Hrvatska, zadnje su statističke procjene, doduše s kraja 2017., ima 4,1 milijun stanovnika. Demografske procjene kažu da, uz iseljavanje više od 300.000 ljudi, stanovnika ipak ne možemo imati više od četiri milijuna. Ali zato imamo, službeni je podatak, više od 3,7 milijuna birača. "Kako to, kako to?", ide onaj, u ovom slučaju vrlo prigodan stih. Samo djece do 14 godina imamo, naime, oko 600.000. Nešto debelo ne štima. Toliko smo novca dosad potrošili na informatizacije, digitalizacije, kojekakvo e-usustavljivanje, ali na izbore i dalje može, nedvojbeno je, previše glasača.

Prema Zakonu o registru birača, njihov popis čine svi punoljetni građani s prebivalištem u Hrvatskoj, s hrvatskim državljanstvom. Iako je obaveza svih koji se trajno presele u drugu državu u roku 15 dana odjaviti prebivalište u Hrvatskoj, čini se da malo tko to i čini. Istodobno, pitanje je u kojoj mjeri to čini i država sama, jer policija može sama provjeravati tko u Hrvatskoj prebivalište de facto više nema.

Pakt protiv nje Svi su jako nabrijani na Kolindu - letjet će perje

To se jedno vrijeme, doduše vrlo kratko, radilo tijekom mandata Vlahe Orepića na mjestu ministra policije, no i naprasno je stalo već koji dan nakon njegove smjene.

"Krenuo sam 2016. rješavati lažna prebivališta i kroz nekoliko je mjeseci izbrisano ili u postupak brisanja krenulo 70.000 lažnih prebivališta. To je stanovništvo cijele Istre ili pet gradova veličine Dubrovnika. Naprasno, usmenim dekretom, akcija je zaustavljena odmah nakon mog odlaska s ministarskog mjesta", kaže Vlaho Orepić, nekadašnji prvi čovjek MUP-a, danas nezavisni predsjednički kandidat. Tvrdi da u Hrvatskoj ima najmanje 250.000 ljudi s lažnim prebivalištem, od toga barem 50.000 u Zagrebu.

Realne su brojke, uvjeren je, i puno veće. Ti su fiktivni stanovnici, kaže, automatski i birači, jer temeljem prebivališta i državljanstva imaju i glasačko pravo na predsjedničkim i europarlamentarnim izborima, odnosno, temeljem prebivališta, na parlamentarnim i lokalnim izborima.

"Prijavite se i riješite, to nije neki problem, a policija ga nikad nije strogo kontrolirala", kaže Orepić, dodajući kako je još sve izvedivo ako za to ima i političke volje - problem je moguće riješiti, kao i "osmisliti" ga radi boljih rezultata na izborima.

Iskustva s mrtvim glasačima Orepić, kaže, nema. Vjerojatno ima i toga, dodaje - ljudi koji su osobno rekli da su njihovi pokojni baba i dida glasali na izborima, ali više od toga Orepić ne zna. Nije tajna, naime, da su i mrtvi u Hrvatskoj ponekad znali glasovati na izborima, i utjecati na njihov izborni rezultat. Vrgorac je, primjerice, bio poznat po fantomskim biračima jer je tamo nekad bilo svega - od prekomjernih birača, desetaka prijavljenih na istoj adresi, do pokojnih birača. S prvim danom 2013. godine Vlada je to pokušala mijenjati.

Sređivanje registra birača trebalo je poslužiti izbacivanju "uljeza" kojih i danas, po svemu sudeći, ima. Tadašnji ministar uprave Arsen Bauk upozoravao je na nemali broj gradova i općina, posebno uz granicu s BiH i Srbijom, u kojima je na jednoj kućnoj adresi upisano i po 50 stanara.
 Branko Smerdel, predstojnik Katedre za ustavno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, isticao je kako se problem s popisom birača rasplamsao nakon rata, kad je vlast počela dijeliti dvojna državljanstava.

Nesređen popis birača u interesu je politike, kazao je Smerdel. Ni do danas nismo daleko odmakli. Sanja Barić, predstojnica Katedre za ustavno pravo na riječkom Pravnom fakultetu kaže kako je priča o biračkom popisu kao trajnom dokumentu, odnosno registru birača koji je trebao uskladiti broj živih duša sa stvarnim brojem birača, kontinuirani problem Hrvatske.

Zaboravljeni Kako je HDZ Liku pretvorio u raj za uhljebe

"Nejasan je stav države želimo li taj problem riješiti ili ne. Imali smo tranziciju, zatim i rat, sad imamo i masovno iseljavanje građana, no i druge su se tranzicijske države suočavale sa sličnim problemima, i riješile ih. Nesređene popise birača vidim kao samo još jedan, opći pokazatelj neefikasnosti državne uprave u situacijama koje su lako rješive, informatizacijom prije svega", ističe Barić.


Kad država želi nešto riješiti, onda to i učini. Kinezi imaju milijardu i pol stanovnika, i rješavaju takve stvari, a mi ne možemo, odnosno ne želimo, zaključuje Barić. Glasači su svi koji imaju hrvatsko državljanstvo, i realno zato imamo daleko više birača nego građana, to je realna posljedica iseljavanja. No tko od iseljenih odjavljuje ovdje prebivalište, malo tko, pita se stručnjakinja. Neki mehanizam utvrđivanja stvarnog stanja mora postojati, kaže. Hrvatska ne bi trebala imati više od 3,2 milijuna birača, smatra Orepić, uzimajući u obzir broj iseljenih, djece..

Četrnaest gradova u Hrvatskoj, kaže on, ima gotovo identičan broj glasača i stanovnika, i to je zastrašujuće, budući da na maloljetnu populaciju obično otpada oko 20 posto stanovništva. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je, zaključuje Orepić, izbore dobila sa samo 33.000 glasova više. Šef izbornog stožera aktualne predsjednice, župan osječko-baranjski Ivan Anušić kaže kako problem fantomskih birača jest ogroman. Ima među njima Hrvata, kaže, ali misli prvenstveno na Srbe.

"Govorim vam iz svoje perspektive, s istoka Hrvatske, gdje Srbi dolaze na biračka mjesta u Hrvatskoj. Ima i Hrvata, da, ali ne znam zašto bi to odgovaralo HDZ-u", odgovara nam Anušić.

Fantomski birači, nastavlja, mogu u potpunosti promijeniti izborni rezultat, iako nemaju stvarno prebivalište u Hrvatskoj. Politički su uvijek "obojeni", dodaje.

"Žive u Srbiji, a glasuju u Vukovaru, toga ima jako puno. Problem dosad nije riješen, a policija ga lako može odraditi. U pitanju su mahom sela, u kojima svak svakog zna. Adresa se provjeri nekoliko puta, pita se susjede i stvar je riješena. Ti ljudi autobusima dolaze i na lokalne i parlamentarne izbore", kaže Anušić.

Pitali smo i u drugim stožerima. Glasnogovornik Miroslava Škore, Mate Mijić, samo kratko odgovara kako se problemom fantomskih glasača bilo koje vrste oni u stožeru nisu bavili. Na popis birača, dodaje, mjesec dana prije izbora nije moguće utjecati. Tehnički je, s druge strane, SDP pokušao malo pomesti pod, ali mu to nije pošlo za rukom.

Vlada je odbila njegov prijedlog zakona o izmjenama i dopuni Zakona o izboru predsjednika RH, a odbijenica je pokazala da će se i parlamentarni održati prema postojećim zakonskim odredbama.

Sedmi junak Svi u SDP-u su odbili pričati o Milanoviću - osim Freda Matića

Unatoč tome što je, valja podsjetiti, Ustavni sud zatražio ujednačavanje broja birača u izbornim jedinicama, drastično različitima. SDP je predložio da birački odbori ubuduće budu stranački.

"SDP je pokrenuo inicijativu da se zapravo spriječe sve izborne prijevare, no prijedlog zakona je odbijen. Urediti treba ključne dvije stvari - prvo, da birački odbori budu stranački sastavljeni, na svim izborima, onako kakav je i raspored snaga u Saboru. Formalno sad imamo nestranačke biračke odbore samo na predsjedničkim izborima, na svim drugima su stranački odbori. Oni su se pokazali kvalitetnijima u kontroli. To je osnovna pretpostavka da se spriječi krađe", ističe Orsat Miljenić, šef izbornog stožera Zorana Milanovića i nekadašnji ministar pravosuđa.

Drugi je preduvjet, nastavlja, da se uvede potpisivanje birača nakon što preuzmu glasački listić. To postoji i drugdje, kaže, pa ne vidi razlog zašto i kod nas ne bi bilo moguće.

"A prijevaru svodi na minimum. Kad dođete na glasačko mjesto i potpišete preuzimanje listića, nitko ga poslije ne može ubaciti umjesto vas. Da se riješi barem jedno od navedenog, izborne bi se prijevare prepolovilo. Problem je ako neki birač ostane kod kuće pa netko u njegovo ime zaokružuje. Ne postoji li nadzor nad biračkim odborom, prijevare su moguće", zaključuje Miljenić. Postoje promatrači, zaključuje, no ni njih si ne može priuštiti svatko. Velika stranka može, ali manji teško.

"HDZ je odbio SDP-ov prijedlog zakona s argumentom da je pravila nemoguće mijenjati godinu dana prije izbora. Ta se godina, međutim, odnosi samo na supstancijalne promjene - način izbora, izborne jedinice i slično, a ovo je čista tehnikalija. Koja, međutim, jako utječe na poštenje izbornog procesa. Kad netko odbija kontrolu izbora, mora se postaviti pitanje zašto to čini", upozorava Miljenić.

Goran Čular, izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti i zamjenik predsjednice Vijeća GONG-a, ne misli da su na izborima veće prijevare moguće, ali ni potrebne.

Kako dalje... Bujanec i Mamić su nestali - tko su sad Kolindini saveznici?

"Nakon 2013., kad je Bauk uveo brisanje iz popisa birača temeljem nevažećih osobnih iskaznica, ljudi nisu izgubili biračko pravo nego ga samo preselili. Primjerice, glasovanje više nije bilo moguće u Metkoviću nego u BiH. Kad je riječ o predsjedničkim izborima, ako ne pretpostavimo da postoji dvostruko glasovanje, potpuno je nebitno hoće li netko dati svoj glas u Metkoviću ili u BiH. Koliko ta prebivališta mogu osigurati dvostruko glasovanje, problem je za koji, tehnički, ne mogu procijeniti koliki je. Ipak mislim da nije velik. Ako netko ima lažno prebivalište u Hrvatskoj, više nije na popisu birača u dijaspori. Dupliranje je sad moguće provjeriti", pojašnjava Čular.

Na lokalnim izborima su lažna prebivališta, dodaje, grupirana uz granicu, i koriste ih kako Hrvati tako i Srbi. 
I dok je u Estoniji, primjerice, moguće elektroničko glasovanje, kod nas, čini se, ono još dugo neće biti dostupno. Kažu u Vladi da nismo spremni. Estonci svoje čipirane osobne iskaznice, slične našima u Hrvatskoj, ubacuju u čitač te nakon potvrde identiteta glasuju preko interneta. I tako već 14 godina, pri čemu je na zadnjih nekoliko izbora na taj način glasovala trećina Estonaca.

A hrvatskim je biračima prošle godine bivši ministar uprave Lovro Kuščević poručio da elektroničko glasovanje kod nas nije moguće iz sigurnosnih razloga, ali i tehničkih, jer traži internet pete generacije. Internet pete generacije u Hrvatskoj trenutačno ne postoji. Europski parlament je prošle godine donio nacrt kojim se državama članicama EU predlaže uvođenje elektroničkoga glasovanja.

Ono, osiguraju li se svi preduvjeti, nudi veću legitimnost izbora i svakako veću izlaznost. U tome, što se hrvatskih (ne)prilika tiče, možda jest i problem, jer bi elektronički glasovali najviše mladi ljudi. Kod takvog načina glasovanja se i manipulacije svode na minimum, u čemu također treba tražiti razlog zbog kojeg Hrvatska, eto, još najmanje dvije godine neće biti spremna za elektroničko glasovanje. Jest, skupo je, ali ni prva niti zadnja elektronička novotarija koju smo skupo platili i uveli. Čini se da nam više odgovaraju "papirnati" izbori i nepregledni popisi birača.