Dva mjeseca nakon prvog kontakata s Johannesom Weinrichom pala je odluka o uhićenju njemačkog terorista skrivenog pod krinkom sirijskog diplomata. Istraga je službeno započela je 5. rujna 1983. nakon što je Weinrich stavljen u izolaciju.
U analizi akcije „Karlo 2“ nigdje izravno ne stoji što je odlučeno. Ali prema formulacijama koje se pojavljuju na različitim stranicama dokumenta, može se zaključiti da je režim premalo znao o Carlosovim operacijama i namjerama. Ispitivanje Weinricha moglo je razjasniti neke nedoumice. Prije svega, potvrditi ili demantirati indicije o mogućoj ugroženosti nacionalne sigurnosti SFRJ. Weinrichova izolacija trajala je 45 dana, do trenutka kada je Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka SFRJ (tijelo koje je u tajnosti donosilo sve odluke vezane za nacionalnu sigurnost) prihvatio sugestije službe sigurnosti te odobrio Weinrichovo izručenje u Siriju. Savjet je imao osam članova, a u to vrijeme predsjednik je bio Makedonac Lazar Koliševski.
Johannes Weinrich
Neke opservacije službe o tom prvom razdoblju izolacije pokazuju da nisu imali pojma što bi im to Weinrich trebao otkriti.
U ovom periodu istraga je prolazila kroz više faza, a u više navrata dolazilo je i do taktičkih varijacija u tretmanu Službe prema Vajnrihu. Istraga je otpočela pod nepovoljnim uslovima, jer Služba u tom momentu nije raspolagala operativno-upotrebljivim podacima koji bi bili iskorišćeni kao polazna tačka za terećenja Vajnriha, osim inkriminacije na osnovu zaplenjenog oružja.
Oružje koje se spominje pronađeno je u iznajmljenom beogradskom stanu kojim se koristio njemački terorist / sirijski diplomat. Konfiscirani su pištolji, eksploziv i raketni bacači. Bili su uglavnom sovjetske proizvodnje.
Drugi bitan problem bio je taj što tajna policija SFRJ nije imala predodžbu koliko bi istraga mogla trajati i koja je izlazna strategija ili, kako pišu, koji je „način okončanja“. Odustali su od ideje vođenja istrage prema odredbama tadašnjeg jugoslavenskog Zakona o kaznenom postupku. Prema Weinrichu su se postavili kao da prolazi kroz ranije započet dijalog s predstavnicima jugoslavenske službe državne sigurnosti. Manje je službeno i djeluje kao znak dobre volje. Njegova ekstenzivna dokumentacija, tisuće stranica različitih bilježaka i drugog materijala koji je također otkriven u stanu, zasad je bila isključena iz istrage i izvan dosega istražitelja. Još jedan znak dobre volje.
Međutim, Weinrich nije baš shvatio signale „dobronamjernosti“ isljednika iz srpske UDBE pa je pokušao dobiti na vremenu. Nije htio govoriti o sigurnosnim pitanjima koja su najviše zanimala istražitelje već je držao politička predavanja i inzistirao na stvaranju političke dimenzije njegova zadržavanja u izolaciji. Istodobno je stvarao jaki pritisak kroz najave o mogućim reakcijama Carlosove terorističke organizacije na njegov nestanak u Beogradu.
Tu je malo zazvonilo na uzbunu. Istraga je stajala na mjestu. Weinrich se bahatio. Ništa novog nisu doznali, a tip trubi o politici, imperijalistima i antiimperijalistima, o klasnoj borbi.....
Onda je, kako piše u dokumentu, „radikalno promijenjen odnos prema Weinrichu“. Oduzeta mu je osobna dokumentacija. Na to se jako, jako bunio. Izravno mu je rečeno i da se nalazi pod istragom. Dokumentacija je bila neviđeni adut za jugoslavensku službu sigurnosti. Neoprezni Weinrich imao je kod sebe u stanu 2600 stranica, pretežno pisanih rukom na engleskom, nemačkom, arapskom, italijanskom i francuskom jeziku, polušifrovano, sa obiljem kodiranih imena.
U ranijoj fazi istrage nije se mogla operativno koristiti kao pomoć pri ispitivanju Weinricha. Ipak, jako intenzivan rad na prevođenju, sistematizaciji i analizi dokumentacije omogućio je dešifriranje gotovo cijelog sadržaja. Onda su podaci sukcesivno ustupani istražiteljima.
Vajnrih je pokušao sa izvesnim taktičkim demonstracijama (štrajk glađu, protestna pisma ) da obezbedi povoljniji status. Dalja istraga odvijala se na način da su (kao i ranije) svi razgovori sa Vajnrihom tajno snimani, ali se nije vodio zapisnik u skladu sa odredbama ZKP (sa njegovom autorizacijom izjava). Medjutim, ošti ton razgovora nedvosmisleno je Vajnrihu ukazivao na njegov stvarni položaj, mada je on u zavisnosti od pojedinih situacija varirao. U situacijama kada je ocenjivano da daje relativno zadovoljavajuće odgovore, uživao je povoljniji tretman, za razliku od suprotnih situacija kada su primenjivane represivnije mere.
Piši, samo, piši…
Represivne mjere značile su prebacivanje Weinricha u samicu. Često je morao odraditi i pisane zadatke, najviše o povijesti Carlosove organizacije i njezinu ustroju na području SFRJ, popisu imena i pseudonima pripadnika. Ipak, nije bilo načina da se ispita Weinrichova iskrenost testnim pitanjima jer je služba imala ograničene spoznaje o Carlosu i organizaciji. Detaljnija ispitivanja nisu bila pogodna jer bi se razotkrila nedovoljna razina informiranosti tajne policije SFRJ.
A Weinrich je bio iskusan u takvim stvarima. Pišu da je njegovo držanje u toku cele istrage ukazivalo na visok stepen profesionalnosti, posebno u smislu doziranja odgovora, koja je stečena u kontaktima sa drugim stranim službama bezbednosti.
Nakon dvadeset dana u zatvoru i intenzivnog ispitivanja Nijemac je počeo lagano šiziti. Služba koristi eufemizam pa piše da je pokazivao znatne psihičke tenzije zbog nejasne svrhe i ishoda istrage. Zato je dva puta krenuo u štrajk glađu i prijetio je slanjem pisama sirijskom veleposlaniku u Beogradu i saveznom sekretaru za unutarnje poslove SFRJ.
Istražitelji su zato radikalno pojačali pritisak. Weinrich je suočen s tri moguća izbora. Prvi, brzo izručenje u SR Njemačku gdje je za njim, još od 1974., na snazi crvena tjeralica Interpola. A Nijemci bi ga u jeku rata s domaćim teroristima radosno dočekali. Drugo, otkrivanje svega što je tijekom ispitivanja u Beogradu rekao o Carlosu, drugovima i svojoj organizaciji te vezama s različitim državama istočnog lagera i njihovim tajnim službama, uključujući i dostavu originalnih dokumenata na sve te adrese. To bi doslovno značilo smrtnu presudu za Johannesa Weinricha. A treći izbor, sasvim očekivan u ovakvim djelovanjima tajnih službi, korektna je i potpuna suradnja s istražiteljima.
Nijemac je, naravno, prihvatio treću varijantu koja je bila na snazi do okončanja istrage. Međutim, ni tada istraga nije išla pravocrtno, već je dolazilo do oscilacija izazvanih njegovom nervozom, posebno nakon četrdesetog dana boravka u izolaciji. Istraga Weinricha bila je gotova u prvoj polovici listopada 1983. Razjašnjena su važna pitanja koja su se odnosila na sigurnost tadašnje SFRJ i ostala bitna pitanja (u analizi ne kažu točno koja).
Kraj drugog dijela
PRETHODNI NASTAVAK
