Prolazi desetljeće od najveće političko-kriminalne afere u hrvatskoj povijesti, a nacija i dalje ne zna točan odgovor na pitanje zašto je, zapravo, Sanader podnio ostavku. Mnogi se slažu da je bitan element u toj slagalici Robert Ježić, odnosno njegov zagonetni partner u tvrtki Xenoplast, preko koje je navodno MOL platio pet milijuna eura Sanaderu da bi ovaj zauzvrat Mađarima predao Inu.

Ježić je nedavno na sudu rekao da ne želi otkriti tko je bio suvlasnik njegove tvrtke, "jer je ta osoba pokojna". Novinari su primijetili da se na tom ročištu Ježić ponašao vrlo neobično i da je nekoliko puta, nezadovoljan pitanjima, opsovao sebi u bradu, zbog čega je oštro opomenut. Dotad je uvijek bio skrušen i pristojan...

Mihail Gucerijev Ćaćin ruski milijarder i veza s Anom Karamarko

No Index je - tjedan dana prije nego što se očekivalo da će Ježić, na ročištu 6. lipnja, konačno objaviti istinu i reći tko je suvlasnik tvrtke Xenoplast, odnosno Dioki Holdinga, registrirane u švicarskom Zugu, objavio da riječki tajkun nije govorio istinu. Znalo se da je Xenoplast u tom razdoblju zastupao Stefan Hurlimann, ali registar tvrtki pokazuje da su 2004. kao direktori bili upisani Robert Ježić te Michael Iten i Urs Hausheer, odvjetnici iz tvrtke Hausheer&Partner, koja i danas dijeli adresu s Diokijem.

Premda bi netko neupućen mogao pretpostaviti da je riječ samo o jednom od brojnih sličnih odvjetničkih ureda u Švicarskoj kojima je prepušteno operativno upravljanje tvrtkom ili možda o uredu koji pokriva, odnosno skriva pravu vlasničku strukturu, ovdje stvari stoje ponešto drukčije. Urs Hausheer, naime, nije bilo kakav odvjetnik. To je advokat koji je radio na najvećim i najpovjerljivijim ruskim operacijama u Europi, a u tvrtkama za koje je angažiran danas sjede ljudi od najvećeg Putinova povjerenja.

Za neke od njih se tvrdi i da ih s Hausheerom veže zajednička špijunska prošlost, ona koja je pohranjena duboko u tajnim dosjeima istočnonjemačke obavještajne službe Stasi i ruskog KGB-a, odnosno FSB-a, čiji je Putin bio operativac. Za Ursa Hausheera, odvjetnika iz švicarskog Zuga, svjetska je javnost čula već početkom devedesetih, kad se našao u središtu velike afere o kojoj je opširno izvještavao BBC.

Hausheera se prozivalo da je osamdesetih godina prošlog stoljeća sudjelovao u velikoj operaciji kojom je istočnonjemačka obavještajna služba Stasi nabavljala najsuvremeniju tehnologiju iz Japana, SAD-a i Zapadne Njemačke za svoje poslove. Bile su to, dakako, skrivene kamere, prislušni uređaji, uglavnom sve što je bilo teško dostupno iza "Željezne zavjese", a što su Stasijevi agenti - tako sjajno opisani u Oskarom nagrađenom "Životu drugih" - očajnički trebali da uhode, progone i prokazuju.

Afera se u međuvremenu stišala, Hausheer je odbacio sve optužbe tvrdnjom da nije znao da iza čitave operacije stoji Stasi, ali se o Hausheeru počelo naveliko pisati kad se 2005. pokazalo da je ime tog odvjetnika jedino upisano u profilu kompanije Nord Stream AG, dakle one iste koja je vodila golemi i kontroverzni projekt Sjevernog toka, gradnje plinovoda iz Rusije u Njemačku, a u čijem se menadžmentu, u nadzornom odboru, poslije našao i bivši kancelar Gerhard Schroeder. (Hausheer je potpisan i kao ovlaštena osoba tvrtke Južni tok Srbija).

Hausheerova imena više nema na listi ključnih ljudi ove kompanije, ali zato u novoj tvrtki Nord Stream 2, onoj koja se brine za još veći i značajniji plinovod, koji treba udvostručiti kapacitete Sjevernog toka 1, kojim se plin s baltičke obale u Rusiji doprema u Njemačku, stoji ime jednog pravog stasijevca, možda i najmoćnijeg bivšeg stasijevca u svijetu! Taj plinovod u velikoj mjeri određuje i budućnost Europe - Mike Pompeo je početkom godine rekao da će SAD sve učiniti da ga zaustavi, ali sa simpatijama ga gledaju Francuzi i Austrijanci.

Platili im i program Novi dokazi: HDZ živi na ruskom nuklearnom novcu

I u Francuskoj i u Austriji ruska je agenda izrazito jaka - Moskva je u prvoj polovici prošlog stoljeća u Europu izvozila lijevi radikalizam, danas izvozi desni, ali dok je onda podloga priče bila idejna - vjera u komunizam - u bazi svega danas je novac, koji dolazi iz dva izvora, nafte i plina. Rusija pokriva lavovski dio europskih potreba za plinom i Europa je o tom plinu ovisna. Moskva za nj dobiva golemi novac. Preko novca ostvaruje politički utjecaj.

Cilj američke politike - do Donalda Trumpa - bio je onemogućiti ruski monopol na dobavu plina. Nekoliko je varijanti izbacivanja Rusa iz igre. U prvoj, plin je trebalo dopremati s novootkrivenih nalazišta na Bliskom istoku, ali je prepreku plinovodu predstavljala proruska Assadova vlada u Siriji. Njezino rušenje nije uspjelo. Druga varijanta je gradnja LNG terminala, no tu je problem visoka cijena ukapljenog plina.

Rusi su, kako god bilo, odlučili onemogućiti obje opcije koje bi ih dovele u poziciju marginalne sile. U Hrvatskoj im je bilo važno onemogućiti LNG opciju, a po mogućnosti i osigurati - jednoga dana - prijateljski transport plina do Italije i Austrije. U tom su kontekstu Ježićeve operacije sa Sanaderom znatno razumljivije. Amerika je otkrila da se preko Ježića, odnosno Sanadera, odvija operacija Trojanski konj i tu je, čini se, Sanaderu dostavljena ponuda koju nije mogao odbiti - odlazi milom ili ćeš morati otići silom.

 

Sanader kao Sanader, igrao je s figom u džepu. Odlučio se povući - privremeno - nastojeći iz sjene vladati daljinskim upravljačem, preko Jadranke Kosor, no ta je procjena bila fatalno pogrešna. Zbog nje i danas sjedi u zatvoru. Svi drugi elementi jednadžbe bili su mu, inače, ispravni - nakon Obamine administracije u Washington je došla Trumpova, koja puno blagonaklonije gleda na ruske operacije u ovom dijelu svijeta.

Sanader i Ježić bi danas u Washingtonu bili gledani kao blaženici, ali Sanaderu se dogodio "crni labud" - to je ona, sad to svi znaju, nepredviđena katastrofa do koje dolazi zbog nekog nepredvidivog elementa, u ovom slučaju odbijanja Jadranke Kosor da radi na daljinski. Već 2012. je ruski oligarh Mihail Gucerijev - jedan od vlasnika Rossnefta i Ruskog ugljena, težak tri milijarde dolara, blizak Vladimiru Putinu, u Budimpešti ispričao priču koja je, tad još nedovoljno potkrijepljena, naznačila ovaj kontekst.

Pregled tjedna Dok su hapsili Sanadera, Kordić je spoznao vjeru u Boga

Mihail Gucerijev je, objavio je Jutarnji list, ustvrdio da je on, a ne MOL, vlasnik off shore kompanija Ceroma Holding Ltd i Hangarn Oil Products Ltd, registriranih na Cipru, te pojasnio da je upravo on preko tih kompanija uplatio pet milijuna eura provizije na račun Ježićeve švicarske tvrtke Xenoplast & Shipping AG.

"Tih pet milijuna eura uplaćeno je kao predujam za obećano lobiranje za realizaciju projekta Družba Adria. Ježić je obećao da će preko svojih veza u Sanaderovoj vladi srediti da se projekt Družbe Adria, koji je imao puno protivnika u Hrvatskoj, ipak realizira", objasnio je Gucerijev.

Kako to obećanje Ježić nije izvršio, jer Družba Adria nikad nije dobila zeleno svjetlo vlade, Gucerijev je nakon nekog vremena zatražio od Ježića da mu vrati novac. Ježić se, navodno, oglušio pa je Gucerijev obavijestio Mađare kako je protiv njega podnio tužbu u Švicarskoj i zatražio povrat novca. Ježić je, s druge strane, Sanaderu ipak isplaćivao suludo visoke iznose.

U Švicarskoj djeluje još jedan čovjek važan za ovu priču. Ključnu poziciju u Sjevernom toku 2 - plinovodu kojim Rusi namjeravaju dopremati nove milijarde kubika plina u Njemačku - danas ima jedan pravi stasijevac. CEO Sjevernog toka 2 je Matthias Warnig. On je bio ključan i u onom prvom Sjevernom toku, a s Putinom se, pišu Nijemci, poznaje od sedamdesetih, kad su surađivali u Dresdenu. Putin kao KGB-ovac, Warnig kao stasijevac.

Nijemac je to, doduše, neuvjerljivo demantirao tvrdeći da je Putina upoznao tek 1991. godine. Warnigu je jedan od špijunskih poslova bio i da izvještava Stasi o poslovima Dresdner Banke u Zapadnoj Njemačkoj. No kasnije je, nedugo nakon pada Berlinskoga zida, postao i zaposlenikom te iste banke. Pa je pomogao da se njezin ured 1991. otvori u Sankt Petersburgu, gradu u kojem je tad za vanjsko-ekonomske poslove bio zadužen - Vladimir Putin.

O tajnom prijateljstvu s bivšim Stasijevim agentom pisao je 2014. i Welt am Sonntag, a tekst prenio i Guardian, navodeći kao povod sumnjive Schroderove veze s Moskvom: "Kad Putin boravi u Berlinu, ruča u Café des Artistes, jednom od najprestižnijih restorana. Preferira skromne obroke. Nikad ne naručuje najskuplja jela. Vlasnik i slavni chef ovoga restorana je Stefan Warnig. Putin ga je upoznao kao dječaka koji se igrao s njegove dvije kćeri. Stefanov otac je - Matthias Warnig".

Alarmantno Uspon populista: Čak je i Sanader bio umjeren

"Putin i Warnig se vide gotovo svaka tri tjedna u Moskvi", rečeno je novinarima, koji su detaljno istražili i Warnigove pozicije - od one u VTB banci, onoj istoj koja je optužila Todorića da je lažirao financijska izvješća (za VTB je, istodobno kad i za Vladu, radio i odvjetnik Boris Šavorić), do mjesta u boardu Rosneftovih direktora, pa šefa u ruskom Rusalu, najvećem proizvođaču aluminija u svijetu... A baš VTB banka ovih dana refinancira roll up kredit u bivšem Agrokoru!

Neke, uvjerljivije verzije kažu da agent čije je kodno ime nekad bilo Artur možda ipak nije poznavao Putina prije pada Berlinskog zida. Nedvojbeno su surađivali 1991., kad je Warnig otvarao ispostavu Dresdner Banke u Petersburgu, ali je Nijemac Putinovo povjerenje stekao dvije godine kasnije. Tadašnja Putinova supruga Ljudmila te je godine stradala u prometnoj nesreći, a Warnig je, kažu upućeni, organizirao hitnu i uspješnu operaciju u Njemačkoj. Sve je platila Dresdner Banka.

Nimalo beznačajna nije činjenica da je Warnig šef Gazproma u - Švicarskoj, ali je i direktor sjedišta Sjevernog toka u Zugu. Ne treba napominjati da su sve najmoćnije ruske tvrtke gotovo na istoj adresi u Zugu kao i ona Ježićeva, u ulici Bahnhofstrasse. Xenoplast je na Bahnhofstrasse 10, a RosUkrEnergo, moćna tvrtka koja ubire golemi profit na transportu ruskog plina kroz Ukrajinu, na Bahnhofstrasse 7. U istom bloku (samo je ulaz s druge ulice Poststrasse) nalazi se, jasno, i sjedište Gazproma.

Može se, dakle, slobodno reći da je Warnig ključni čovjek za sve Putinove poslove na zapadu, a odvjetnik Hausheer - onaj isti o kojemu se govori kao glavnom čovjeku za Ježićeve poslove u Zugu - njegov glavni operativac u Zugu, u bankarskoj i poreznoj oazi iz koje se lako kontroliraju, bez straha provode i nadziru najveći i najunosniji energetski poslovi ruskih kompanija. U tom moćnom okruženju bivših stasijevaca Ježićeva tvrtka bila je mali igrač, ali za Hrvatsku, njezinu političku i ekonomsku sudbinu, možda krucijalan.