Tko pronađe raj za odmor, po mogućnosti ga ne bi trebao odati. Ali moj je ionako već dovoljno poznat. Nalazi se na pola puta između Splita i Dubrovnika pod liticama masiva Biokova i nosi obećavajuće ime: Makarska rivijera. To ime ne vara. Svijetle šljunčane uvale nižu se poput biserja pred tamnim pojasom prostranih borovih šuma. Ribarska sela, maslinici, vinogradi i brnistrom obrasli obronci pod moćnom planinskom kulisom. Vedar krajolik pun svjetla i topline, čak se ni stjenovite litice ne doimaju prijeteći, nego kao zid na kraju vrta koji pruža zaštitu. U tom vrtu buja cvijeće svih oblika i boja. I tamnooke djevojke, čija imena zvuče kao nježne melodije njihova zavičaja: Jovanka, Dunja ili Miroslava. Uglavnom je blago i more koje oplakuje rub tog vrta. Kristalno bistro. I plavo. Obala stvorena za kupanje - a naravno i za sunčanje. Navečer jedna od brojnih konoba mami da se žegom prožet dan okonča uz čašu vina. Vina od grožđa koje je dozorilo tamo gore na planinskim obroncima. Nije ni skupo ni slavno, ali nijedno ne može tako divno blistati na zalazećem suncu kao ono.

Mladi i zaljubljeni dugo će sjediti uz vino jer noć će biti topla, topla kao baršunasta koža ljetne prijateljice. Ona po mogućnosti ne bi smjela izostati. Možete je povesti sa sobom, ali i pronaći ovdje jer hotelske su plaže krcate preplanulim djevojkama u najdrskijim bikinijima. Doduše, kome je na odmoru samo do “ludog provoda”, taj ne bi trebao doći baš ovamo, iako na ovom dijelu obale ima gomilu hotela s bazenom, terenom za minigolf, barom i diskotekom pa noćnim pticama sigurno nije teško pronaći mjesto na kojemu mogu po cijele noći flertovati uz vruće ritmove. Ni inače ne nedostaje zabavnih sadržaja: folklorne večeri uz dalmatinske pjesme i plesove, izleti brodom preko do otoka Brača i Hvara, noćni ribolov s uključenim vinom i prošekom te “piratske plovidbe” s piknikom. To ne bi dosadilo ni najživahnijem Nijemcu. Ali turizam ne određuje karakter mjesta između Brela i Drvenika. Nigdje nema stvarne gungule, većina je mjesta čak još očuvala izvorni karakter ribarskog sela. I sve ima dušu. Za to su zaslužni ovdašnji ljudi. Poteškoća u sporazumijevanju praktički nema jer ovdje gotovo svi govore njemački, neki bolje, neki lošije. Ono što je još važnije: ljubazan osmijeh, nekoliko smokvi utisnutih u dječju ruku, cvjetić na stolu za rastanak.

“Tko pere, plaća kaznu od 6 lira”

Sama je Makarska sa svojih 4000 stanovnika živahan gradić, slikovito se smjestila u polukrugu oko prirodne luke koju okružuju dva šumovita poluotoka. Taj prirodni blagoslov odredio je i njezinu burnu prošlost. Bitke koje su vodili Turci i Mlečani na tlu današnje Makarske trajali su nekoliko stoljeća. Krajem 14. stoljeća Turci su zauzeli ovo mjesto, tu su podigli uporište i naložili Hajrudinu, graditelju slavnoga mosta u Mostaru, da ga okruži obrambenim zidovima i kulama. Godine 1648. grad je izgorio do temelja i naposljetku ponovno dospio u ruke Venecije. Danas više nema Hajrudinovih zidova i kula. Na tursko doba uopće ništa ne podsjeća, tek nekoliko imena ulica i stara carinarnica, zvana decima, jer je ondje stajala velika vaga na kojoj se nekoć vagala roba. Kasnije venecijansko razdoblje određuje sliku staroga grada: kamene uličice sa skalama, balkoni, građanske palače i, na središnjem gradskom trgu sa šarenim štandovima sa sagovima, crkva sv. Marka iz 18. stoljeća. I dražesna venecijanska fontana s uklesanim natpisom “Tko pere, plaća kaznu od 6 lira” preživjela je zub vremena.

Zgrada franjevačkoga samostana, izgrađena u 16. i 17. stoljeću na ruševinama benediktinskoga samostana koji je prvi put spomenut 532. godine, a uništili su ga Turci 1496., krije posebnu znamenitost: malakološki muzej. Školjke iz svih svjetskih mora, najraskošniji primjerci koje čovjek može zamisliti skupljeni su ovdje. Velikih i svjetski poznatih remek-djela, doduše, nema na cijeloj Makarskoj rivijeri. No ljubitelji umjetnosti neće ostati uskraćeni jer je Split udaljen nepunih sat vremena vožnje. Na jednodnevni izlet može se otići u Počitelj ili Mostar s njegovim uznositim mostom iznad Neretve i njegovim džamijama. Ili čak u Dubrovnik ili Korčulu. Onamo jednom tjedno plovi najmoderniji hidrogliser.

Sam gradić više je stvoren za ljenčarenje. Ima atmosferu u kojoj jednostavno treba uživati: na primjer, u jednom od kafića na rivi obrubljenoj palmama, uz tursku kavu posluženu sa stilom, u mjedenom posuđu, promatrati metež, pogotovo makarsku mladež u šetnji. Samosvjesni su i otvoreni: žgoljavi gimnazijalci s valovitim grivama i trapezicama, dugonoge djevojke u uskim trapericama ili plisiranim minicama. To se jednostavno mora promatrati, pijuckati kavu i naručiti još i čašicu najboljeg vinjaka. Ukusan je kao vrhunski španjolski konjak (drugačiji od francuskoga), a u niti pola cijene. A nakon toga još mala šetnja uličicama do poluotoka Osejave, gdje se sa zidova slijevaju purpurne bugenvilije.

slučajno? Izraelski turisti 'zarobljeni' u Sarajevu: Osoblje hotela putovnice im je bacilo u smeće

Miris cvijeća i rastrošna cvjetna raskoš i u vrtovima Brele i Baške Vode. Prema večeri taj miris, doduše, ovdje-ondje potisnu drugi zavodnički mirisi. Dopiru s roštilja na drveni ugljen na kojima se peku nezaobilazni ćevapčići. Tko ih se već nasitio, može kušati ostale balkanske specijalitete s roštilja ili potražiti pržionicu ribe. Posebno dražesne lokale nudi Podgora, tipično sredozemno selo s malom lučicom u kojoj se - poput ovaca u oboru - naguravaju ribarice, šarene i nezgrapne. Ondje također suptropska flora: naranče i limuni, agave, mogranji, lovor i smokve.

Nekoliko kilometara južnije nalaze se Drašnice i Igrane, dva stara ribarska naselja s uskim, strmim uličicama. Uz Igrane vjerojatno nitko neće proći ne obazirući se jer vitki zvonik na najvišoj točki mjesta, okružen tamnim čempresima ispred morske pozadine, privlači čak i najrastreseniji pogled.

Još malo južnije slijedi seoce čije se ime rastapa na jeziku onome tko ga nauči ispravno izgovoriti: Živogošće. Ovdje izvire potok, a na brdu - nazvanom “Suzina” jer s njega “suzi” voda - u latinskim je distisima ovjekovječen hvalospjev nimfi izvora. Njih je dao uklesati kvestor Licinijan na proputovanju 474. godine. Ali to je samo ljudski dodatak. Dojmljivija je šuma čempresa koja se kraj Živogošća proteže s Biokova sve do mora. Ondje žive slavuji, bezbrojni slavuji. Lijepo je osluškivati njihov pjev u suton.

Tu i tamo samovati na ovoj obali još ne predstavlja problem. Ni preko dana. Može se pobjeći od živahnih plaža pred hotelima pa kozjim stazama kroz stijene, brnistru i mak potražiti samotnu uvalu, s finim bijelim šljunkom između vapnenasto sivih stijena, taman dovoljno veliku za dvoje. S jednim mjestom na suncu i jednom sjenom pod borovima koje je bura pogurila.

Drugi prijedlog: zaputiti se u otkrivanje malom barkom. Ima izvanbrodski motor, ne baš tih, ali zato “made in England” i - kako uvjerljivo tvrdi Mirko, vlasnik - potpuno pouzdan. To zadovoljstvo ne košta mnogo, samo šest dinara po satu. Od Brela se može možda stići do Makarske, pa čak i dalje. More je mirno i više nalikuje na veliko jezero jer je pogled stalno omeđen otocima Bračem i Hvarom koji leže ispred, okrenuti svojom surovijom stranom, čime čine dražestan kontrast s kopnom. Među ribarskim gnjezdašcima posebno se slikovito ističe Bratuš sa svojim šarenim kućicama i mrežama razastrtim na sušenje. Tu i tamo negdje se uplovi u neku skrovitu uvalu, priveže barka uza stijenu i zaroni u prozirno more. Poslije se ugasi motor, samo se još osluškuje šapat valova uz krmu i pozorno promatra površina mora ne bi li se možda ugledalo nekoliko zaigranih dupina, začaranih Dionizovih drugova.

Gore u brda

No koliko je god lijepo more i koliko god određuje dane odmora - bilo bi neoprostivo zaobići planinske obronke koji se sa strmih padina Biokova spuštaju prema obali. Put ide uzbrdo kroz snažan miris borova ili brnistru ljudske visine koja se u proljeće u zlatnožutim slapovima slijeva niz obronke. Zatim vodi duž niskih suhozida - naslaganih od nepovezanog kamenja - koji razgraničuju polja, strmo uzbrdo u jedno od brdskih sela koja se gore priljubljuju uza stijene. Uličice, uske i krivudave kao korito planinskog potoka, stišću se uzbrdo između kuća od neobrađena kamena. Strme stube usporavaju korak. Na bijelom kamenom krovu sunča se gušter. Pokoja je kuća ruševna jer tek još rijetki izvlače plodove iz škrtoga tla: grožđe, masline i smokve. Uglavnom su to starci koji su ostali vjerni naslijeđenom životnom prostoru. Suzdržan ponos progovara iz njihova držanja, ali ljubazno uzvraćaju pozdrav i rado pokazuju put prema “gostioni”. Gostoljubivo mjesto u svježoj sjeni raširenih grana starog oraha, tek nekoliko sunčevih zraka probija se kroz njegovu krošnju. Gostioničar poslužuje pršut i domaće vino. I razveselit će se kad mu gosti potom kažu kako je sve divno prijalo. Na putu natrag treperava podnevna jara obavija putnika. Bijelosiva vapnenačka stijena strši u nebo, na njezinoj pozadini lebdi blještavo crvenilo maraski. Tišina...

Uspon na vrh automobilom

Tko ima snažne noge i ponio je čvrste gojzerice, trebao bi se uspeti na jedan od vrhova koji se nižu sve do visine od 1762 metra. Ne mora to nužno biti Sveti Jure, i s vrhunaca ispred njega pruža se nezaboravan pogled. Doduše, planinari bi trebali krenuti vrlo rano, još u praskozorje, kad se ribarice polako vraćaju s noćnog ribolova, kako bi izbjegli podnevnu jarku žegu.

Tko je komotniji, ne mora se zbog toga posve odreći planinarskih užitaka. Malo iza Makarske u smjeru Tučepa od magistrale odvaja se cesta s putokazom “Kozica”. Prvo se uspinje dobro izgrađenim asfaltiranim kolnikom. Odmah nakon Gornjih Tučepa, međutim, asfalt već ustupa mjesto makadamu, a cesta se sužava. Sad u serpentinama vijuga prema gore kroz šumu. Ondje gdje iz nje izlazi, već je tik ispod litica i nitko tko se njome vozi prvi put ne može si baš predočiti kako i kuda dalje. Ali ide. Zasigurno ništa za neiskusne vozače, a još manje za strašljivce jer cesta ovdje zapravo više i nije cesta nego staza, široka dovoljno tek za jedan auto i nevjerojatno vratolomno prolazi uza strme litice prema prijevoju. Kad onamo stigne, čak i najodvažniji vozač krišom odahne. Ali odvažnost je nagrađena pogledom koji oduzima dah. Najbolje je ostaviti auto odmah na livadi uz planinsku kolibu iza zdenca i probiti se nekoliko koraka preko kamenih nanosa i pokraj klekovine do ruba litice.

Prostire se čitava ljepota ove obale. More s nanizanim otocima Bračem i Hvarom. Pozadi, plavkasto blijeda u izmaglici, brda poluotoka Pelješca, ispred njih viri još komadić otoka Korčule. Na sjeverozapadu daleka splitska brda. A neposredno u podnožju možda najljepše od svega: Makarska rivijera sa svojim tirkiznoplavim uvalama, tamnim pojasom borova i svojim seocima nalik na igračke između maslinika i vinograda.

Tko si želi priuštiti nešto posebno, trebao bi se uspeti ovamo predvečer, kad iskošene zrake zalazećeg sunca pozlaćuju stijene, a životinje se vraćaju prema planinskoj kolibi, veselo stado krava, ovaca, koza i dva siva magarčića. Tad bi trebao sjesti sa strane na tvrdi jastuk planinske trave, nasloniti se leđima na kameni blok koji isijava upijeni danji žar i tiho promatrati kako se crvena vatrena lopta gasi u moru iza dalekih obalnih brda.

Sljedeće jutro sunce ponovno izlazi iza planina. More svjetluca, valovi zapljuskuju plažu, postavljaju se prve ležaljke. Preplanula koža, drski bijeli bikini, zlatna kosa na ljetnom vjetru.

NASTAVAK U SLJEDEĆEM BROJU