Nesretnom Johannesu Weinrichu još se nisu ni slegli dojmovi iz izolacije u Beogradu, još se nije dobro osušio njegov potpis na izjavi da će i on i svi drugi članovi terorističke organizacije, uključujući i Carlosa, nadaleko zaobilaziti teritorij tadašnje SFRJ, kad eto problema na graničnom prijelazu između Mađarske i SFRJ. Baš uoči početka božićnih i novogodišnjih blagdana, bio je 16. prosinac 1983., na graničnom prijelazu u Subotici zaustavljen je automobil s dvojicom putnika. Obojica su imala sirijske diplomatske putovnice. Prvi je imao dokument na ime Michel Kasis, a drugi na ime Moustafa Cheiko. Kasis je bio Carlos, a Cheiko izvjesni Tarik, član rukovodstva njegove terorističke mreže. Odmah su otkriveni njihovi lažni identiteti, a ni sadržaj prtljažnika nije im baš pomogao da zadrže dojam turista: 10 bombi, 10 automatskih pušaka, 10 pištolja i više sanduka streljiva.  

Carlosa je, sudeći po opisu zbivanja iz dokumenta službe sigurnosti, zadržavanje na granici malo i iznerviralo. Tražio je kontakt s agentima iz Beograda koji su dva mjeseca ranije u izolaciji obrađivali njegova pobočnika Johannesa Weinricha.  

Kad su ga spojili zaštićenom vezom s centralom u Beogradu, terorist je rekao da putuje iz Moskve na zamolbu libijske tajne službe da u Beogradu nekom Libijcu usput dostavi teret oružja i opreme za planiranu oružanu operaciju u zapadnoj Europi. Oružje, a sve po deset (strojnica, bombi, pištolja i sanduk streljiva), vozi iz svog skladišta u Budimpešti u prtljažniku osobnog automobila. Vjerojatno da umiri jugoslavensku stranu dodao je kako ta akcija ni na koji način ne tangira interese SFRJ. On bi, također, mogao privremeno deponirati teret u libijskom veleposlanstvu u Beogradu, ali samo ako ne pronađe onog tipa kojemu to sve mora istovariti. Veleposlanstvo u Beogradu, istina, ne zna za njegovu zadaću, ali to nije problem. Kad su ga iz jugoslavenske službe pitali zašto to čini za Libiju, uzvratio je da samo vraća dug državi koja omogućuje trajnu nazočnost njegove terorističke družine na svojem teritoriju. Kad ovo obavi, ide odmah u Sofiju, pa mu nije jasna cijela frka. 

Onda su mu predočili Weinrichovu izjavu, koju je potpisao prije izručivanja Sirijcima, da će se i on i svi ostali držati zabrane korištenja teritorija Jugoslavije za aktivnosti njihove organizacije, uključujući i boravak u SFRJ. Carlos je reagirao kao revolucionar. On ne priznaje aranžmane sa zatvorenikom i da će nastaviti da radi, jer ga na to obavezuju ciljevi i ideali za koje se bori. Protestirao je i zbog postupanja prema njemu i suputniku, a posebno jer je jugoslavenska služba zadržala Weinricha u zatvoru 45 dana i onda ga protjerala kao običnog kriminalca.  

Zbog toga smatra da je odužio dug koji je imao prema Jugoslaviji i to sa kamatom. Pod „dug“ definirao je činjenicu da su jugoslavenske vlasti šutjele i tolerirale djelovanje Carlosove terorističke organizacije na teritoriju SFRJ u proteklih sedam godina. Nakon ovog upozoravajućeg razgovora Karlos i Tarik su istog dana vraćeni u Mađarsku i ponovo im je saopšteno da se jugoslovenski stav u odnosu na njihovu organizaciju nije izmenio. Karlosovoj molbi da kod nas, makar, deponuje preneto oružje i municiju nije udovoljeno, opisuje se ishod incidenta iz prosinca 1983.  Već sljedećeg dana Carlosov suradnik Tarik opet se pojavio na granici. Sada na graničnom prijelazu Tompa i s putovnicom Južnog Jemena na ime Abdulla Ahmeda a Saleha. Nije ga bilo teško otkriti. Vraćen je u Mađarsku. 

Ova dva pokušaja ulaska najužeg rukovodstva Karlosove organizacije u Jugoslaviju, sa očiglednim ciljem da koriste našu teritoriju za vršenje akcija prema trećim zemljama, ukazuje na njihove namere da se ne obaziru na dobijanje upozorenja Službe (saopštena, čak, relativno korektno). Ovakvu nameru oni su izneli i eksplicitno, stavljajući do znanja da će zloupotrebiti otvorenost naših granica i okolnost da poseduje više originalnih putnih isprava nekoliko arapskih zemalja, uključujući i diplomatske, zaključak je državne sigurnosti o događajima s granice.  

U retrospekciji cijele operacije „Karlo 2“ državna sigurnost SFRJ ne daje konačni zaključak. Nema ocjene njihove uspješnosti lova na Carlosa i društvo. Izravno tvrde da godinama nisu uspeli da otkriju prisustvo članova „Karlosove“ organizacije niti da ostvare zadovoljavajući uvid u njihovu aktivnost na teritoriji SFRJ. 

Prvo uhićenje Carlosa i Hansa Joachima Kleina (zanimljiv tip, njemački terorist koji se nakon ranjavanja u Carlosovoj spektakularnoj akciji otmice ministara država članica OPEC-a u Beču javno odrekao oružanih metoda te se skrivao sve do 1995. Uhićen u Francuskoj, osuđen na devet godina zatvora) i njihovo stavljanje u izolaciju od 6. do 10. rujna 1976., nije bilo rezultat rada jugoslavenske službe. Informacija o boravku Carlosa u SFRJ stigla je iz njemačkog BND-a. Ni dolazak Johannesa Weinricha i njegov rad u sirijskom veleposlanstvu u Beogradu nije bio registriran dok se ovaj nije samoinicijativno obratio službi. 

  

Malo mjesto pokraj Splita 

Prema tvrdnjama samog Carlosa, njegov prvi dolazak u Jugoslaviju bio je 1969. Od tada pa do 1976. dolazio je „nekoliko puta“. Tijekom 1976. godine Carlos je tri puta boravio u Jugoslaviji. Ukupno dva tjedna proveo je u Beogradu i u malom mjestu pokraj Splita. Pridružili su mu se spomenuti Weinrich i kasniji pokajnik Hans Joachim Klein. Putovali su još i Gerd Schnepel i Gerd Albartus. Ovog potonjeg navodno je smaknuo Carlos 1987. nakon što ga namamio u Damask pa organizirao neko ad hoc suđenje jer je Albartus navodno bio špijun istočnonjemačkog Stasija. Godinu dana kasnije, 1977., u SFRJ je otputovao samo Weinrich. U Jugoslaviji je bio pet ili šest puta, a jednom i u društvu Magdalene Kopp. Gospođa je stanovito vrijeme bila je njegova djevojka, a 1986. rodila je Carlosovo dijete, kćer Elbu Rosu Kopp. Sljedeće dvije godine, 1978. i 1979., ako je vjerovati Weinrichu i njegovim iskazima tijekom izolacije, bilo je jako malo putovanja u SFRJ – tek dva njegova boravka u Beogradu zbog sastanaka s članovima Carlosove mreže. Ozbiljnija operacija s teritorija SFRJ poduzeta je 1980. Jedan od članova Carlosove skupine preuzeo je određenu količinu eksploziva i oružja, a Weinrich je imao neki sastanak u Beogradu. Onda su 1981. Schnepel i gospođa Kopp unajmili automobil u Beogradu u kojem su krijumčarili oružje. Najintenzivnija je bila 1982. godina. Weinrich je 16 puta boravio ili prolazio kroz Jugoslaviju. U SFRJ je imao kontakte s rumunjskom službom sigurnosti. Član skupine Abul Hakam bio je u Jugoslaviji šest puta, a Christa Margot Frohlich, poznata bombašica iz Pariza, dva puta. U SFRJ je doputovalo još nekoliko Carlosovih suradnika, uključujući pripadnike grčke ljevičarske terorističke skupine ELA. 

Preko teritorija SFRJ u države zapadne Europe Carlos i ekipa prokrijumčarili su četiri raketna bacača s 50 projektila, dva sovjetska RPG-a 75, desetak poluautomatskih pušaka i snajpera, oko 20 pištolja (jedan s prigušivačem), sedam defenzivnih, tri ofenzivne i tri dimne ručne granate, 3000 komada streljiva različitog kalibra, 115 kilograma TNT-a, 42 kilograma plastičnog eksploziva, 96 električna i 236 obična detonatora i četiri ručne radiostanice. To je oružje, piše služba, Carlos dobio na dar od obavještajnih službi s kojima je surađivao. Dio je kupio i preprodao sâm ili darovao terorističkim organizacijama s kojima je održavao bliske odnose. Sve oružje i opremu, uključujući eksploziv, pohranjivali su u dvije vrste skladišta: strateška i ona stvorena ad hoc. Razlika je u tome da su „strateška skladišta“ bila na sigurnom teritoriju država s kojima Carlosova teroristička organizacija ima uređene odnose savezništva i suradnje ili se tolerira njihov boravak (Budimpešta, Mađarska i Bukurešt, Rumunjska), a ova druga, „ad hoc skladišta“ u ambijentu koji nije tako prijateljski, često u blizini lokacija gdje planiraju terorističke udare. Oružje se najčešće krijumčarilo u prerađenim skrivenim prostorima osobnih ili teretnih vozila, rijetko vlakom. Avionom su se prenosili samo pištolji u prtljazi osobe koja ima diplomatsku putovnicu, a nikada oružje nisu krijumčarili brodom. 

Carlos se u velikom stilu i s golemim ambicijama vraća u Jugoslaviju u drugoj polovici 1982. godine. Donesena je strateška odluka da se u SFRJ uspostavi „stalna baza za podršku“ iz koje bi se izvodile akcije u zapadnoj Europi, piše u materijalima službe sigurnosti SFRJ. Prva pretpostavka takvog plana bilo je postojanje stalnog rezidenta u SFRJ. Tu zadaću preuzima osobno Carlos koji putuje sa sirijskom diplomatskom putovnicom na ime Michel Hadad. Stiže u Beograd 26. srpnja 1982. te je s kraćim prekidima boravio u Jugoslaviji do kraja te godine. Prvo se smjestio u hotelu „Jugoslavija“. Otvorio je teleks-adresu na ime Michel. Onda je pronašao i iznajmio stan u Nikšićkoj ulici, kućni broj 39. Sad je mogao diskretnije kontaktirati s članovima svoje terorističke mreže (više od 20 puta), organizirati i nadgledati tajne transporte oružja, eksploziva i druge terorističke opreme. Sigurnosne službe SFRJ nisu imale pojma da je najtraženiji svjetski terorist otvorio ured usred glavnog grada tadašnje države. Carlos nije bio baš primjeran i miran gost glavnoga grada. Prilikom kasnije rekonstrukcije arhiva i dokumentacije u milicijskoj stanici Voždovac (Beograd) izronio je izvještaj o uličnoj tučnjavi sirijskog diplomata Mišela Hadada, dakle Carlosa, i njegova poznanika Božidara Miljkovića. Nije sasvim jasno, ali se čini iz opisa događaja da se Carlos razljutio zbog uličnog tečaja prodaje deviza kod spomenutog Miljkovića, kojeg služba opisuje kao kelnera i divljeg taksista. Netko je dobio i bocom po glavi i završio na šivanju u bolnici. Navodno taj Miljković. Milicija je intervenirala, popisala sudionike i pustila ih. Nitko nije imao pojma da se Carlos krije iza krinke sirijskog diplomata. Nije se mogao provjeriti podatak da je milicija kod Carlosa na graničnom prijelazu Vršac pronašla pištolj. Taj je podatak spomenuo Weinrich tijekom izolacije, ali nije se mogla dobiti potvrda. 

Nema zapisa službe o osobnom profilu Carlosa. Niti jednog retka. Svakako nije bio staložen tip. To se nameće iz šturih opisa njegova ponašanja i postupaka spomenutih u ovom poglavlju knjige. Zaista, nigdje ga se ne doživljava kao romantičnog borca za slobodu potlačenih ili lidera oslobodilačkih pokreta. Carlos je utrenirani saboter, terorist i ubojica. Problem za bilo koju državu i društvo. 

Molim, donesi mi malo spermicida, kremu za brijanje i nešto plastičnog eksploziva 

Među Weinrichovim dokumentima pronađena je bilješka od 1. srpnja 1983. koju je rukom napisao Carlos. Zanimljiva je jer pokazuje kako je funkcionirao šef terorističke skupine. Na tom papiru, upućenom njegovu bliskom suradniku u Beograd, Carlos pristojno, ali odlučno i jasno moli Weinricha za nekoliko stvari. Pa tako kaže da mu je poslao zrakoplovnu kartu JAT-a za relaciju Beograd – Damask te da je, ako može, zamijeni za Damask – Beograd ili zatraži novac natrag. Kaže mu i da je Ali uzeo sa sobom deset beretta (pištolja), a onda moli Weinricha da donese deset browninga (pištolja) s brojevima u njihovim bijelim kutijama. „Želim ih prodati u Libanonu“, stoji u poruci. Dodaje i da želi berettu s brojem (ovo s brojevima moglo bi se odnositi na serijske brojeve pištolja. Pištoljima sa skinutim brojevima teže je ući u trag, op. a.). Nastavlja s korespondencijom: Inzistiram, kao pitanje prioriteta, da uspostaviš službeni kontakt s Jugoslavenima, ako ne sa službom sigurnosti, onda s nekom drugom službenom instancijom. I zadnja poruka: Operacija u Berlinu: obrati pažnju na sljedeće točke: 1) Ne pitaj me da šaljem „mojeg brata“, odnosno Feisala ili Fariqa u Berlin dok ne budeš imao eksploziv kod sebe kako bi izbjegli sabotažu. 2) Feisal ne može putovati... 

Između svih poruka koje se sasvim očekivano odnose na terorizam, dugogodišnji Carlosov core-business, ostavio je i jednu sasvim privatnu: 

4) Kupi mi: Kepos, kremu za brijanje (s četkom) i C-FILM. Krema za brijanje imala je super reklamu s početka 80-ih: tipa u japanskom kimonu kako izvlači katanu. Iznad fotke na francuskom pisalo je: profil čovjeka koji se poštuje. Ovaj C-film, koji je tražio od Weinricha, sredstvo je za žensku kontracepciju – trakica dimenzija 5 x 5 centimetara sa spermicidom, koja se umetne u vaginu prije snošaja.  

U nekim analizama službe postavilo se pitanje koje je to terorističke napade samostalno izvela Carlosova mreža. Weinrich je tijekom izolacije sastavio popis. Citiramo iz dokumenta „Karlo 2“: Kroz istragu Vajnrih nije mogao da se sa izvesnošću odredi broj terorističkih akcija koje je izvršila Karlosova organizacija, jer su relativno retke oružane operacije koje su izveli potpuno sami, dok su u nekim pružali samo logističku podršku ili izvršili samo snabdevanje drugih terorističkom opremom, odnosno, predhodno proučavanje mete. Međutim, Karlosova organizacija svojata i takve akcije, u kojima je njihov efektivni udeo minimalan. 

Crna lista počinje akcijom napada na predstavnike OPEC-a u Beču, u prosincu 1973. Izveli su je Carlos i još pet terorista, uključujući Hansa Joachima Kleina. Ubili su troje ljudi. Onda su sljedeće godine pokušali likvidirati izraelskog veleposlanika u Parizu. Nisu uspjeli. Iste godine Carlos i Weinrich ispalili su dva raketna projektila na izraelski putnički avion na pariškom aerodromu Orly. Promašili su i pogodili JAT-ov DC-9. Ambiciozno su planirali atentat na Henryja Kissingera, ali odustali su iz tehničkih razloga. I to je bilo to od Weinricha. 

Kraj feljtona

PRETHODNI NASTAVCI:

CARLOSOVA MREŽA Neda, žena koja zna sve, bila je ključni kontakt: Zašto je svirepi Šakal došao u Jugu CARLOSOVA MREŽA Nakon 20 dana intenzivnog ispitivanja, Nijemac je počeo šiziti. Dali su mu tri izbora... CARLOSOVA MREŽA Šakal je poludio jer mu je Jugoslavija uhitila suradnika. Planirao je postaviti bombu