Drugoga studenoga 1991. godine, nakon gotovo tri mjeseca neprekidnih napada, Vukovar je doživio jedan od najtežih udaraca u svojoj obrani. Pripadnici Jugoslavenske narodne armije, pobunjeni lokalni Srbi i srpske paravojne postrojbe, među kojima su bili i pripadnici zloglasne postrojbe Željka Ražnatovića Arkana, probili su hrvatske položaje u prigradskom naselju Lužac. Uslijedio je pokolj civila i branitelja, a neprijateljske snage izbile su na Dunav i presjekle grad na dva dijela. Bio je to početak završne faze Bitke za Vukovar, koja će šesnaest dana poslije završiti padom grada, masovnim zločinima i odvođenjem njegovih stanovnika u logore. U Lušcu je tijekom obrane, agresije i okupacije stradalo 69 hrvatskih branitelja i civila. Među ubijenima bile su čitave obitelji, a o razmjerima tragedije svjedoči i činjenica da su neke žrtve strijeljane ispred svojih domova i u blizini mjesne škole.
Lužac je imao iznimnu stratešku važnost za obranu Vukovara. Kroz naselje prolazila je komunikacija koja je povezivala središte grada s Borovim naseljem i položajima na Trpinjskoj cesti. Njezino presijecanje značilo je prekid međusobne pomoći braniteljskih skupina, dopreme streljiva i evakuacije ranjenika. Naselje je branilo tek šezdesetak hrvatskih branitelja raspoređenih na gotovo četiri kilometra dugoj bojišnici. Većinom nisu bili profesionalni vojnici. Bili su to radnici, poljoprivrednici i obični stanovnici koji su početkom rata uzeli oružje kako bi zaštitili svoje obitelji. Nasuprot njima nalazile su se brojnije neprijateljske snage uz potporu tenkova, oklopnih vozila i topništva. Branitelji su danima pružali otpor, nanoseći protivniku gubitke, ali položaji su se postupno urušavali. Nedostajalo je streljiva, a osobito protuoklopnog oružja kojim bi mogli zaustaviti nadiranje tenkova.
Jedan od svjedoka spomenuo se kako su "tenkovi kuću po kuću sravnjivali sa zemljom. I kad su oni sve uništili i zgazili, ušlo je pješaštvo i počelo ubijati". Video zapis snimljen dan ranije pokazuje kako Arkan, pri objašnjavanju plana akcije, svojim vojnicima izdaje zapovijed: "Pobit’ u borbi svakog, nema milosti! (…) Prema neprijatelju koji je pucao na vas, nema milosti! (…) U podrumima su Srbi, a na prizemlju ustaše. Zoljama skidajte prizemlje".
Arkanovci dakle nisu ubijali samo u borbi. Ubijali su sve i svakoga. Na okružnom sudu u Osijeku 1993. zapovjednik minobacačke baterije 120 mm u sastavu 2. bataljuna 51. mehanizirane brigade JNA izjavio je da je čuo kada je zapovjednik njegove brigade Enes Taso generalu Andriji Biorčeviću rekao: "Onaj idiot pobio je sve na Lušcu", misleći na Arkana, a general nije na to ništa odgovorio.
U borbama je, prema svjedočanstvima branitelja, ranjen i sam Arkan, čiji su pripadnici sudjelovali u napadu. Prema haškom svjedočenju Dobrile Gajić Glišić, šefice kabineta generala Tomislava Simovića, tada ministra obrane Srbije, na suđenju Slobodanu Miloševiću, Ražnatović i njegovi ljudi našli su se 3. listopada 1991. okruženi hrvatskim snagama u Vukovaru, pa je pomoć zatražena od generala JNA Simovića.
- Dobili smo informaciju od Dušana Stupara i ljudi koji su bili u kontaktu s nama da je Arkan ostao u obruču u Vukovaru, a sigurna sam da je predsjednik Milošević bio obaviješten o svemu. Koliko mi je general Simović rekao, predsjednik Milošević ga je zamolio da zatraži od Zrakoplovstva da preleti Vukovar kako bi se dobrovoljci koji su ostali u obruču mogli izvući. Zatim smo proveli 48 sati u uredu i general Simović je stvarno molio i preklinjao zrakoplovstvo da preleti Vukovar kako bi se dobrovoljci, zajedno s Arkanom, mogli izvući i vratiti živi.
Arkan je nekoliko dana kasnije snimljen u Šidu. Tada je rekao: "Idemo dalje, idemo za Osijek".
Jedan od zapovjednika obrane Lušca, Ilija Martić, prisjetio se kako je neprijatelj najprije topništvom razarao hrvatske položaje, pripremajući teren za prodor pješaštva i oklopnih jedinica.
- Mi smo se borili i povukli u centar. Držali smo dio, onda sam ja bio ranjen. Borili smo se dok smo imali municije - ispričao je Martić.
Nakon što su hrvatski branitelji iscrpili mogućnosti obrane, morali su napustiti dio svojih položaja. Neprijateljske snage zauzele su naselje, prodrle prema Priljevu i izbile na obalu Dunava. Time je prekinuta veza između Borova naselja i središta Vukovara, zajedno s Mitnicom i Sajmištem. Za branitelje Borova naselja to je značilo gubitak pristupa vukovarskoj bolnici, a za cijeli grad dodatno pogoršanje ionako očajnog položaja.
U jednom danu izgubio je gotovo cijelu obitelj
Nakon sloma obrane uslijedili su zločini nad stanovništvom. Pripadnici srpskih paravojnih postrojbi i lokalni naoružani Srbi ubijali su civile zatečene u naselju. Neki su strijeljani na kućnim pragovima, a drugi su odvedeni prema školi, gdje su također počinjena ubojstva. Jedna od najpotresnijih sudbina ona je vukovarskog branitelja Stjepana Vidakovića, koji je tijekom napada ranjen i prebačen u vukovarsku bolnicu. Dok se liječio, neprijateljske snage ubile su članove njegove obitelji. Među žrtvama bili su njegova supruga, sin, brat i drugi najbliži rođaci. Ubijena je i trudna bratova supruga. Ukupno je izgubio devet članova obitelji. Dio njegovih najbližih ubijen je pred kućama, a dio u blizini škole u Lušcu. Vidaković je preživio napad, ali je tek poslije saznao razmjere obiteljske tragedije.
U noći sa 17. na 18. studenoga, neposredno prije konačnog sloma obrane Vukovara, pokušao se sa skupinom od približno 150 branitelja probiti iz opkoljenog grada. U pokušaju proboja koristili su i gumene čamce za prelazak rijeke Vuke. Priča o Vidakovićevima samo je jedna od brojnih obiteljskih tragedija koje su se dogodile nakon okupacije Lušca. Među žrtvama bile su žene, starci i maloljetnici, ljudi koji nisu sudjelovali u borbama i koji su ostali u svojim domovima vjerujući da će ondje biti sigurni.
'Prošlo je 35 godina, ali nije ništa lakše'
Trideset i pet godina nakon tragedije, na mjestu stradanja ponovno su se okupile obitelji poginulih i ubijenih, njihovi suborci i predstavnici državnih i lokalnih vlasti. Kod spomen-križa položeni su vijenci i zapaljene svijeće. Za mnoge od okupljenih obljetnica nije samo podsjećanje na povijesni događaj, nego povratak u najteži dan njihovih života.
Melita Antolović izgubila je supruga Iliju, hrvatskog branitelja, te njegove roditelje Delfu i Jozu Antolovića.
- Tu sam izgubila supruga, koji je bio hrvatski branitelj, i njegove roditelje, Delfu i Jozu Antolovića. Moj muž se zvao Ilija Antolović. I eto, 35 godina opet na istom mjestu. Nije lakše - ispričala je za HRT.
Zločin za koji još nitko nije odgovarao
Iako se Lužac ubraja među mjesta najtežih stradanja tijekom bitke za Vukovar, zločini počinjeni nakon njegova zauzimanja ostali su bez pravomoćne osude odgovornih. Na ulazu u naselje danas stoji bijeli spomen-križ s natpisom posvećenim 59 tragično ubijenih mještana Lušca u srpskoj agresiji 2. studenoga 1991. godine. Taj broj razlikuje se od ukupno 69 branitelja i civila koji se navode u službenim komemoracijama, što pokazuje da različite evidencije obuhvaćaju različite skupine i okolnosti stradanja.
Za članove obitelji najteža je činjenica da ni nakon 35 godina nisu dočekali pravdu. Vukovarski gradonačelnik Marijan Pavliček upozorio je da se još uvijek traga za sudbinama gotovo 300 Vukovaraca nestalih tijekom Domovinskog rata te pozvao sve koji imaju informacije da otkriju mjesta na kojima se nalaze posmrtni ostaci ubijenih. Vukovarsko-srijemski župan Ivan Bosančić istaknuo je hrabrost malobrojnih branitelja Lušca, naglasivši kako su to bili obični ljudi koji su se našli pred višestruko nadmoćnim neprijateljem.
Pad Lušca 2. studenoga 1991. bio je jedan od ključnih trenutaka koji su odredili sudbinu Vukovara. Nakon presijecanja grada branitelji su se nastavili boriti u sve težim uvjetima, bez dostatnog streljiva, hrane, lijekova i mogućnosti normalnog zbrinjavanja ranjenika. Šesnaest dana poslije, 18. studenoga, pao je Vukovar. Uslijedili su masovni zločini na Ovčari, Veleprometu i drugim mjestima stradanja.
