Glavna Sadeova djela, po kojima je ostao upamćen, su "120 dana Sodome", "Justine", "Juliette" i "Filozofija u spavaćoj sobi", koja kombiniraju grafičke opise seksualnih činova, silovanja, mučenja, ubojstva i zlostavljanja djece s diskursima o religiji, politici, seksualnosti i filozofiji. Riječ sadizam potječe od njegovih izmišljenih likova koji uživaju u nanošenju bola drugima. Sade je u svojim djelima opisivao mračne porive za psihičkim i fizičkim mučenjem: od čovjekova prava na "apsolutni egoizam" i naslađivanje u tuđim mukama pa do umorstava iz spolnog užitka. U svojim pornografskim romanima zagovarao je ateizam, zbog čega je došao u sukob s Katoličkom crkvom.

Ove godine navršava se 50 godina od premijernog prikazivanja talijanske antiratne drame "Salo ili 120 dana Sodome" Piera Paola Pasolinija, što je i jedan od povoda za ovaj tekst, jednog od najkontroverznijih filmova 20. stoljeća, koji je nastao prema Sadeovu tekstu "120 dana Sodome", čiji je originalni rukopis francuska vlada nedavno proglasila nacionalnim blagom, čime je zabranjeno prodavanje ovoga kontroverznog djela izvan granica Francuske, s tim da vlada mora unutar idućih 30 mjeseci ponuditi iznos u skladu s "međunarodnom tržišnom vrijednošću" rukopisa, koji se trenutno nalazi na dražbi. Djelo se smatra vrijednim jer daje uvid u mračnu stranu ljudske seksualnosti, ali i zbog pružanja uvida u političke i moralne kontroverze tog vremena. Sade ga je napisao na komadićima pergamene koje je lijepio dok je bio zatvoren u zloglasnoj Bastillei. Rukopis stoga pomalo nalikuje na ispisanu rolu toaletnog papira. S obzirom na to da je bez najave iz zatvora odveden u umobolnicu, markiz nije imao priliku ponijeti rukopis sa sobom, pa je djelo dugo ostalo skriveno u pukotini u zidu zatvora. "120 dana Sodome" zatim je prošlo kroz ruke više kolekcionara u tri države te doživjelo nekoliko tiskanih izdanja.

Fašistička republika Salo ili 120 dana Sodome

Film "Salo ili 120 dana Sodome" bio je posljednji koji je Pasolini snimio za života, a i 50 godina nakon premijere izaziva mnogobrojne kontroverzije. Radnja Pasolinijeva filma odvija se 1944. godine u fašističkoj republici Salo na sjeveru Italije. Četiri visoko rangirana i bogata člana fašističke stranke, sudac, predsjednik, biskup i vojvoda, narede vojnicima da otmu određeni broj mladića i djevojaka iz grada, nakon čega odaberu devet mladića i djevojaka koje odvedu u dvorac u okolici grada. Tamo objasne mladićima i djevojkama da će od tada živjeti samo za njihov užitak i da se svaki prijestup kažnjava smrću. Ubrzo, uz pomoć stražara, podrede mladež svojim perverznim željama, u koje su uključena i silovanja, homoseksualni odnosi, sadizam, mazohizam, koprofagija, kao i bizarne priče četiriju starih prostitutki, prijateljica fašističkih dužnosnika. U strahu i u nadi da će ih jednog dana pustiti, mladi se podvrgavaju volji četvorice fašista. Dokazujući svoju dominantnost i apsolutnu moć, četiri zapovjednika osjećaju se gospodarima života. Na kraju odaberu one mladiće i djevojke koji nisu bili apsolutno poslušni te ih odvedu u obližnje dvorište. Tamo ih fašisti nasumice promatraju dalekozorima iz udaljene sobe negdje na katu dvorca, dok ih stražari muče i ubijaju. Dok mladi bivaju ubijeni, na radiju svira "Carmina Burana", nakon čega dvoje mladih stražara promijene stanicu i puste veselu pjesmu te zaplešu.

Film je zabranjen u mnogim zemljama odmah nakon što je objavljen, uključujući Italiju, Australiju, Novi Zeland i Kanadu. Iako se danas može pogledati, još je u nekoliko zemalja zabranjen. Film su čak dovodili u vezu s Pasolinijevom nasilnom smrću. Pasolini je ubijen 2. studenog 1975. na plaži u Ostiji. Tijelo mu je bilo gotovo neprepoznatljivo. Bio je brutalno pretučen, a zatim nekoliko puta pregažen vlastitim automobilom. Više kostiju mu je bilo slomljeno, a testisi zgnječeni metalnom šipkom.

Obdukcija je otkrila da je njegovo tijelo djelomično spaljeno benzinom nakon smrti. Zločin se dugo smatrao mafijaškim ubojstvom iz osvete, za koje je bilo malo vjerojatno da ga je počinila samo jedna osoba. Giuseppe Pino Pelosi (1958. – 2017.), tada 17-godišnjak, uhićen je kako vozi Pasolinijev automobil i priznao je ubojstvo. Osuđen je na devet godina zatvora 1976., isprva s "nepoznatim drugima", ali ta je fraza kasnije uklonjena iz presude. Prema sudskim dokumentima, Pasolini se susreo s Pelosijem, koji je bio gay prostitutka, kraj željezničkoga kolodvora u Rimu. Pasolini mu je ponudio 20.000 lira za seksualne usluge.

Pasolini tražio da ga sodomizira drvenim štapom?!

Večerali su u restoranu Biondo Tevere, a zatim su se, oko 23 sata, odvezli do Ostije, gdje je, kako je tvrdio Pelosi, Pasolini tražio od njega da ga sodomizira drvenim štapom, što je Pelosi odbio, zbog čega ga je Pasolini napao. Pelosi je u blizini, na smetlištu, pronašao nogaru od bačenog stola i njome nasmrt pretukao Pasolinija, nakon čega ga je nekoliko puta pregazio njegovim automobilom. Tri sata nakon susreta talijanska policija je zaustavila Alfa Romeo. Vozač, Giuseppe Pelosi, pokušao je pobjeći, nakon čega je uhićen zbog krađe automobila. Dva sata nakon toga, kad je pronađeno Pasolinijevo tijelo, Pelosi je priznao zločin. Međutim, tridesetak godina kasnije, 2005. godine, Pelosi je povukao priznanje. Tvrdio je kako je zločin priznao pod prijetnjom nasilja njegovoj obitelji. Tvrdio je da su zločin počinile tri osobe s "južnjačkim naglaskom" koje su Pasolinija nazivale "prljavim komunistom".

Drugi dokazi otkriveni 2005. godine sugeriraju da je Pasolinija ubio iznuđivač. Svjedočanstvo njegova prijatelja Sergia Cittija upućivalo je na to da su neke role filma "Salo ili 120 dana Sodome" ukradene te da se Pasolini, nakon posjeta Stockholmu, gdje se susreo s Ingmarom Bergmanom, planirao sastati s lopovima i pregovarati o njihovu povratu. Cittijeva istraga otkrila je dodatne dokaze, uključujući krvavi drveni štap i očevica koji je rekao da je vidio skupinu muškaraca kako izvlače Pasolinija iz automobila. Rimska policija ponovno je otvorila ubojstvo kao neriješen slučaj nakon Pelosijeva povlačenja iskaza, ali istražni suci odgovorni za istragu utvrdili su da novi elementi nisu dovoljni da opravdaju nastavak istrage.

Ubila ga Banda della Magliana?

Godine 2023. podnesen je zahtjev za ponovno otvaranje slučaja na temelju DNK analize, gdje se Pasolinijevo ubojstvo povezuje s kriminalnom organizacijom Banda della Magliana kao vjerojatnim krivcima. Riječ je o organizaciji blisko povezanoj s ekstremnim desničarskim skupinama.

Markiz de Sade rođen je u Parizu kao sin grofa, a ne markiza. Obitelj Sade bila je iz provincijskog plemstva koje datira iz 13. stoljeća. Sadeova majka bila je iz mlađe grane loze Bourbon-Conde te je stoga Sade bio u krvnom srodstvu s francuskim kraljem. Kao dijete, Sade je bio sklon nasilnim ispadima bijesa. Godine 1744. poslan je kod bake u Avignon zbog toga što se u igri posvađao s Louisom Josephom, princom od Condea, koji je bio četiri godine stariji od njega. Sljedeće godine povjeren je na brigu svom rođaku, opatu de Sadeu, svećeniku i libertincu koji je živio u dvorcu Saumane u regiji Vaucluse. U jesen 1750. desetogodišnji Sade poslan je u isusovački koledž Louis-le-Grand u Parizu, gdje je učio latinski, grčki i retoriku, a sudjelovao je i u kazališnim predstavama škole. Sadeov otac bio je tada jako zadužen i nije mogao priuštiti upis sina kao studenta internata, pa je Sade vjerojatno živio u privatnom smještaju. Studentima internata nije bilo dozvoljeno druženje s vanjskim studentima, što je možda izoliralo Sadea od njegovih aristokratskih vršnjaka. Biografi i povjesničari podijeljeni su oko toga je li Sade u školi doživio bičevanje ili neke druge oblike tjelesnog kažnjavanja, seksualno zlostavljanje ili sodomiju, i je li to utjecalo na njegov seksualni razvoj. Godine 1754. Sade je poslan u vojnu akademiju Chevaux-legers. Nakon 20 mjeseci obuke, u prosincu 1755., u dobi od 15 godina, proglašen je potporučnikom u Kraljevskoj pješačkoj gardi, nakon čega je sudjelovao u Sedmogodišnjem ratu, velikom oružanom sukobu u koji su bile uključene sve velike europske sile. Suprotstavljene strane predvodili su Britansko Carstvo i Kraljevina Francuska, koji su se borili za globalnu prevlast.

De Sadeov otac: Odlučio sam se riješiti dječaka koji nema nijednu dobru osobinu

Do 1761. godine Sade je stekao reputaciju dobrog vojnika, ali kockara, rasipnika i razvratnika, što je uništilo izglede za daljnje napredovanje. Nakon završetka Sedmogodišnjeg rata Sade je otpušten. Po povratku u Pariz živio je raskalašenim životom, dok je njegov bolesni i ozbiljno zaduženi otac razmišljao o odlasku u samostan. Grof je svog sina smatrao financijskim teretom. "Što se mene tiče", izjavio je, "odlučio sam se riješiti dječaka koji nema nijednu dobru osobinu, a ima sve loše." Godine 1763. stupa u brak s Renee-Pelagie de Montreuil, iako je prije toga govorio da će se "oženiti samo iz ljubavi", te se opirao dogovorenom braku s "običnom i neprivlačnom" Renee-Pelagie i nije bio na dvoru kada su kralj i članovi kraljevske obitelji odobrili bračni ugovor. Sade je konačno popustio i dvije obitelji potpisale su ugovor 15. svibnja. Vjenčanje se održalo dva dana kasnije. Sade i Renee-Pelagie preselili su se u sobe koje su im osigurali njezini roditelji u pariškom Hotel de Montreuil. Sade je isprva bio zadovoljan svojom novom, strogo katoličkom nevjestom, te piše ujaku: "Ne znam kako bih je dovoljno pohvalio". Međutim, dvije godine kasnije rekao je opatu da je "prehladna i previše pobožna". Rodila je dva sina i kćer, a kasnije je postala sudionik u Sadeovim navodnim zločinima s adolescentima.

Sade je masturbirao s kaležom i raspelom u rukama

Četiri mjeseca nakon vjenčanja Sade je optužen za bogohuljenje i poticanje na svetogrđe, što su bili prekršaji zbog kojih se dobivala smrtna kazna. Unajmio je nekretninu u Parizu koju je koristio za seksualne odnose. Dana 18. listopada 1763. Sade je unajmio prostitutku po imenu Jeanne Testard. Testard je policiji izjavila da ju je Sade zaključao u spavaću sobu prije nego što ju je pitao vjeruje li u Boga. Kad je rekla da vjeruje, Sade je rekao da nema Boga i govorio joj o opscenoj vezi između Isusa i Djevice Marije, nakon čega je masturbirao s kaležom i raspelom u rukama. Zamolio je prostitutku da ga tuče štapom i željeznim bičem koji je bio zagrijan na vatri, što je ona odbila. Sade joj je zatim zaprijetio pištoljima i mačem, govoreći joj da će je ubiti ako ne zgazi raspelo. Provela je noć sa Sadeom, koji joj je čitao nereligioznu poeziju. Tražio je od nje da ga optuži za sodomiju, još jedan prijestup koji se kažnjavao smrtnom kaznom, ali ona je to odbila. Sljedećeg jutra, Testard je prijavila Sadea vlastima, koji je uhićen i po osobnom nalogu kralja zatvoren u zatvoru Vincennes. Sade je napisao nekoliko pisama vlastima, u kojima je izrazio kajanje i zatražio da vidi svećenika. Nakon što je Sadeov otac zamolio Luja XV. za pomilovanje, kralj je naredio Sadeovo puštanje na slobodu. Međutim, Sade je i nakon toga nastavio s raskalašenim životom, a afere su se iz godine u godinu samo umnažale. Nekoliko puta je izbjegao smrt na giljotini. Uhićivan je po naredbama najviših organa vlasti, kao što su kralj Luj XVI. i Napoleon Bonaparte. Bio je zgrožen Vladavinom terora i Francuskom revolucijom. Napisao je eulogiju, posmrtni govor, kada je ubijen Jean-Paul Marat. Godine 1801. uhićen je i poslan u umobolnicu Charenton, gdje je proveo ostatak života. Renee se od njega razvela 1790. godine. Proveo je 27 godina u zatvorima, a na kraju u ludnici zbog raznih delikata. U umobolnici je počeo vezu s jednom djevojčicom od 13 godina. Umro je u 75. godini.

"120 dana Sodome"

Većinu svojih djela Sade je napisao u zatočeništvu. Jedno vrijeme bio je i u Bastillei, gdje je susreo aristokrata Honorea Mirabeau, koji je također pisao erotska djela. Tu je izradio lijepu kopiju djela "120 dana Sodome", koje mnogi kritičari smatraju njegovim prvim većim djelom. U svojim djelima opisivao je mračne porive za psihičkim i fizičkim mučenjem: od čovjekova prava na "apsolutni egoizam" i naslađivanje u tuđim mukama pa do umorstava iz spolnog užitka. U svojim pornografskim romanima zagovarao je ateizam, što Katolička crkva nije odobravala. U vrijeme Napoleonove vladavine Sade je 1801. pritvoren u zatvor Sainte-Pelagie. Nakon Sadeovih pokušaja zavođenja mladih zatvorenika, proglašen je ludim s dijagnozom "libertinske demencije" i prebačen u zatvor Bicetre, odakle je prebačen u Charenton, gdje je ostao sve do smrti, 1814. godine. Ravnatelj Charentona, Abbe de Coulmier, pokušavao je voditi ustanovu na humanim načelima s naglaskom na "moralnom tretmanu" u skladu s prirodom duševne bolesti svakog zatvorenika. Dopustio je Sadeu da piše, producira i nastupa u predstavama, a također je poticao balove, koncerte, večere i druge zabave. Godine 1805. Coulmier je u prostorijama ustanove izgradio kazalište s kapacitetom od oko 200 mjesta. Predstave, u kojima su sudjelovali profesionalni glumci i zatvorenici, postale su popularne, privlačeći kulturnu elitu napoleonskog društva.

Sadizam

Tijekom cijelog 19. stoljeća neprijateljski stav prema Sadeu nije se mijenjao, usprkos činjenici da su pisci poput Baudelairea, Flauberta, Stendhala, Byrona i Poea imali pozitivan stav prema njegovu djelu. S druge strane, francuski nobelovac Anatole France smatrao je Sadeovo djelo banalnim, čiji je "najopasniji sastojak fatalna doza dosade". Godine 1886. seksolog Krafft-Ebing promatrao je Sadeovo djelo kao zbirku seksualnih patologija i stvorio termin sadizam kao njegovu kliničku definiciju. Interes za Sadeov rad naglo je porastao u 20. stoljeću. Postoje čak i rasprave o tome u kojoj je mjeri Sadeovo ponašanje bilo kriminalno i sadističko. Peter Marshall, engleski publicist, rođen 1946., čije je najpoznatije djelo "Zahtijevati nemoguće", u kojemu je obradio povijest anarhizma, navodi kako Sadeovo "poznato ponašanje", koje uključuje premlaćivanje kućne pomoćnice i orgije s nekoliko prostitutki, "uvelike odstupa od kliničke slike aktivnog sadizma". Andrea Dworkin, radikalna američka feministička spisateljica i aktivistica, najpoznatija po svojim tekstovima o pornografiji, tvrdi da je ključna dilema kome se više vjeruje, Sadeu ili njegovim tužiteljicama, te da Sadeovi štovatelji "pokušavaju opravdati, trivijalizirati ili poreći svaki napad koji je Sade ikada počinio nad ženama i djevojčicama", bez obzira na zapise koji ih potvrđuju. Francusko-američka spisateljica Francine du Plessix Gray navodi da se Sade bavio "psihičkim terorizmom" i da je "Sadeov tip sadizma često bio više mentalan nego tjelesan". Gray opisuje Sadea kao političkog oportunista čija su jedina dosljedna načela bila libertinizam, ateizam, protivljenje smrtnoj kazni te obrana vlastite imovine i aristokratskih privilegija.

Sade je utjecao i na Dostojevskoga

Razni autori, među kojima i brojni istaknuti intelektualci, poput Simone de Beauvoir i Rolanda Barthesa, objavili su studije o Sadeu. Smatrali su ga pretečom Friedricha Nietzschea, Sigmunda Freuda, nadrealizma, totalitarizma, anarhizma, nihilizma, pa čak i nacionalsocijalizma (Raymond Queneau). Albert Camus, pišući o Sadeu 1951., tvrdi da je Sade stavio seksualni nagon u središte svoje misli. "Ako zadovoljavanje strasti uključuje zločine poput ubojstva, onda je to u skladu sa zakonima prirode, jer je uništenje nužno za stvaranje. Ali ako je ubojstvo dopušteno, svi su u opasnosti da budu ubijeni. Stoga apsolutna sloboda mora podrazumijevati borbu za dominaciju", zapisao je Camus. Po njemu, Sade se zalagao za apsolutnu slobodu nekolicine, što je zahtijevalo porobljavanje većine, te je na taj način pod krinkom slobode promovirao totalitarizam.

Američki teoretičar Lester Crocker, stručnjak za francusku književnost 18. stoljeća i filozofiju prosvjetiteljstva, smatrao je kako je Sade utjecao na pisce poput Stendhala, Baudelairea i Dostojevskog, te na filozofe poput Stirnera i Nietzschea. Međutim, navodi da je Sadeov utjecaj kulminirao u 20. stoljeću. Godine 1963. Crocker je napisao: "Sade najglasnije govori našem vremenu. (...) U dvadesetom stoljeću dogodio se neuspjeh racionalizma, otkriven u povijesti i psihologiji, koji je gurnuo našu umjetnost, a često i naša djela, u apsurd nihilizma." Roger Shattuck, američki publicist poznat po svojim knjigama o francuskoj književnosti, umjetnosti, književnosti, umjetnosti i glazbi 20. stoljeća, Sadeovu kulturnu rehabilitaciju nakon Drugog svjetskog rata vidi kao "jezivu, postničeovsku želju za smrću". Napominje da je Sade uzdignut u francuski književni kanon i da su serijski ubojice poput Iana Bradyja i Teda Bundyja čitali i divili se njegovu djelu, te zaključuje da je Sadeov "obilno ilustrirani moralni nihilizam ušao u naš kulturni krvotok na najvišoj intelektualnoj i najnižoj kriminalnoj razini", o čemu na najbolji način svjedoči Pasolinijev posljednji film i krvavo ubojstvo na plaži u Ostiji.