Ostao sam vojnik, uvjeren da narod treba da da posljednju riječ. Uvjeren sam da sam bio na pravom putu. Pozivao sam novinare iz cijelog svijeta i tražio misiju Crvene armije. Sudbina je bila nemilosrdna prema meni kada me bacila u najteže vihore. Mnogo sam želio, mnogo započeo, ali vihor, svjetski vihor, odnio je i mene i moj rad, rekao je Draža Mihailović na kraju suđenja 30 minuta poslije ponoći, 12. srpnja 1946. godine. Čitanje presude počelo je u 8:15 ujutro, 15. srpnja. Od 47 točaka optužnice, četnik je proglašen krivim za njih osam. Komunisti su ga strijeljali na današnji dan 17. srpnja 1947. Sudili su mu za kolaboracionizam i ratne zločine nad civilima.

Dragoljub "Draža" Mihailović rođen je 27. travnja 1893. u Ivanjici, Kraljevina Srbija, od oca Mihaila i majke Smiljane Mihailović (rođ. Petrović). Siroče je postao u sedmoj godini života, pa je odgoj preuzeo stric. Budući da su mu oba strica bila vojna lica, Mihailović je i sam upisao Vojnu akademiju Kraljevine Srbije u listopadu 1910. godine. Kao pitomac je sudjelovao u balkanskim ratovima 1912.–1913. i dobio Srebrnu medalju za hrabrost nakon Prvog balkanskog rata, u svibnju 1913.

Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu i bio dio povlačenja srpske vojske kroz Albaniju 1915. godine. Kasnije je odlikovan za zasluge na Solunskom frontu. Nakon rata postao je član Kraljevske garde Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali je 1920. morao napustiti to mjesto zbog javne rasprave između komunista i nacionalista u kojoj je sudjelovao. Potom je bio stacioniran u Skoplju.

Godine 1921. primljen je na Višu vojnu akademiju u Beogradu. Nakon završetka studija 1923. godine, unaprijeđen je u pomoćnika vojnog stožera, zajedno s još petnaest najboljih polaznika svoje generacije. U čin potpukovnika promaknut je 1930. godine. Te iste godine proveo je tri mjeseca u Parizu, pohađajući nastavu na École spéciale militaire de Saint-Cyr. Neki autori tvrde da je tada upoznao i sprijateljio se s Charlesom de Gaulleom, iako za to nema poznatih dokaza. Naime, nisu bili u istoj klasi kada je Mihailović usavršavao francuski jezik i proučavao francusku ratnu strategiju.

Njegova vojna karijera skoro je naglo prekinuta 1939. godine, kada je podnio izvješće u kojem je oštro kritizirao organizaciju Kraljevske vojske Jugoslavije. Među njegovim najvažnijim prijedlozima bili su: napuštanje obrane sjeverne granice i koncentracija snaga u planinskom unutrašnjem dijelu zemlje; reorganizacija oružanih snaga u srpske, hrvatske i slovenske jedinice radi učinkovitijeg suprotstavljanja subverzivnim aktivnostima; te upotreba pokretnih četničkih jedinica duž granica.

Dolazak na čelo četnika

Nakon invazije, Mihailović i 80 njegovih ljudi prešli su rijeku Drinu u njemačkom okupiranu Srbiju 29. travnja 1941. godine. Mihailović je planirao uspostaviti podzemni obavještajni pokret i uspostaviti kontakt sa Saveznicima, iako je kasnije surađivao i s Nijemcima i Talijanima. Osnovao je malu jezgru časnika sa oružanom pratnjom, koju je nazvao „Komanda četničkih odreda Jugoslovenske vojske“. Po dolasku na Ravnu Goru početkom svibnja 1941. godine, počeo je sastavljati popise ročnika i rezervista za moguću upotrebu. Njegovoj grupi na Ravnoj Gori pridružila se i skupina civila, uglavnom intelektualaca iz Srpskog kulturnog kluba, koji su preuzeli propagandni sektor pokreta. Mihailović je veći dio 1941. godine proveo konsolidirajući razasute ostatke Vojske Kraljevine Jugoslavije (VKJ) i tražeći nove dobrovoljce. U kolovozu je osnovao civilno savjetodavno tijelo, Centralni nacionalni komitet. Prvi radio-kontakt s Britancima Mihailović je uspostavio u rujnu 1941., kada je njegov radio-operater stupio u vezu s brodom u Sredozemnom moru. Dana 13. rujna, Mihailović je u prvoj radio-poruci vladi kralja Petra u egzilu objavio da organizira ostatke VKJ kako bi se borili protiv sila Osovine.

Mihailović je također primao pomoć od časnika iz drugih dijelova Jugoslavije, poput slovenskog časnika Rudolfa Perinheka, koji je donio izvještaje o situaciji u Crnoj Gori. Mihailović ga je poslao natrag u Crnu Goru s pisanim ovlaštenjem da tamo organizira jedinice, uz usmenu suglasnost časnika poput Đorđija Lašića, Pavla Đurišića, Dimitrija Ljotića i Koste Mušickog.

THOMPSONOVO SELO Čavoglave u NDH: 'Četnici iz Žitnića i Moseća upali su u selo i pobili obitelj Perković'

Zbog njemačkih odmazda u kojima su ubili tisuće civila, Mihailović je za razliku od Titovih partizana s dosta zadrške vodio borbe protiv Nijemaca i čak surađivao s Talijanima. Mihailović je preferirao sabotaže koje se nisu mogle lako povezati s četnicima. Njegova nevoljkost da se uključi u aktivniji otpor značila je da je većinu sabotaža u ranom razdoblju rata izveo partizanski pokret. Zbog toga je Mihailović izgubio nekoliko zapovjednika i dio sljedbenika koji su željeli direktno ratovati protiv Nijemaca pridružio se partizanima. Smatra se da su Saveznici na kraju stali na stranu Tita upravo zbog aljkavog otpora četnika Silama Osovina i suradnjom s okupatorima, dok su u isto vrijeme partizani puno odlučnije i otvorenije ratovali protiv Hitlera i Mussolinija.

Ratni zločini

Tijekom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, pripadnici četničkog pokreta / Jugoslavenske vojske u otadžbini počinili su brojne masovne zločine. Neki od tih zločina bili su motivirani ideološki ciljanjem partizana i njihovih simpatizera  dok su drugi bili vođeni etničkom mržnjom, posebno prema muslimanskom i hrvatskom civilnom stanovništvu. Krajem 1941. i početkom 1942. godine, u zapadnoj Srbiji, četnici su ubili nekoliko stotina zarobljenih partizana i predali sličan broj njih Nijemcima, koji su ih potom strijeljali. Do kraja rata, četnici su ubili još nekoliko stotina civila širom Srbije, optužujući ih za suradnju s partizanima. Iako nisu sve naredbe o pokoljima došle direktno od njega, četnički zapovjednici su slali izvješća o zločinima i Mihailović je definitivno znao za njih, iako se na suđenju 1946. branio da su zapovjednici klali bez njegovog znanja i prešućivali izvješća. Postoji ozloglašena „instrukcija“ koju je Draža Mihailović poslao 20. prosinca 1941. godine četničkim zapovjednicima u Crnoj Gori i Sandžaku, u kojoj je kao cilj četničke borbe naveo stvaranje etnički čiste Velike Srbije (unutar šire Velike Jugoslavije). Da bi se to postiglo, Mihailović je naglasio potrebu da se „očisti Sandžak od muslimanskog stanovništva, a Bosna od muslimanskog i hrvatskog stanovništva“.

Top secret Dokumenti CIA-e otkrili kako je sa zlatom uhvaćen četnik Draža: 'Izdalo me ono đubre!'

U skladu s tom instrukcijom, krajem 1941. i početkom 1942. godine, četnici su u istočnobosanskom gradu Foči i okolici ubili oko 2.000 muslimana. Početkom 1943. godine, četničke snage pod zapovjedništvom Pavla Đurišića nastavile su s masovnim ubojstvima muslimanskih civila i paljenjem sela naseljenih muslimanima u okolici Priboja (Srbija), Pljevalja (Crna Gora) i Foče (BiH).

U izvješću koje je Pavle Đurišić poslao Draži Mihailoviću 13. veljače 1943., sam je napisao da su tom prilikom ubili „oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i djece“. Meta četničkih napada bilo je i mnoštvo hrvatskih civila, osobito u Lici, Dalmaciji i Hercegovini. Jedan od najozloglašenijih masovnih zločina nad Hrvatima bilo je masakriranje oko sto ljudi  iz dalmatinskog sela Gata i okolice, koje su u listopadu 1942. počinili četnici pod zapovjedništvom popa Momčila Đujića. Najmlađa žrtva je imala devet mjeseci. Točan broj ubijenih muslimana i Hrvata u četničkim masovnim zločinima nije precizno utvrđen. Prema procjenama demografa Vladimira Žerjavića, tijekom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji četnici su ubili oko 33.000 muslimana i 32.000 etničkih Hrvata.