Biografija Friedricha Nietzschea iz pera Rüdigera Safranskog podnaslovljena je “Biografija njegove misli”. Ona to i jest, ali je istodobno biografija misli samoga Safranskog. Kroz knjigu nas autor vodi kroz rađanje i razvoj Nietzscheove filozofije, utjecaje i kontekst koji su je formirali i odredili. Čini to osebujnim, pomalo poetičnim stilom, tako da ova biografija ima nešto od žanra “romansirane biografije”, s tim da valja istaknuti njezin istančan stil i vještinu pripovijedanja. Odnos koji autor zauzima prema predmetu svoga bavljenja sažet je već u citatu s početka knjige, u kojemu Nietzsche piše da je najinteligentniji stav koji netko može imati prema njemu određena doza znatiželje uz ironičan otpor. Knjiga se otvara Nietzscheovim odnosom prema glazbi: “Istinski svijet je glazba” prva je rečenica ove biografije. Moglo bi se reći da je njegova filozofija pokušaj održavanja na životu čak i kad glazba prestane. On želi muzicirati jezikom, mislima i pojmovima. Glazba je ono što nas ugađa za neizmjerno i bit će tema kojom će se on baviti cijeloga života. Za svoju strast prema glazbi našao je potvrdu u Schopenhauerovoj ideji o izbavljenju kroz umjetnost. Da uopće postoji entuzijazam za umjetnost, mladi Nietzsche tumači trijumfom duhovnog bića čovjeka nad prirodnom pristranošću njegove volje. Filozofija je za mladog Nietzschea pothvat koji silovito zadire u život. Ona nije samo kontemplativno, promišljeno opisivanje života, nego utječe na njegovu promjenu – ona već jest ta promjena. Mišljenje je djelovanje. On traži temu koja će mu dopustiti da muzicira riječima. Nakon susreta s Wagnerom primjećuje da je već 14 15 neko vrijeme drži u rukama: grčku tragediju. Za njega tragedija predstavlja kompromis između dvaju osnovnih nagona: strasti i glazba su dionizijske, a jezik i dijalektika apolonijske. Iz njihove sprege pak proizlazi svjesno jasan prikaz mračnih sudbinskih sila. Njegova misao da umjetnost izrasta iz tamnog humusa nepravde i da su stoga okrutnost i žrtva očito dio njezine naravi provokativna je za svakoga tko bi želio da je umjetnost povezana s društvenim napretkom. Izrazom “dionizijska mudrost” označava se uistinu presudan korak u Rođenju tragedije. Radi se o misaonoj operaciji koja svakako još slijedi tradiciju transcendentalne filozofije. Nietzsche pokušava pretkoncipirati horizont na koji se općenito odnosi spoznaja i pred kojim se odigravaju sve životne aktivnosti. Dionizijska mudrost je snaga da se izdrži dionizijska zbilja. Kad bi postojao rezime Rođenja tragedije, upozorava autor, glasio bi: onomu stravičnom u životu najbolje ćemo se približiti preko umjetnosti i to najbolje preko glazbe. On je svojom knjigom o tragediji htio postići nešto paradoksalno: dionizijsko je trebalo rasvijetliti spoznajom i u isti mah poništiti razjašnjavajuće učinke spoznavanja. Postao je wagnerijanac zato što je njegovu glazbenu dramu doživio kao povratak dionizijskog i kao medij koji mu otvara pristup elementarnim slojevima života. Njegova glazbena filozofija, koja se nadovezuje na Wagnera, pokušaj je razumijevanja glazbenog svijeta tonova kao otkrivenje neizmjerne istine o čovjeku.

U knjizi “Ljudsko, odviše ljudsko” Nietzsche pokušava osnažiti smisao za praktične istine naspram tragičnog osjećanja. Hvali korisnu znanost. Njegova otvorenost za stravičnost socijalnog uvjetovana je jednom vrstom senzibilnosti: suosjećanju. Nietzsche, zahvaljujući svojoj strasti za tragikom i darom za suosjećanje, razotkriva ono stravično kao univerzalni kontekst krivnje svakoga ljudskog života. On je patio zbog svojega dara suosjećanja – nipošto nije tako okrutan, krut i bezobziran kao što će to poslije tražiti od nadčovjeka, upozorava autor. Za njega neka misao može imati takvu fizičku snagu preobrazbe ako se skriva u tijelu sazdanu od jezika, velike ljepote i upečatljivosti. Osjećaj stila kod Nietzschea je gotovo tjelesna senzacija. “On na jezik reagira fizičkim simptomima, od poletnosti i želje za kretanjem do klonulosti i povraćanja. Traga za rečenicama koje pokreću njega i druge, a uglavnom ih je formulirao dok bi hodao.”, tvrdi Safranski. Kod Nietzschea je mišljenje čin najvećega emocionalnog intenziteta. On je mislio onako kako drugi osjećaju. Fiziologija, percepcija i svijest za Nietzschea tvore kontinuum, a pozornost je neka vrsta pokretnog snopa svjetla koji rasvjetljava uvijek druge dijelove života i pomiče ih u zonu vidljivog i zamislivog. Taj je program fenomenološki jer njegovo načelo glasi da se ono što se pojavljuje može spoznati. Stoga je bitno izoštriti svoju pozornost i jezik tako da se što više toga može pojaviti. Sve što je dano svijesti je fenomen, a svijest nije prazno ogledalo niti prazna posuda koja se tek mora napuniti. Ispunjena je onim bitkom čija je to svijest – svijest je bitak svjestan sam sebe.

Velika je Nietzscheova zasluga što je pokazao kako suptilno i svestrano radi naša svijest te koliko su primitivne i nezgrapne koncepcije kojima svijest osvješćuje svoj vlastiti rad. Safranski postavlja pitanje: što li se Nietzscheu vrzmalo po glavi prije nego što je došao do one preobražavajuće misli, misli o vječnom vraćanju istoga? Učenje o vječnom vraćanju istoga sadržano je i u dionizijskom mitu o umirućem bogu koji se uvijek iznova rađa, a budući da je Nietzscheov misaoni put otpočeo s Dionizom, može se reći da učenje o vječnom povratku nije otkrio kasnije, već ga je u najboljem slučaju pronašao nakon što je neko vrijeme bilo potisnuto u drugi plan. Rad na “Zaratustri” zapravo nije bio rad, naglašava autor: bila je to ekstatična igra koja Nietzschea dovodi u izvanredno stanje, u jasnu atmosferu uzvišenih poruka, izdvojenog iz ljudskog meteža i vihora. Prva poruka koju Nietzsche daje navijestiti “Zaratustri” jest učenje o nadčovjeku. Nietzsche svoju pozornost usmjerava na fiziološku stranu duhovnih procesa i u Zaratustri govori o velikom umu tijela. Riječ je o stvaralačkom tijelu koje je stvorilo sebi duh kao ruku svoje volje, zaključuje Nietzsche. Misao o vječnom vraćanju istoga bila je ono što je Zaratustra trebao navještavati. Zaratustra propovijeda, ali ne samo drugima: mora uvjeriti i sebe samog. Nietzsche je to formulirao u svojim bilješkama - učitelj može utjeloviti svoje vlastito učenje samo tako da ga poučava. Volja za moć je, uz nadčovjeka i vječno vraćanje istoga, treći veliki dio nauka Zaratustre. U doba “Zaratustre”, Nietzsche počinje koristiti volju za moć ne samo kao psihološku formulu za prevladavanje i uzdizanje sebe, već osim toga kao općenit ključ za tumačenje svih životnih procesa. U zaključku kratkog pregleda nekih od važnih mjesta ove značajne Nietzscheove biografije, valja istaknuti da njezin autor ima intenciju prikazati proces Nietzscheovog uobličavanja sebe u koštacu sa svojim vremenom i upravo tako i treba razumjeti njezin podnaslov, od kojega smo krenuli. Za Safranskog Nietzsche je jedan od najvećih umjetnika preobrazbe u filozofiji. To je razlog zbog kojeg je knjiga koju Safranski piše o Nietzscheu toliko dinamična, poetična te puna obrata i iznenađenja. Ona je istodobno metodološki krajnje sistematična i potpuno raspršena, fluidna: mogli bismo reći da joj je to vrhunska pohvala, jer slijedi duh i misao predmeta svoga bavljenja. Mogu je čitati oni koji o Nietzscheu ne znaju ništa, kao i oni koji su ga studiozno proučavali. Otvorena je svojim stilom i pristupom širokom krugu čitateljstva, a svojom građom i temom privlači pozornost poput odlično napisanog romana.