UDBA je rasformirana 1966. godine, prije 59 godina. Oko 2000. se činila mrtva ili, barem, klinički mrtva. 

Danas će vam svaki drugi čovjek reći da Udba vlada Hrvatskom. Služba je, kao Lazar, uskrsla iz mrtvih. Je li to istina ili mit, još jedan plod kolektivne paranoje?

Nakon napada Josipa Manolića na Tomislava Karamarka, kojega je optužio da je bio doušnik tajne komunističke policije, Udba se vratila u fokus hrvatske političke diskusije, gdje će očito ostati sve do izbora. 

Stvar nije slučajna: čini se da je, ipak, previše ljudi iz tog resora igralo (i još igra) važne političke uloge u hrvatskom životu da bi to ostalo neprimjećeno. Sam “Mefisto”, Josip Manolić, na prvom je mjestu - drugi hrvatski premijer bio je djelatnik Ozne, Udbine prethodnice, a poslije i nadglednik cijelog hrvatskog zatvorskog sustava. 

Živahni 95-godišnji starčić, koji s osmijehom kaže: “Nisam ja radio za Službu nego je Služba radila za mene”, nedavno je na Cvjetnom trgu poznaniku od 50-ak godina prišao s leđa, lupio ga po ramenu i šeretski upitao: “Pa vi ste još živi!?”, što nije dokaz da je Udba živa, ali je jasan argument da udbaši itekako jesu...

Joža Manolić je bio učenik Ivana Steve Krajačića, najvažnijeg hrvatskog policajca i prvog arhitekta hrvatske državnosti. Krajačić je bio umjereni hrvatski nacionalist, povjerljivi čovjek Moskve koji se odmah nakon rata između dvojice svojih prijatelja, također ruskih ljudi, Tita i Hebranga, mudro priklonio pobjedniku, Josipu Brozu. 

No Krajačić je već sredinom 60-ih počeo stvarati uvjete za veću hrvatsku samostalnost. On je, na Titov nalog, zajedno s braćom Mišković (obojica Hrvati iz Slavonskog Broda, jedan šef Udbe, a drugi KOSa), detronizirao Aleksandra Rankovića, a potom pomeo njegove kadrove iz jugoslavenske tajne policije. 

Krajačić je s Tripalom i Savkom Dabčević Kučar pripremao teren za ustavne reforme u pravcu konfederalizacije - Hrvatsko proljeće - no njihovu su realizaciju omele neke usijane studentske glave koje su izazvale Titovu, neželjeno agresivnu, reakciju.

Tito je, međutim, većinu proljećarskih zahtjeva ugradio u amandmane na Ustav, a potom i u novi Ustav SFRJ - čime je republikama potvrđen izvorni suverenitet, a time i pravo na državnost.

Mlađim ljudima, koji ne pamte ta vremena, komunizam je istoznačnica s jugoslavenstvom. To, međutim, nije (puna) istina. 

Hrvatski komunistički pokret uvijek je imao i svoje nacionalno, desno krilo, no značajan dio partijske desnice vjerovao je da je Jugoslavija - ali što labavija - bolji okvir nego samostalnost, zbog većeg tržišta, opasnosti od Italije i sličnih razloga.

Najmoćniji pokrovitelj tog desnog krila Partije bio je Stevo Krajačić (gore na slici lijevo od Tita; Jovanka je prema njemu uperila radosno zaljubljiv pogled), koji je sedamdesetih kao anđeo čuvar bdio nad stradalim drugovima s partijske desnice brinući se, kako svjedoči Zvonko Ivanković Vonta, da oni koji baš ne moraju ne završe u zatvoru, a da, recimo, Tuđman bude. 

Istodobno je stvarao svoju mrežu moćnih suradnika koju je poslije naslijedio njegov susjed, prijatelj i šegrt Josip Manolić, o kojemu danas kruži pitalica: “Je li Tuđman izabrao Manolića ili je Manolić izabrao Tuđmana?”.

Krajačić je zaslužan i za rečenicu: “Tuđmanu ne pakovati”, no čini se da njegova skrb nije prelazila preko granica komunističke disidencije. 

Nacionaliste s pavelićevske desnice Krajačić sigurno nije podupirao. On je, kako svjedoče neki njemački izvori, veći dio sedamdesetih i prvu polovicu osamdesetih godina proveo konsolidirajući svoju mrežu u hrvatskoj politici i hrvatskoj Službi državne sigurnosti.

Upravo je on, lukavo, preko beogradskog publicista Milenka Dodera započeo i proces rehabilitacije Andrije Hebranga u Hrvatskoj, što je de facto značilo obnovu suverenističke politike na hrvatskoj ljevici.

Konačno, kad danas pogledamo kako stoje stvari, vidjet ćemo da su hrvatsku samostalnost izborili uglavnom pripadnici Partije, dok su bivši emigranti ili marginalizirani ili ušutkani. 

Prvi naš premijer Stjepan Mesić u Slobodnoj je Dalmaciji dugo bio izložen optužbama da je suradnik Službe. Mesić je to demantirao. Manolić se to nije ni trudio demantirati.

Budimir Lončar bio je pripadnik Ozne, značajan dio prvog predsjedništva HDZ-a bio je načičkan agentima, Manolić tvrdi da je i Gojko Šušak bio udbaš, a sad, evo, čujemo optužbe i na račun zadnjeg predsjednika HDZ-a. 

Sve ljude koje se u vrhu hrvatske politike sumnjiči za suradnju teško bi bilo nabrojiti. Andrija Hebrang nedavno se požalio da u vladi u kojoj je sjedio jedino on nikad nije bio član Partije. 

Od 855 službenika Službe državne sigurnosti, prema nekim statistikama, njih 756 Domovinski su rat proveli na hrvatskoj strani - doduše, što je tko radio, sigurno nećemo znati idućih stotinjak godina...