Jergović: Teta Almasa i Josip Broz Tito, koji nasmijan gleda prema crnom kamenu u Meki

S komšinicom Almasom, čije smo ime, kao i većini žena i muškaraca sa Sepetarevca, obavezno navodili uz neki dodatak, pa je tako bila teta Almasa, gospođa Almasa, Almasa-hanuma, bili smo, kako se to nekad govorilo, kućni prijatelji. To je prijateljstvo slučajno začeto u 1973. ili 1974, kroz nekoliko susreta i mimoilaženja na našoj uličnoj strmini, od kojih pamtim jedan: odnekud smo se iz grada vraćali, mati moja i ja, i naišli smo nasred ulice na tetu Almasu - za koju u to vrijeme nisam još znao ni kako se zove - kojoj su, dok se penjala uz Sepetarevac, popucale i raspale se ručke na sve tri najlonske vrećice s gomilom svega i svačega, kupljenog u samoposluzi i u piljarnici kod Alje. I što je ona, nesretnica, više pokušavala da sakupi sve rasuto, tako se ono dalje rasipalo. Nasred pustog Sepetarevca, sama, u šarenim dimijama, malena, sa šarenom maramom na glavi, ni sagnuta ni nagnuta, skuplja i nagurava šakama ono što je kupila, pa ne znajući što da učini, kori samu sebe: e, tako ti i treba kad ne nosiš cekere, guzica ti za džabnom kesom zinula!