S komšinicom Almasom, čije smo ime, kao i većini žena i muškaraca sa Sepetarevca, obavezno navodili uz neki dodatak, pa je tako bila teta Almasa, gospođa Almasa, Almasa-hanuma, bili smo, kako se to nekad govorilo, kućni prijatelji. To je prijateljstvo slučajno začeto u 1973. ili 1974, kroz nekoliko susreta i mimoilaženja na našoj uličnoj strmini, od kojih pamtim jedan: odnekud smo se iz grada vraćali, mati moja i ja, i naišli smo nasred ulice na tetu Almasu - za koju u to vrijeme nisam još znao ni kako se zove - kojoj su, dok se penjala uz Sepetarevac, popucale i raspale se ručke na sve tri najlonske vrećice s gomilom svega i svačega, kupljenog u samoposluzi i u piljarnici kod Alje. I što je ona, nesretnica, više pokušavala da sakupi sve rasuto, tako se ono dalje rasipalo. Nasred pustog Sepetarevca, sama, u šarenim dimijama, malena, sa šarenom maramom na glavi, ni sagnuta ni nagnuta, skuplja i nagurava šakama ono što je kupila, pa ne znajući što da učini, kori samu sebe: e, tako ti i treba kad ne nosiš cekere, guzica ti za džabnom kesom zinula!

Mi se penjemo uz ulicu, dolazimo joj s leđa, ona se ozari kad nas vidi. Moja Javorka odmah ulazi u neku živu priču, kao da se njih dvije već odavno znaju, a vjerojatno se iz viđenja već i znaju, pa grabimo one stvari Almasa-hanume, trpamo ih po nekim svojim torbama i cekerima - čini mi se da sam ja imao školsku torbu, ili je to bila neka druga torba - i nosimo sve to dalje uz Sepetarevac, pa ulazimo u kuću u kojoj ona stanuje, prvi put sam u tom ulazu i hodniku, riječ je o dvokatnici, žutoj, sagrađenoj od ćerpiča, od nepečene cigle, s drvenim podovima i basamacima, po kojima su prostrte ponjave, da se drvo previše ne zablati. Penjemo se na kat, pod nogama cvili nam drvo, i škripi, teta Almasa otključava prastara drvena vrata onim crnim starinskim ključem. Suvremene elzet brave nisu za kuću od ćerpiča.

Ulazimo unutra, Javorka već vadi stvari iz svojih torbi i cekera, i reda ih po stolu. Stropovi su još niži nego kod nas, sve je toplije, ali zidovi su nekako nahero i ukrivo, kao i podovi. Sve uzbrdice i nizbrdice po stanu. Mnogo kasnije, proći će već i 1983, kad budem otkrio velikog Antonia Gaudija, i njegove meke, zakrivljene kuće i stropove koji čuvaju onu prvotnu toplinu spiljskoga čovjekova doma, u svemu tome prepoznavat ću ideal kuće na adresi Sepetarevac 21, i stana gospođe Almase. Ćerpič je živi materijal, možda i jedini živi od kojeg su građena kuće, jer glina tih opeka diše, mijenja se i preobražava, pod težinom stanara i njihovih života, pod težinom kuće, u protoku vremena. Ćerpič se na kiši pomalo topi, niz Sepetarevac s jeseni i u proljeće poteku neke žućkaste vode. Pomisliš, kuća će se istopiti od tolikih kiša, ali ona, eto, stoji već sto i koju godinu, od onih kasnih ili od ranih austrougarskih doba.

Sve je u tom stanu neravno, kao od plastelina, i sve je umireno, šareno i ponjavasto. Almasa-hanuma nam se, ne znam koliko zahvaljuje na pomoći, pa pristavlja kavu. Mati moja se opire minimalno, milo je njoj sjesti, pričati, upoznati se, ja pijem malinu, sok na razmućivanje, prejak i prezaslađen, i sa sećije, meke starinske, gledam u sučelni zid na kojem je prostran zidni ćilim s motivom Ćabe, crne kamene kocke u Meki, prema kojoj se svi muslimani svijeta orijentiraju u vrijeme molitve. Na drugom zidu, onom kod vrata, uz kredenac iza čijeg su stakla fotografije nekoga porodičnog svijeta - o kojemu su sljedećih godina tek saznavati, na nakrivljenom, u bijelo okrečenom zidu, iz novina izrezana, visi fotografija široko osmjehnutog Josipa Broza Tita.

Sutradan se vraćam i zvonim kod tete Almase, jer je na dnu one moje torbe - za koju više ne pamtim je li bila školska - bila zaostala jedna pileća kocka. U to je vrijeme, pretpostavljam, ali ne mogu reći da imam o tome jasnu svijest, pileća kocka bila mnogo više nego što je danas.

I tako je, s ovim događajem, i s nekoliko sličnih, redom slučajnih susreta, započelo naše prijateljstvo. Volio bih da mogu, ali zaista to više nisam u stanju, a nema više živih da mi pomognu, rekonstruirati onaj zapravo najkrupniji i najneizvjesniji korak u tom procesu, s kojim je Almasa-hanuma prvi put ušla kod nas, nakon čega smo i mi, nekako prirodno, krenuli ići k njoj. Možda je to prijateljstvo začeto u nizu umiranja, koja su sljedećih godina uslijedila. Mislim da tete Almase nije bilo, niti se kod nas na Sepetarevac dolazilo na žalost - ili na karmine, kao što se to u Zagrebu kaže - kada je u srpnju 1974. u Dubrovniku umrla tetka Lola. Ali je dvije godine kasnije, u prosincu 1976, ona bila tu, i dolazilo se kod nas na žalost, kada je umro Nano. Teta Lola je Karla Ćurlin, zvana Lola i Lukre, sestra moje None, Olge Rejc, a Nano je Rudolf Stubler, njihov brat. Iako se pojavljuju na toliko mjesta, bolje je uvijek iznova razjašnjavati sve porodične odnose.

Tada je, po Naninoj smrti - a sve smrti iz tih godina bile su iznenadne, nitko nije prethodno bio bolestan - teta Almasa, diskretno poput stražarice između svjetova, obilazila Nonu, tješila je

brbljarijama, praznovjericama, dobrim i umjesnim šalama, nepogrešivo u svakom trenutku pazeći da je ničim ne povrijedi. Nevjerojatno je, zapravo, kako su me godine s tetom Almasom navele na posve krivu pomisao da uvijek postoji netko tko dolazi kad ti je teško, zabavlja te i zapričava, i liječi te od svega onog što još nije poravnato utjehom zaborava i mirenja.

A onda bi je, kada bi komšiluk i rodbina krenuli dolaziti na žalost, naprosto nestalo. Iza nje su ostajale neke pite, čorbe, kolačići i baklave, koje bi donosila da možemo ljude počastiti. Noni je to pomalo išlo na živce, jer je gospođa Alamasa mijenjala identitet naše žalosti, ali svejedno se nije opirala. Uostalom, moralo je tako biti. I sigurno će biti još gore. Dvije godine kasnije, prosinca 1978, u Moskvi gine jedina Nonina unuka, moja sestra po ujaku (kako bi se kod Srba reklo) Vesna. Ta je smrt bila strašna i neutješna, i kao da je bila ispunjena nečim dubinski nerazumnim i prostačkim. Pritom, u Vesninoj smrti ponovio se, u mirna doba, model Mladenove smrti iz 1943. Samo što su Mladena ubili njemački nacionalsocijalizam, Nezavisna Država Hrvatska i Nonina pusta iluzija da ima načina da se između njih provuče njezin sin, a Vesnu je ubio sovjetski komunizam, utjelovljen u službenom blindiranom ZIL-u, koji sa sto dvadeset na sat projuri kroz crveno, i zabije se u njezin auto. Almasa-hanuma o tom je strašnom događaju, te za tjedana koji su uslijedili do duboko u siječanj sljedeće, 1979. godine, odigrala u našem stanu na Sepetarevcu, i u našim životima, Noninom, Javorkinom i mom, važnu ulogu, od onih sudbonosnih koje zbližuju ljude, ali o kojima se ne razmišlja, jer je povod strašan, i u njemu smo žrtve, nesretni, poniženi, ojađeni u svojim beznađima. Teta Almasa dolazila je svakodnevno, ali nenametljivo. Ostajala taman onoliko koliko treba. Bila tu onoliko koliko je dramski prikaz to tražio od nje. Na dan Vesnina sprovoda, bilo je to u srijedu, 19. prosinca 1979, njoj smo ostavili kuću. Redila je po stanu, spremala sve što je bilo za počastiti, i čekala nas da se vratimo. Skoro trideset i četiri godine kasnije, dok sam ja tako u Rovinju, u kući Mirka Kovača, čekao da ga sahrane, i da kuća ponovo oživi, ona mi je na um pala. Mislio sam o tome kako je život čudo, pa ja tako zaigram ulogu stare muslimanke. I mislio sam kako te uloge, možda, baš i nisam dostojan: niti sređujem kuću, niti milujem bureke i sirnice, niti se Bogu molim za Kovačevu dušu, kao što je ona, znam to, dragom Allahu preporučivala unuku svoje prijateljice, i molila Ga da bude milostiv prema ovim dobrim i dragim nevjernicima. Doista, moju rodicu Vesnu te je 1978. u raj mogla odvesti samo muslimanska molitva, jer svi njeni tog su trenutka bili nevjernici.

Sljedeće godine slijedi još jedna, posljednja iznenadna smrt u našemu još uvijek brojnom i prisutnom rodu: u Njemačkoj od aneurizme iznenada umire Lolina kći, moja teta Branka, liječnica anesteziologinja. Ceremonijal se ponavlja, ali na nižoj razini, kao da je žalost bila dijelom anestezirana prethodnom žalošću. Uz zaborav, čovjeka spašava i navika.

Ali krivo bi bilo pomisliti da je Almasa-hanuma bila jedna od onih, u životu prisutnih, crnih vrana zloslutnica, koje se pojave sa svakom nesrećom, i samo se unutar nesreće dobro snađu, a čovjek ih poslije baš ni ne voli viđati, jer mu se čini da samo najavljuju novu nesreću. Ne, ona je bila neka vedra i prisutna žena, kada smo joj ono skupljali špeceraj i zelen po Sepetarevcu imala je pedeset i koju, vjerojatno je bila mlađa nego što sam ja danas, ali je, kao i cijela ta generacija, a možda i kao sav naš tradicionalni svijet, za starošću žudila kao za ispunjenjem mudrosti, sreće i nekog konačnog ljudskog dostojanstva, pa je, otkako sam je zapravo i znao, bila - starica. Dakle, bila je nena. Muslimanska je baka u našem jeziku bila nena, pa je u mome hrvatskom jeziku to do danas ostala. Ali moju je Nonu, od sebe stariju, vjerojatno, i petnaestak godina zvala - baka. To je bilo Almasa-hanumino ime za Nonu, a nju je to užasno nerviralo. Riječ baka u jeziku tete Almase znači isto što u mom jeziku znači riječ nena. Baka je nena kod kršćana. Nonu je to nerviralo zato što ona nije podnosila tu vrstu jezičnih nijansi.

Gospođa Almasa Branković bila je udovica. O svom rahmetliji i o nekadašnjem životu pričala je lako i neopterećeno. Imala je kćer, koja se upravo bila udala. O zetu Bakiru pripovijedala je kao o junaku nad svim junacima, kao o antičkom polubogu, koji je u stanju riješiti sve probleme svijeta i stoji kao zaštita od svakoga zla, uključujući i ono hogarovsko da će nam se nebo sručiti na glavu. Ozarenje koje bi Almasa-hanuma doživljavala sa svakim Bakirovim spominjanjem nas bi pomalo nasmijavalo. Pa smo Javorka ili ja, još uvijek dječak, zafrkavali tetu Almasu, a Nona bi se ljutila na nas. To je jedna od onih rijetkih situacija u kojoj svoju majku vidim kao vrlo mladu.

Teta Almasa dobro je podnosila šale na svoj račun, umjela je biti autoironična, srođena sa Sarajevom i sarajevskim smislom za humor, premda nije bila Sarajka. Kao mlada cura neke 1942. ili 1943. u Sarajevo je stigla sa zbjegom ispred četničkog noža. Tu je provela život, naselila se na Sepetarevac i u živote onih koje je zavoljela, ali je, kako to biva u svih emigranata, svejedno je li emigriraju iz Rusije u Ameriku ili iz Rogatice u Sarajevo, zauvijek nastavila živjeti tamo odakle je

potekla. U Rogatici je gospođi Almasi svanjivalo i omrknjivalo, u Rogatici njoj bi, a ne u Sarajevu, po trebevićkim padinama, s proljećem probeharalo. I to je bilo silno dirljivo. S tim se nikada nitko nije našalio.

Postojalo je ono o čemu se na Sepetarevcu, uglavnom u kući kod nas, mnogo rjeđe kod nje, razgovaralo. I postojalo je ono o čemu se nije razgovaralo. Ali, ipak, bilo je jednom rečeno, znalo se između nas, ali o tome se šutjelo. Almasa-hanuma znala je za muku kuće u koju je ulazila, kao što smo i svi mi znali za njezinu muku. Te dvije muke bile su različite. I to iz više razloga. Drukčija je nevolja, drugi ljudi, u ime drugoga uvjerenja, prevodeći neki drugi narod istjerali Almasu-hanumu iz Rogatice, i poklali njezinu mladost, tako da se ona nikad više ne vrati u svoju kasabu, nego da tamo svaki put odlazi kao k nečemu što joj je oteto. Njezino stradanje, i Nonino, te posredno Javorkino i moje stradanje, potpuno su se razlikovali. I imali su različit tretman u društvu i zemlji u kojoj smo te 1983. živjeli. Njezina nevolja imala je pravo na riječ, na glas, na krik i artikulaciju krika. Njezina je nevolja imala pravo na svoju književnost, ali i na svoju glasno i bez straha izgovorenu priču. Naša nevolja nije imala to pravo. Naša je žalost iz 1943. bila neprijateljska, jer je naš sin i brat, moj ujak, ubijen kao neprijateljski vojnik. Da bi ljudi živjeli jedni među drugima, da bi ljudi između sebe mogli postajati prijatelji, njihove sudbine moraju moći biti ravnopravne. To znači da njihove priče na jednak način mogu biti ispričane ili neispričane.

Gospođa Almasa dobro je pazila da svojom pričom ne zakloni našu priču. O onome što se zbilo 1941. šutjela je upravo onoliko i onako kako smo šutjeli i mi. Ništa jedni od drugih nismo skrivali. Upravo suprotno: bio je to jedini način da sve bude otkriveno, i da jedni drugima budemo to što smo bili. Osim toga, preduvjet prijateljstvu je pravo na priču, koje, ustvari, znači i pravo na sudbinu. Jedan od onih temeljnih, pokazat će se i krajnje autodestruktivnih, razornih problema Jugoslavije i njezina komunističkog režima i antifašističkog vjerovanja, bio je što je nekim ljudima i obiteljima uskraćivano pravo na grob, sjećanje i sudbinu. Oni su bili izolirani u svojoj nesreći, ali njihova je nesreća bila zarazna.

Između gospođe Almase i nas nije postojao takav problem, ponajprije zato što je ta žena, koja nije imala nikakve visoke škole, ustvari uopće nije imala škole, osim onih prvih razreda, instinktivno savladavala prepreke koje je život stavio pred nju. Trebalo je preživjeti pogrom u Rogatici, i živjeti u zajednici s onima u čije je ime taj progon učinjen. Trebalo se sa skromnošću odnositi prema vlastitom stradanju, koliko god ono upjevano u sve partijske komunističke liturgije, jer ne valja svojom nevoljom činiti nasilje nad drugima, pa tako i samoj sebi priređivati nove probleme. Trebalo je živjeti s vjerom u Boga, što u njenom slučaju ne samo da je bilo posve neupitno i lišeno sumnje, nego ne pamtim da sam u svojoj blizini imao ikoga tko je svaki trenutak svoga života usklađivao s činjenicama vlastite religioznosti, kao što je to činila teta Almasa. A istovremeno je, uz Boga, stalnu misao na Njega, i postupanje u skladu s pravilima života uz Njega, trebalo uspostaviti potpuni sklad s državom i zajednicom koji ne samo da su bili areligiozni, nego su se znali i narugati njezinoj vjeri. To je onda podrazumijevalo i živ odnos prema Titu: onu fotografiju izrezanu iz Oslobođenja, na kojoj se maršal onako lijepo smije.

Kada je umro, u nedjelju 4. svibnja 1980, mi smo se taman u našemu fići vratili s Ilidže, od rođaka kod kojih smo bili na ručku. Javorka je vozila, Nona i ja smo mučali kao sleđeni, više u strahu da bi nas ona u svojoj histeriji mogla zabiti u kakav tramvaj, kamion ili drugi auto - jer je, nakon što je, vozeći se kroz Alipašino polje shvatila po reakcijama ljudi po ulici što se dogodilo, počela psovati i vikati, baš kao da smo nas dvoje krivi, kao da smo atentatori na Tita, a u fići još nismo imali ni radio, tako da smo bili sasvim izolirani od povijesti koja nam se, činilo se, poput lavine približavala, prijeteći da će nas satrati. Ustvari, jedva smo čekali da stignemo kući, da u miru razmislimo o svemu.

Javorka se ni nakon parkiranja nije smirivala. Sa svih strana po Sepetarevcu čuli su se ljudski glasovi. Odjekivali su kroz sumrak i večer do daske pojačani televizori. Događalo se nešto što su i gluhi željeli čuti. Na prozore izlazili su susjedi koje nikada ranije nismo vidjeli. Čudio sam se licima koja plaču. Ljudi su drukčiji kada plaču. Naročito oni koji prije toga dugo nisu plakali.

I čim je sa svojih prozora vidjela da se upalilo svjetlo u našem hodniku, pa u dnevnom boravku, teta Almasa se požurila k nama. Uplakana, očajna, uplašena. I tu su se Javorka i ona grlile. Nona je, kao i inače, uspješno izmicala zagrljajima. A ja sam, bilo mi je skoro četrnaest, sa strane sve promatrao, kao da ovo nije život, nego je film. Danas mi je, nakon nekoliko epoha za kojih su svi oni pomrli, a Sepetarevac pretvorio se u uspomenu, u književnu činjenicu i u laboratorij jedne povijesti, pretočene u dokumentarnu fikciju, žao što te 1980, kao ni ove 1983, sve to nisam mogao gledati sa sviješću o jedinstvenom životnom i povijesnom trenutku.