, miješa drek. Napad Nijemaca na Kraljevinu Jugoslaviju dočekuje u Vranešićevu sanatoriju gdje glumi da je nepokretan. Uvjerljiv je pa ga sestre moraju čak i prati. Ali kad Slavko Kvaternik proglasi NDH, već skače hodnicima sanatorija, na zgražanje sestara, kao dječarac. Uskoro će postati ministar pravosuđa i uvesti prijeke sudove. Jedan je od inicijatora pokolja kraj Gline. Bio je zadužen za transport državnog zlata u bijegu te je tu i zaglavio, ne zna se točno kako, kao što se ne zna ni što je bilo s dijelom zlata.
Ivan Šubašić (1892. - 1955.)
Posljednji hrvatski ban. Čovjek s dobrim vezama na dvoru i sklon kompromisima pa je prihvatljiv Vladku Mačeku, ali i regentu Pavlu, koji inzistira da Šubašić bude ban. Maček je, pak, inzistirao da u jednom izbornom okrugu Šubašić bude nositelj liste, iako nije imao neku podršku u HSS-ovoj biračkoj bazi. S kraljem i vladom odlazi u emigraciju, ali dok većina članova jugoslavenske vlade podržava Dražu Mihailovića, iako ovaj već naveliko šuruje s Nijemcima i Talijanima te pljuje po Titu, Šubašić mudro ne kritizira Tita pred Englezima niti hvali Dražu. Zbog toga je on Churchillov izbor za zajedničku vladu s Titom. Doduše, stari Winston će samo odmahnuti rukom kad mu Šubašić kaže: “Dajte mi brodove i jednu dobro naoružanu englesku diviziju i Jugoslavija će biti moja!”. Ivan Šubašić sklapa sporazum s Titom i de jure postaje ministar vanjskih poslova nove države. De facto je on samo demokratski privjesak u, inače, komunističkoj vladi. I sam će toga, nakon rata, postati svjestan, ako nije bio svjestan od početka. Englezi su, navodno, čekali s avionom čiji su motori bili upaljeni da ga prošvercaju iz Beograda u London, ali je u presudnom trenutku Šubašić doživio infarkt. Ubrzo je nestao iz politike, komunisti ga nisu šmekali jer je kao ban uoči rata pohapsio brdo komunista, od kojih je većina završila u Kerestincu (pohapsio je i brdo ustaša, ali oni su se dočepali vlasti), a HSS-ovci ga nikad nisu doživljavali kao svoga. Oni su vjerovali samo Mačeku. Svi su vjerovali da je Šubašić bio engleski čovjek, ali istovremeno je imao odlične veze sa Sovjetima, pa ispada da je ustvari bio ruski čovjek. Đavo će ga znati s tim špijunskim pričama tko je bio čiji čovjek. Vjerojatno je ipak više-manje igrao za svoj račun.
Vladimir Vauhnik (1895. - 1955.)
Slovenski superšpijun koji je vojnoj komandi javio točan datum i vrijeme napada Njemačke na Jugoslaviju. Ali od toga je bilo malo koristi. Kao vojni ataše u Berlinu, veleposlanik je bio Ivo Andrić, Vauhnik se, služeći se naklonošću berlinskih dama, uvukao u najviše krugove, a navodno je imao i dvojnika, Nijemca, kojega je slao na dosadne prijeme. Nijemac je navodno dobio i kraljevo odlikovanje, ali je, ako je stvarno postojao, kosti ostavio negdje na Istočnom frontu. Nakon internacije u Gestapo dolazi u Zagreb i neko vrijeme je savjetnik ili što već u domobranskom glavnom štabu. Ustaše ne obraćaju pažnju na njega, ali Gestapo ga ne pušta iz vida. Prvom prilikom briše u Ljubljanu, iz koje upravlja špijunskom mrežom koja se proteže od Zagreba, Splita, Beograda pa sve do Trsta i Venecije. U Zagrebu mu je glavna suradnica Melita Tomić. Kraj rata dočekao je u Švicarskoj.
Đuro Vranešić (1897. - 1946.)
Zagrebački liječnik koji je spasio Miroslava Krležu, Krstu Hegedušića, Vasu Bogdanova i brojne ljevičare i Židove koje je skrivao u svojem sanatoriju. Na početku NDH nepromišljeno je, a i inače se nepromišljeno prtljao u sve i svašta, ušao u razna državna tijela NDH. Iako ustvari nikad nije obnašao neku pravu funkciju niti bio član ustaškog pokreta. Ali je navodno jedan od potpisnika rasnih zakona. Zbog skrivanja “nepoželjnih” u sanatoriju bio je neprestano pod paskom ustaških agenata, ali ga je spašavalo to što je bio dobar s Nijemcima, kako civilima, tako i vojnicima i gestapovcima, za koje je organizirao izdašne prijeme.
Zadnje mjesece rata, kad se ustaška omča stegnula oko njega, proveo je u Austriji, ali se vratio u Hrvatsku te ubrzo bio uhićen i suđen. Miroslav Krleža bezuspješno je intervenirao da mu spasi glavu, kao što je Vranešić spasio njegovu. Ali tad, kad je većina drugova gledala Krležu sa sumnjom, Krležina riječ nije bila dovoljno jaka. Ili je njegova intervencija kod Tita došla prekasno. Kako god bilo, Krleža je do kraja života nosio uteg što nije uspio spasiti Vranešića. Njegov sin bio je Krležin osobni liječnik.
