Zoran Đinđić izlazi polako iz auta točno u 12.23. Uzima štake i kreće uza stepenice prema ulazu broj 5 u zgradu Vlade Srbije. Noga mu je ranije ozlijeđena pri rekreaciji i zato srpski premijer hoda na štakama. Na niti 200 metara udaljenosti, u praznoj kancelariji na drugom katu Zavoda za fotogrametriju u beogradskoj Ulici admirala Geprata 14, s puškom u ruci naslonjen na fotelji čeka, kroz nišan ga gleda Zvezdan Jovanović zvani Zveki ili po vojnički 'Zmija'. On je, kažu, najubojitiji snajperist Crvenih beretki, odnosno kriminalne skupine poznatije kao 'Jedinica za specijalne operacije' Milorada Ulemeka Legije. Snajper kojeg drži u ruci je "Heckler und Koch“ model G-3 SG 1, kalibra 308 Winchester.
Snajperist nije sam. U zgradi su i Aleksandar Simović te Ninoslav Konstantinović, a u automobilu ispred Sretko Kalinić poznatiji kao Zver, porijeklom iz Bilišana kod Obrovca u Hrvatskoj te Mile Luković Kum, vođa Zemunskoga klana.Vozač je Vladimir Milisavljević, poznatiji kao "Vlada Budala”, on čeka spreman u "volkswagen passatu”. Milan Jurišić čuva parking ispred zgrade Zavoda. Miloš Simović daje podatke o kretanju Đinđića, a informacije mu dostavlja Branislav Bezarević, pripadnik tadašnje Službe državne bezbednosti. Atentat je detaljno isplaniran. Dušan Krsmanović parkiran je na križanju Nemanjine ulice i kneza Miloša, javlja 'prolazno vrijeme' kolone automobila u kojoj je premijer.
"Cijev samo malo viri. Dolazi kolona. Zaustavlja se Đinđićev auto, a momak iz osiguranja iznosi štake. Ne mogu da pucam od tog momka. Tek se stvara pozicija za pucanje kad Đinđić dolazi blizu ulaznih vrata. Čudno je okrenut, nekako sa strane. Ne znam točno koja je njegova pozicija, ali to je djelić sekunde, moment za pucanje. Pucam jednom, hoću da potvrdim pogodak, pucam drugi put... Ne znam kako je ozlijeđen taj momak. Prvi pogodak je siguran. Nije mi bila namjera pogoditi tog momka, moguće da je ušao u putanju drugog metka...“
Tako je istražiteljima, ali ne i kasnije sudu priznao ubojstvo srpskog premijera Zvezdan Jovanović Zmija nakon uhićenja u akciji Sablja. Bilo je to prije točno 22 godine, 12. ožujka 2003. Metak ga je pogodio ravno u srce i Zoran Đinđić preminut će već na stepenicama koje vode ka ulazu u zgradu Vlade Srbije. Nikad neće otkriti tko je naručio njegovo ubojstvo, tko stoji iza svega. Milorad Ulemek Legija - inače čovjek s hrvatskom putovnicom na ime Vlado Vukomanović - i Zvezdan Jovanović Zmija tvrdili su kako su Đinđića odlučili ubiti sami saznavši iznutra da se priprema uhićenje i razbijanje 'Jedinice'. Moguće, ali...
Nepomičan na svom položaju za prozorom prazne kancelarije na drugom spratu zgrade Zavoda za fotogrametriju u beogradskoj ulici admirala Geprata br. 14, ne skidajući pogled s nišana, Jovanović je u odsudnom trenutku zaustavio disanje i – povukao obarač. Bilo je tačno dvanaest časova i dvadeset tri minuta, pisao je Peščanik u tekstu "Nulti čas novog mračnog doba".
Ispaljeni metak je, krećući se prosečnom brzinom od oko 700 metara u sekundi, razdaljinu od 134 metra do dvorišta Vlade Srbije s druge strane bloka oivičenog ulicama Nemanjinom, Kneza Miloša i spomenutom Gepratovom, prešao za manje od dve desetinke. Na kraju svog kratkog, pravolinijskog i razornog putovanja probio je grudni koš i zario se pravo u srce tadašnjeg premijera Republike Srbije, dr Zorana Đinđića, ostavljajući ga na mestu mrtvim.
To je tačka na kojoj valja zamrznuti sliku i zaustaviti se.
Kako su ubijeni Šiptar i Kum, vođe Zemunaca?
Legija i Zmija osuđeni su na 40 godina zatvora, na višegodišnje kazne zatvora osuđena su još desetorica od kojih su trojica već odslužila svoje i oslobođeni su, a dvojica vođa Zemunskoga klana, Dušan Spasojević Šiptar i Mile Luković Kum, ubijeni su tijekom pokušaja privođenja 27. ožujka pod čudnim okolnostima. Izrešetani iz automatske puške. Policija kaže - pružali su otpor.
Zmija je nakon uhićenja u akciji "Sablja", desetak dana nakon ubojstva, istražitelje vodio na mjesto gdje je upucavao pušku. S velike udaljenosti gađao je, kaže, list novina i pogodio točno u sredinu. Ali baš ništa od toga nije kasnije ponovio da sudu. Tvrdio je kako su ga prisilili da prizna. Ranije, srpskim istražiteljima rekao je ovako...
"Prozor je otvoren i stavljeno je šareno ćebe tamnije boje. Ne znam ko je donio to ćebe. Ja sam sjedio u nekoj fotelji. Ništa nismo jeli, samo sam ja pušio i cigarete gasio u nekoj kutiji koju sam držao u džepu. Možda mi je ispao jedan pikavac. Pušio sam Davidoff’.“
Uistinu, čik koji mu je, eto, ispao (?!) nađen je tek prilikom drugog, detaljnijeg, policijskoj uviđaja kancelarije iz koje je pucano na Đinđića. Koja ozbiljna istraga nađe dokazni materijal u slučaju atentata na premijera iz drugog pokušaja?! DNK analiza će potvrditi da je tu cigaretu zaista pušio pripadnik Jedinice.
Zvezdana Jovanovića, prije rata običnog alatničara iz Čačka, javnost je prvi put upoznala tijekom oružane pobune Jedinice u studenome 2001. godine, pisalo je beogradsko Vreme. Doduše, skoro nitko nije znao tko je taj tip, ali su ga kamere snimile tijekom blokade auto-puta kod mosta Gazela u Beogradu. Pobuna je službeno započela jer su se Crvene beretke bunile što su ih angažirali na uhićenju haških optuženika. Nekoliko dana ranije JSO, među njima i Zvezdan Jovanović, uhitio je braću Banović u Obrenovcu, optužene za ratne zločine pred Haškim tribunalom.
No busajući se u patriotizam, Legija je, u stvari, branio poslovne interese sa Dušanom Spasojevićem zvanim Šiptar, vođom Zemunaca i nastojao zacementirati strah javnosti, institucija i države koji su otprije imali prema Jedinici za specijalne operacije. I zaista, smijenjeni su nadređeni iz Državne bezbednosti, došli su ljudi od Legijina povjerenja, pisalo je Vreme.
Pregovarali s Đinđićem, Zmija je izvadio nožinu
Pobunu su obilježili i mučni pregovori u bazi JSO-a u Kuli gde su uz Đinđića osobno odlazili i ministar unutarnjih poslova Dušan Mihajlović te Čedomir Jovanović. On u dokumentarcu Jedinica kaže da je u jednom trenutku, tijekom pregovora u Kuli, na njega nožem nasrnuo baš Zvezdan zvani Zmija.
Zaustavio ga je kolega iz Jedinice riječima:
"Nemoj da za njega robijaš kao za čoveka.“
Đinđić je isprva bio ponižen i djelomično poražen. Naime, morao je sjesti za stol i pregovarati s Legijom tako da Jedinica - primjerice, pri dolasku opozicije na vlast - ne bi upotrijebila silu braneći režim. I tu je Legija ispoštivao dogovor. No vlada Zorana Đinđića je krenula u konačni obračun s organiziranim krininalom početkom 2003. kad je na premijerov stol došao fascikl, izvještaj kojeg je naručio. Sve je ukazivalo na spregu Jedinice s dotadašnjim vlastima i upletenosti u teški kriminal, kao i čvrste veze sa Zemunskim klanom. Đinđić je odlučio krenuti na Jedinicu i to je platio glavom.
- Još prije Legije i njegovih odreda smrti, Jovica i Frenki stvorili su 1991. ‘sindikat smrti’ koji je po Srbiji odlučivao ko će živjeti, a ko umrijeti – i ko će koliko platiti za ‘našu stvar’. Zvezdana su stvorili njih dvojica; Legija ga je samo upotrijebio - napisat će u svojoj knjizi "Atentat na Zorana" Miloš Vasić.
Jovica je pritom Jovica Stanišić, moćni šef Službe Resora državne bezbednosti (RDB) s kraja devedesetih. A Frenki je Franko Simatović, dugogodišnji zaposlenik iste službe i zapovjednik paravojne postrojbe, "Frenkijevaca" iz koje će kasnije nastati Crvene beretke.
Zbog vrlo čudnih okolnosti istrage mnogi i danas sumnjaju da Đinđićevo ubojstvo nije do kraja rasvijetljeno. Primjerice, taj čik koji je "ispao" profesionalnom ubojici. Pa Zmijino negiranje svega na sudu, kao i Legijino. Pa ubojstva dvojice ključnih svjedoka... Nisu to samo pobornici teorija zavjere. Čak i Đinđićev tjelohranitelj, ranjen u atentatu, ima ozbiljne sumnje. Kaže da su na njih ispaljena najmanje tri metka, a ne dva i kako smatra da je bilo više od jednog snajperista.
- Na nas je tog dana pucano tri puta. Svi svjedoci koji su bili prisutni su izjavili isto to što i ja, i ne samo pred sudom, već i u istražnom postupku u policiji. Ja apsolutno verujem da su postojala najmanje dvojica pucača - naveo je, pitajući se kako to da je na dan ubojstva netko isključio nadzorne kamere u zgradi Vlade. Nisu radile!
- Ja nemam razloga vjerovati da je Zvezdan Jovanović to počinio, taj zločin. Nema razloga, zato što, prvo, on to svoje priznanje dato u istražnom postupku nije ponovio pred sudom, gde je imao mnogo veću slobodu nego što je to bilo u Centralnom zatvoru, u izvanrednoj situaciji, gdje su ga ispitivali pod tko zna kojim okolostima i na kakav način. Druga stvar, on taj događaj i u tom svom iskazu nije znao opisati onako kako se zaista zbilo. A ja znam kako se zbilo jer sam bio tamo - kaže Milan Veruović.
Niko među drugim popularnim opozicionim političarima Miloševićeve ere nije bio izložen tako dugotrajnoj i sistematskoj medijskoj diskreditaciji kao on. Na Đinđića se uobičajeno gledalo s onim mrzovoljnim nepoverenjem svojstvenim svakom društvu koje najviše sumnja upravo u one koji su iz nekog razloga baš naumili da ga privedu u kakvu-takvu modernost. Filozof, zapadnjak, presavremen, preobrazovan i prekvalifikovan a po opredeljenju pre svega racionalan, on naprosto nije bio krojen po meri jednog dubinski iracionalnog društva zasnovanog na nacionalističkim snatrenjima koja ne traže uporište u objektivnoj stvarnosti, naprotiv. Nemački đak je, po potrebi, tako, u godinama koje su prethodile njegovoj smrti, lako postajao nemački čovek, a ovaj, opet, nemački špijun, pisao je Peščanik.
Tko god da je naručio atentat, Zoran Đinđić - tako je jasno - ubijen je zato što je htio prozapadnu, demokratsku, drukčiju Srbiju od ove Vučićeve kakvu imamo danas. Nacionalizmom zadojene tvorevine u kojoj nadstrešnice padaju, a nezamisliva korupcija doslovce ubija. Kao Heckler und Koch model G-3 SG 1, kalibra 308 Winchester.
