Fotografija na kojoj su 19 učenika u maskirnim hlačama i crnim majicama, s profesoricom jednako uniformiranom, na prvi pogled izazove nelagodu, neki vrlo snažan osjećaj srama. Ili straha? Gledatelj pokušava otkriti prave razloge svoga srama (ili straha), ali ne može biti siguran o čemu je riječ. Najradije bi zaklopio kompjutor i zaboravio ovu sliku, ali ni to ne ide. Možda nelagodu izaziva to što njih 19 ima zamrljana ili zamagljena lica, a samo je profesorica personalizirana. I smije se punog srca, s razdraganošću razrednice koja je svoje učenike izvela na pravi put. Njezin je smijeh u sablasnoj opreci ne samo sa zamrljanim, skrivenim licima njezinih učenika, nego i s činjenicom da većina njih drži desnicu ispruženu na rimski pozdrav. Ostali se nisu snašli, zaboravili su koja im je desna ruka. Ili je sve ovo nekako prebrzo snimljeno.

Učenici u maskirnim hlačama, na majicama su, uz nekakav industrijski stroj, jer ovo je Industrijsko-obrtnička škola u Slavonskom Brodu, imali natpis “Za norijadu spremni”, a sve u okviru znaka koji je nevješta, ali sasvim prepoznatljiva interpretacija amblema HOS-a. Na glavama su im beretke, a na beretkama opet znak: hrvatska i ukrajinska zastava. To je “kao znak podrške ukrajinskom narodu, ali i našoj razrednici koja je Ukrajinka”, objašnjava majka jednog od učenika, spremna, kao i ostali roditelji, da na svaki način brani svoje dijete i profesoricu Nives Romanjek. Ali istovremeno nesvjesna znakova o kojima govori i konteksta koji proizvede ovakva njihova kombinacija. No vratimo se na početak: kako je došlo do ovoga skandala i kako je hrvatska javnost uopće saznala da je jedan razred Industrijsko-obrtničke škole u Slavonskom Brodu ovako kostimiran slavio završetak školovanja i ulazak u svijet odraslih. U osnovi, za sve su krivi fejsbučki algoritmi. Naime, razrednica je na svoj profil, ali na otvoreno, postavila inkriminiranu fotografiju, na koju je očito ponosna, i onda je ta fotografija zagonetnim putevima sviđanja, zanimanja i fejsbučkog uhođenja stigla do prvog medija, inače vrlo aktivnog i dobrog brodskog lokalnog portala SBplus, koji je fotografiju objavio uz komentar koji je bio primjeren lokalnom kontekstu. I vjerojatno su komentar objavili na Facebooku, što ga je onda dovelo pred oči zagrebačkim škandal-portalima, a zatim i lijevoliberalnim ćudoredarstvenicima, koji su cijelu stvar uzdigli na opću razinu i na hrvatski odnos prema fašizmu i antifašizmu. Potom je, naravno krajnje licemjerno, reagiralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a 19 bezličnih učenika i njihova nasmijana profesorica iz epizodista i potpunih socijalnih marginalaca sa samoga kraja i dna Hrvatske promovirani su u nacionalnu fašističku sablast. Vijest je postala viralna i regionalna. Eno je na portalima sarajevskih i srpskih tabloidnih antifašista, čiji antifašizam bezbeli uvijek počinje i završava na primjerima hrvatskog fašizma. Slika jednog razreda, čiji učenici i - čini mi se da je jedna - učenica nemaju lica, nego samo desnicu ispruženu u nacistički pozdrav, tako je postala slika Hrvatske.

U prvi mah sam, bez obzira na sram ili strah koji osjećam pri pogledu na fotografiju, osjetio i vrlo jasnu potrebu da branim te klince. Konačno, u njihovim smo godinama, moja gimnazijska ekipa i ja, usred Sarajeva, bastiona bratstva&jedinstva, ali i najgore staljinističke Službe državne bezbjednosti, imali tu navadu da se dobro napijemo, pa da usred noći po gradu pjevamo pjesme negativaca iz partizanskih filmova. A samo godinu-dvije kasnije, s istim ironičnim odmakom, prkoseći patetici propisanih društvenih normi, završili smo na onom čuvenom fašističkom rođendanu, i sasvim je malo nedostajalo da ne završimo i u zatvoru. Da nije bilo Slavenke Drakulić i Miloša Vasića, u zagrebačkom Danasu i u beogradskom Ninu, te nekolicine starih sarajevskih partizana i jednog čuvenog borca iz Španjolskoga građanskog rata, vjerojatno bi nas hapsilo, za primjer bi nam sudilo i naši bi životi drukčije potekli. Sve to bilo je razlog da se identificiram s tim brodskim klincima i pomislim kako su, usprkos načinu na koji ja čitam znakove na njihovoj fotografiji, i usprkos načinu na koji te znakove interpretiraju hrvatski škandal-portali, oni na umu imali ono što je nama bilo na umu dok smo slavili rođendane i pijani po Sarajevu pjevali zabranjene pjesme.

Ali onda je netko istražio fejsbučki profil Nives Romanjek i otkrio da je ova profesorica hrvatskog jezika bila aktivna članica ekstremističke HSP AS, i to u vrijeme dok je ta stranka činila Karamarkovu koaliciju i dok su se po Zagrebu organizirali crnokošuljaški marševi, a da je nakon toga svoje učenike vodila na hodočašće u Bleiburg.

Bilo je to dovoljno da odustanem od obrane brodskih klinaca i od pokušaja da objasnim kako se parola “Za norijadu spremni” može shvatiti jedino kao ironiziranje parole “Za dom spremni”, koja ne samo da nije u Hrvatskoj zabranjena, nego je pojedini ministri u Plenkovićevoj vladi, recimo ministar Medved, bilo osobno, bilo putem izaslanika, uzvikuju, slave i brane od onih koji bi je rado osporili. Bilo je, naime, očito da profesorica Romanjek gestu ironiziranja doživljava samo kao krinku geste potvrđivanja. Da je drukčije, ona naprosto svojim učenicima ne bi dopustila da ironiziraju poklič koji je njoj svet i za koga se na svom Facebooku godinama ranije odlučno borila te je svoje objave njime potvrđivala i pečatila.

Jesam li se tad predao iskušenju da se ostrvim na profesoricu na način na koji su to već učinili škandal-portali i lijevoliberalni ćudoredarstvenici, a podržao ih je, strateški mudro, i sam Radovan Fuchs? Pa, baš mi nekako nije bilo do toga. Osim što mi nije ugodno djelovati u čoporu, stužilo mi se od pomisli na to da u nekoj Industrijsko-obrtničkoj školi u Slavonskom Brodu, tom gradu koji je početkom devedesetih preživio najmanje dva rata i jedan veliki hrvatski ratni poraz i egzodus, onaj Hrvata iz Bosanske Posavine, hrvatski jezik predaje žena koja je ustvari Ukrajinka. Pretpostavljam izdanak brojne i rasijane ukrajinske nacionalne manjine, nekad naročito prisutne u Bosni i Hercegovini. Što je toj ženi u Slavonskom Brodu, nakraj Hrvatske, u kojoj baš nitko ne vodi računa o sentimentima onih Hrvata koji svoje izgubljene zavičaje gledaju gledajući prema drugim obalama Save, i kojima su od njihovih postojbina ostala samo groblja, koja redovno obilaze i kite cvijećem i svijećama, što je toj Ukrajinki u Slavonskom Brodu, koja predaje hrvatski jezik, a ne matematiku ili tjelesni odgoj, ostalo nego da se učlani u stranku Ruže Tomašić? I tko bi, zapravo, u Industrijsko-obrtničkoj školi u Slavonskom Brodu i htio predavati hrvatski, osim nje?

Danas je, nakon te zlosretne fotografije, ona, međutim, ostala bez podrške cjelokupne strukture. Odriču je se ravnatelj škole, Ministarstvo obrazovanja i sam ministar, a svoje će, čim ih netko povuče za jezik, reći premijer i predsjednik. Jedan će optužiti drugoga jer je moguće da takvi našu djecu nečemu uče. Nives Romanjek doživjela je da stradava od svega za što je vjerovala da bi je moglo štititi. Na svojoj strani ima ponekog profesora, koji će stati na njezinu stranu, jer je njezin ideološki istomišljenik. Na svojoj strani ima roditelje inkriminiranih i obezličenih učenika, koji su joj naprosto zahvalni što je bila dobra prema njihovoj djeci. A u to nema baš nikakve sumnje: žena koja se onako smije svojim đacima, zaštićena idejom o njihovoj ispravnosti, sigurno je prema njima bila dobra.

Roditelji su uvjereni u potpunu ideološku ispravnost profesorice Romanjek, svoje djece, njihova kostimiranog igrokaza. Protiv njih se, međutim, zavjerio neki pokvaren i zlonamjeran svijet. I na roditeljima je sad da brane djecu i profesoricu, i da objašnjavaju kako riječ “spremni” nema nikakve veze s ustašama, kao ni crne majice, kao ni uzdignute desnice. O ironiji oni ne znaju ništa, ne znaju da ironija postoji, pa ne mogu reći da je sve ovo ironična reakcija na hrvatsku, europsku, svjetsku zbilju. Ti roditelji su neuki, ali to ih ne čini manje ljudima niti njihovu tragiku, privatnu ili zavičajnu, čini išta manjom. Nisu oni krivi što je današnja Hrvatska savršeno neartikulirano društvo, koje upravo njezine elite nastoje zadržati u tom stanju niske artikuliranosti i neprestane proizvodnje dvosmislica. Ti roditelji nastoje biti dobri prema svojoj djeci i njihovoj razrednici.

Nives Romanjek zna, međutim, što je ironija. Ali ona ne želi sebe ni svoje učenike braniti konstatacijom da su ironizirali ustašluk ili bilo kakvo priručno ekstremno militarno hrvatstvo ili da su, ne daj Bože, ironizirali HOS. Ona ne želi ironizirati nešto što je prethodno afirmirala, za što se građanski opredijelila. A osim ironije, druge obrane zapravo nema. I onda svoje neprijatelje Nives Romanjek pokušava uvjeriti da su ćoravi pa ne vide ono što ustvari vide ili, još gore, da ne znaju čitati znakove koji ne samo da su jasni u kontekstu s fotografije, nego bivaju tragično još jasniji kako stižu nova objašnjenja i opravdanja.

Sedamnaestogodišnjaci ili skoro već osamnaestogodišnjaci - jer pretpostavljamo da su svoje školovanje okončali trećim razredom Industrijsko-obrtničke škole - u improviziranim vojnim odorama, koje se pozivaju na odore vojne formacije koja je 1991. baštinila tradicije Hrvatskih oružanih snaga (ustaške vojske nakon reforme iz studenog 1944., kojom je ustaški element strateški ublažen i prikriven miješanjem s domobranima), pa još i s vojničkim kapama na kojima su hrvatski i ukrajinski znak, tragično nas podsjećaju na 1941. i 1942. u Ukrajini. U ta najstrašnija doba ljudskosti, koja Timothy Snyder opisuje u “Krvavim prostranstvima”, a posvećen im je i kapitalni roman Jonathana Littella, koji u Hrvatskoj, nažalost, nikad nije objavljen, dok je srpski naslov “Eumenide”, dječaci tih godina, ili jedva od njih stariji, počinili su ne samo pod njemačkom, nego i pod ukrajinskom zastavom, zvjerstva koja su danas upisana u naš DNK i kojih se, dok je ljudi na Zemlji, nećemo moći osloboditi. U tim zvjerstvima, nasreću, tamo u Ukrajini, Hrvati nisu

sudjelovali. Ali kad se na vojničkoj beretki, uz crnu majicu i vojničke hlače, i uz ruku ispruženu na nacistički pozdrav, jedna uz drugu nađu dvije lijepe i tužne zastave, rađa se kontekst koji je naprosto nepodnošljiv. I koji je potpuno jednoznačan. Đavo je u znakovima i njihovu kontekstu.

Ne vjerujem da je problem u slavonskobrodskim učenicima i u njihovim roditeljima. Ali ne vjerujem ni da je problem u profesorici hrvatskog jezika Nives Romanjek. Svi oni nastoje se nekako snaći u svojim životima, živeći u jednom neželjenom i rascijepljenom gradu na granici, koji se baš ni najmanje ne tiče onoga svijeta koji se njima sad toliko bavi. Dok po sebi vješaju znakove, među kojima nijedan nije zabranjen, ili dok dižu desnicu ruku, onako kako su to vidjeli na televiziji i u filmovima, oni su žrtve procesa koji je započet i proveden u Zagrebu, među hrvatskim elitama i u vlasti, a čiji je pravi cilj u obeznačivanju svih znakova. Tamo gdje nijedan znak - osim dresa nogometne reprezentacije - nema jasno i sigurno značenje, biva lako vladati. Tamo gdje se ni slova više ne slažu u riječi, nitko nije pismen ni nepismen. Tamo gdje nema ironije, istinito je svako zlo. Ali nemojmo kriviti učenike Industrijsko-obrtničke škole iz Slavonskog Broda i njihovu profesoricu Nives Romanjek za nešto na čemu ustrajno rade ministar obrazovanje Radovan Fuchs, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, premijer Andrej Plenković te dugi niz njihovih prethodnika. Ministar obrazovanja bio bi dužan da nam prepriča i istumači što su to učinili brodski učenici i njihova profesorica. Njegova nespremnost ili nesposobnost da to učini svjedoče o događaju više nego išta drugo.